Obilježja Ilira i Ilirika u starogrčkim i rimskim pisanim izvorima (1. dio) - 4. ”Divljaštvo”

Rimljani, koji su izraz barbar preuzeli od Grka, koristili su ga za narode koji nisu pripadali grčko - rimskom kulturnom krugu ili koji nisu podanici Rimskoga Carstva. I Ilire su barbarima ili divljacima zvali brojni starogrčki i rimski pisci.

Grčki povjesničar Diodor Sicilski (oko 90. prije Krista - oko 20. prije Krista) u djelu ”Biblioteka” ili ”Knjižnica”, kojega je pisao tri desetljeća, s obimom od 40 knjiga od kojih je u cijelosti sačuvano samo 15 (knjige 1-5 i 11-20), a od dijela preostalih tek ulomci, opisujući sukob Grka koji su se doselili na otok Hvar sa starosjediocima napominje:

”Za to vrijeme (384-383. prije Krista, nap. pis.) su Parani, koji su naselili Faros, dopustili starosjediocima barbarima na otoku da nesmetano ostanu na iznimno dobro utvrđenom mjestu, dok su sami osnovali grad uz more i izgradili zid oko njega. Kasnije su se, međutim, barbari s otoka uvrijedili zbog prisutnosti Grka i pozvali Ilire s kopna nasuprot otoku.” (15, 14, 1-2)

Premda to povjesničar izričito ne spominje, starosjedioci Hvara, koji su u pomoć pozvali susjedne Ilire, i sami su zacijelo bili ilirskog podrijetla. Za Diodora Sicilskog i Iliri s otoka i oni sa susjednog kopna očito su bili istovjetni - divljaci.

U rimskoj povjesnici ”Ab Urbe condita” (”Od osnutka Grada (Rima, nap. pis.)”), Tit Livije (59. prije Krista - 17.), navodi najstariji događaj kojega rimski povjesničari dovode u vezu s istočnom obalom Jadranskog mora, a koji se odnosi na 302. godinu prije Krista. Izvještavajući, naime, o plovidbi skupine brodova iz Sparte sredinom Jadrana prema sjeveru, povjesničar napominje da je vojskovođa Kleonim bio

”.. u strahu od italske obale bez luka slijeva, a zdesna od Ilira, Liburna i Histra, plemena divljih i mahom zloglasnih zbog gusarstva na moru.” (10, 2, 4)

Djelo mu je izvorno imalo 142 sveska, ali je samo 35 očuvano u cijelosti (knjige 1-10 i 21-45), dok su od ostalih sačuvani sažetci, pod nazivom ”Periochae”. Tit Livije također spominje divlju prirodu Ilira i susjednih Tračana, u čije domovine krajem 4. i početkom 3. stoljeća prije Krista su se sa zapada doselili jednako ratoborni Kelti (Gali):

”Izbjegli zbog nedostatka plodnog tla iz zavičaja, lutali su uzduž surove obale Ilirika i nakon što su prešli cijelu Peoniju (Panoniju, nap. pis.) i Trakiju boreći se s vrlo divljim plemenima, zauzeli su te zemlje.” (38, 17)

Pri tome, međutim, valja naglasiti da su za Tita Livija zacijelo Iliri i Tračani  ipak bili divlji samo kao ratnici jer u istome ulomku naglašava kako je žestinu doseljenih Kelta ublažila

”... blaga narav domorodaca ...” (38, 17)

Grčki zemljopisac Strabon (63. prije Krista - 23.) u djelu ”Geografija”, opisujući ljude i krajeve uz istočnu obalu Jadranskoga mora, koju zove ”ilirska obala”, napominje da su je raniji pisci rijetko spominjali, i to ponajprije zbog ”divljine stanovnika” koji uz nju obitavaju (7, 5, 10).

Rimski povjesničar Apijan (oko 95. - 165.), grčkoga podrijetla, u djelu ”Rimska povijest”, pozivajući se na napis prvoga rimskog cara Oktavijana (63. prije Krista - 14., vladao je od 27. godine prije Krista do smrti), koji je oslovljavan kao August, kao svoj glavni izvor za povijest Ilira i Ilirika, ističe:

”... August nije opisao pothvate drugih u onoj mjeri kao vlastite, u izlaganju o tome kako je umirio one koji su se bili pobunili i nagnao ih da ponovno plaćaju porez, kako je podjarmio druge koji su od početka bili neovisni i kako je zagospodario svim barbarskim i ratobornim plemenima koja su živjela među vrhuncima Alpa i koja su često pljačkala susjedno područje Italije.” (15, 43)

Pišući o divljim i ratobornim plemenima koja su povremeno išla u pljačkaške pohode u sjeveroistočnu Italiju, prvenstveno na naselje Akvileju, Apijan je  mislio na obližnje ilirske Histre, Japode i Liburne. Napis Oktavijana  Augusta, kojega pri tome spominje, odnosi se na kratki životopis ”Res gestae Divi Augusti” (”Djela Božanskog Augusta”) kojega je car sam sastavio, sebi u spomen, neposredno prije smrti. Napis je uistinu bio urezan u dva brončana stupa postavljena ispred njegovog mauzoleja u Rimu, a potom ”prepisivan” i u nekim drugim gradovima Rimskoga Carstva. Sačuvan je u kasnijem prijepisu, upravo s nekih od tih sačuvanih spomenika. Navodi iz toga napisa Oktavijana Augusta koji se izravno ili posredno odnose (i) na Ilire i Ilirik sadržani su u odlomcima: (25), (26), (27), (29) i (30).

Rimski političar i pisac (Gaj) Plinije (Cecilije Sekundo) Mlađi (61. ili 62. - oko 113.), posvojeni nećak Plinija Starijeg, također je naglasio divlju prirodu Ilira. U jedinom sačuvanom primjeru njegovog govorničkog umijeća ”Panegyricus (Traiani)” (”Panegirik” ili ”Hvalospjev”), proširenoj inačici pohvalnoga govora koji je prigodom stupanja na dužnost konzula održao za cara Trajana, između ostaloga napisao je:

”Kako li se usuđuju kada znaju da si se utaborio nasuprot najsurovijih naroda, upravo u vrijeme koje je njima bilo najviše, a nama najmanje prikladno: kada su dunavske obale spojene ledom i kada se preko smrznute površine obavljaju opsežne pripreme za rat; tako divlja plemena uživaju dvostruku zaštitu vlastitog oružja i zimskog vremena na koje su navikli.” (12)

Rimski (stručni) pisac Sekst Julije Frontin (oko 30. - 103. ili 104.) dotaknuo se, pak, u priručniku ”Strategemata” (”Ratne varke”) barbarstva Panonaca tijekom Batonovog ustanka od 6. do 9. godine:

”U pohodu protiv Panonaca, kada su se ratnički raspoloženi barbari postrojili za bitku u cik zore, Tiberije Neron zadržao je svoje postrojbe i dopustio da neprijatelja ometa magla i da ga zasipaju pljuskovi, ...” (2, 1, 15)

Naposljetku, što reći o uvriježenoj navadi starogrčkih i rimskih pisaca da žitelje drugih naroda podcjenjivački i posprdno zovu barbarima, u smislu manje vrijednih i kulturnih ljudi, ili drugim riječima divljaka? U svjetlu mogućeg odgovora, valjalo bi imati na umu upozorenje arheologinje i klasične filologinje dr. sc. Alke Domić Kunić, znanstvene savjetnice u trajnom zvanju Odjela za arheologiju Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), iz njezine doktorske radnje ”Plinijeva geografija i etnografija Ilirika (s osobitim obzirom na panonski dio iliričkog prostora)”, koju je obranila na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu  2003. godine.

U osvrtu 138 na stranici 49 između ostaloga naglasila je: ”Ne bi nas,  međutim, smjelo osupnuti to loše mišljenje o Ilirima, Delmatima, Liburnima i drugim narodima na području provincije Ilirika - to je posljedica raširene prakse među civiliziranim zajednicama (Grcima i Rimljanima) koje s visoka gledaju na sve one koji ne pripadaju njihovom svijetu, zovući ih zajedničkim imenom barbari. O Keltima su se, primjerice, ispredale još gore priče; ...”.

No, ono što je povijesna činjenica je da stari Grci, a još puno, puno više Rimljani, nisu druge narode u bližem i daljnjem okruženju samo nazivali barbarima, već su se uvelike prema njima, bar u doba ratova i osvajanja koja su provodili, s gnušanjem i prijezirom odnosili, često ih i bez ikakvog povoda napadajući, pokoravajući, porobljavajući, pa i istrebljujući. Takvo ponašanje prema stanovnicima Ilirika, posebice tijekom posljednja dva stoljeća Rimske Republike i prvih desetljeća Rimskoga Carstva, s pravom možemo zvati barbarskim, u današnjem smislu te riječi, koja označava mržnju i uništavanje tuđeg i drugačijeg.

I na kraju, shodno prethodno istaknutom, vrijedi ponoviti stav starogrčkog mislioca i znanstvenika Aristotela (384. prije Krista - 322. prije Krista), poznatog i kao učitelja makedonskog kralja  i osvajača Aleksandra III.  Velikog, kojega je iznio u djelu ”Politika”, s obimom od 8 u cijelosti sačuvanih knjiga. Njegov stav zasnovan je na predrasudama, a ticao se podjele svijeta na Grke i barbare (položaj polubarbara imali su samo najbliži zapadni susjedi Grka u Makedoniji i Epiru), te se dakle odnosio i na Ilire:

“Narodi koji žive u hladnijim krajevima (Grčke, nap. pis.) i u Europi puni su hrabrosti, ali im nedostaje razboritosti i vještine, i stoga zadržavaju svoju slobodu, ali nemaju društveni ustroj i nisu sposobni vladati nad drugima. Dok su domoroci Azije razboriti i domišljati, ali nemaju hrabrosti, i stoga su uvijek u stanju podložnosti i ropstva.” (7, 7, 2 - 1327 b)

Poticajno opravdanje, inače uvelike slavljenog ljudskog uma, za osvajačke pohode  na ”barbarske” susjede, zar ne?