Obilježja Ilira i Ilirika u starogrčkim i rimskim pisanim izvorima (1. dio) - 2. Podrijetlo

”Ali Kadmo i Harmonija napustili su Tebu i otišli Enhelejcima. Dok su Iliri napadali Enhelejce, bog im je kroz proročanstvo objavio da će nadvladali Ilire ako im Kadmo i Harmonija budu vođe. Oni su povjerovali u to i postavili ih za vođe protiv Ilira te su ih tako pobijedili. Tako je Kadmo zavladao nad Ilirima, a ubrzo mu se rodio sin Ilir.” (3, 5, 4)

Prema istoj predaji, Kadmo je bio sin feničkog kralja Agenora. Po očevoj zapovijedi uputio se u potragu za svojom sestrom Europom koju je oteo Zeus. Kadmo sestru nije uspio pronaći te se stoga nije usudio vratiti u domovinu. Odlučio je ostati u Beociji, gdje je osnovao grad Tebu. Navod iz predaje da se Kadmu i Harmoniji nakon rata Enheleja i Ilira radio sin Ilir(ij) pojedini pisci pogrešno tumače, smatrajući Ilira osnivačem ilirskog naroda, odnosno likom po kojemu su Iliri dobili ime.

Rimski povjesničar Apijan (oko 95. - 165.), podrijetlom Grk, u djelu ”Rimska povijest”, koje se sastojalo od 24 knjige od kojih je u sačuvano 11 (u cijelosti knjige 6-7 i 10-17, knjiga 8 djelomično, a od knjiga 1-5 i 9 tek ulomci), u 10. knjizi pod nazivom ”Ilirika”, donosi drugačiju predaju, no u kojoj se također ističe da naziv Ilirije potječe od čovjeka po imenu Ilir:

”Kažu se da je zemlja dobila ime po Polifemovom sinu Iliru. Kiklop Polifem i Galatija imali su sinove Kelta, Ilira i Gala; svi su napustili Siciliju i vladali nad narodima koji su po njima nazvali Kelti, Iliri i Gali. Ova mitološka priča mi  se najviše sviđa, iako mnogi pisci pričaju i mnoge druge. Ilir je imao sinove  Enheleja, Autarijeja, Dardana, Meda, Taulanta i Peribeja te kćeri Partu, Daortu, Dasaru i druge, od kojih su nastali narodi Taulanti, Peribejci, Enhelejci, Autarijati, Dardanci, Parteni, Dasaretci i Darsi. Autarijej je imao sina Panonija ili Pajona, a Pajon Skordiska i Tribala, od kojih su također potekli narodi koji su nazvani po njima. No, to ostavljam starinarima (arheolozima, nap. pis.).” (2, 3-5)

Apijanovo tumačenje je, već i s obzirom na suvremeno znanstveno istraživanje genetskog podrijetla stanovnika s prostora povijesnog Ilirika, ipak tek nevjerodostojna pretpostavka. Zanimljiv je, međutim, njegov podatak, koliko god na prvu također zvučao bajkovito, da je Ilir, vladar nad Ilirikom, bio potomak ljudske žene i - diva. I to diva podrijetlom s ne tako dalekog otoka Sicilije, gdje su kao i u Iliriku prisutne ne samo predaje o drevnom stanovništvu divovskog rasta, već i brojna megalitska baština koja je s njima mogla (iako nije morala) biti u izravnoj vezi.

Najvažnije i jedino očuvano djelo grčkog pjesnika i filologa Apolonija Rođanina (oko 295. prije Krista - oko 215. prije Krista) je ”Doživljaji Argonauta”, spjev o doživljajima Jazona i Argonauta u potrazi za zlatnim runom. U tome epu, napisanom prema starijim izvorima, u 4. knjizi između ostaloga sačuvao je sjećanje na drevni karavanski put koji je od Crnoga mora vodio na zapad rijekama, poglavito Dunavom i Savom, u smjeru sjevernog Jadrana. Spominjući pri tome žitelje na koje su Argonauti nailazili tijekom plovidbe donjim tokom Dunava, od Tračana i drugih uzvodno, istaknuo je njihov strah zbog nenadanog susreta sa stranim i velikim brodovima:

”A na livadama su seoski pastiri ostavljali svoja bezbrojna stada iz straha od brodova, jer su smatrali da su to nemani koje izlaze iz mora koje vrvi čudovištima; jer nikada prije nisu vidjeli morske brodove, ...” (4, 316-322)

Predaja je u tragovima prisutna, primjerice, i u djelu ”Naturalis historia” (”Prirodoslovlje”), rimskog pisca, časnika i političara Plinija Starijeg (Gaj Plinije Sekundo Stariji; kraj 23. ili početak 24. - 79.). U tome u cijelosti očuvanom enciklopedijskom priručniku od 37 knjiga, u ulomcima 3. knjige izvještava o zemljopisu istočne obale Jadranskog mora. Tu je naveo, između ostaloga, da su pripadnici naroda Kolhiđana, predvođeni grčkim moreplovcima Argonautima, utemeljili naselja iz kojih će se razviti današnji gradovi Pula (3, 19, 129) i Ulcinj (3, 22, 144). Isti pisac u već spomenutom djelu, opet na osnovu starijeg izvora, doveo je kralja Japiksa, sina mitološkog grčkog graditelja i umjetnika Dedala, u vezu s dijelom zapadne obale Jadranskog mora, odnosno područja današnje pokrajine Apulija u jugoistočnoj Italiji, kojega su u starom vijeku također nastanjivala ilirska plemena. Istaknuo je da

“Uz Brundizij nalazi se predjel Pedikula, čijih dvanaest plemena potječu od devet mladića i isto toliko djevojaka ilirskog podrijetla. Gradovi Pedikula su Rudija, Egnatija i Barij; njihova rijeka Japiks prozvana je po kralju, Dedalovom sinu ...” (3, 11, 102)

Od predaja koje su prvi zabilježili starogrčki pisci, valja spomenuti i onu o podrijetlu stanovnika starovijekovnog Hiličkog poluotoka, odnosno poluotoka južno od poveznice današnjih dalmatinskih naselja Primošten i Trogir. Predaju je iz starijih izvora prenio, primjerice, nepoznati grčki pisac, prozvan Pseudo Skimno, oko 120. godine prije Krista u djelu ”Periegeza”, u značenju ”Oplovba”, od kojega su sačuvani isključivo ulomci:

“Kažu da Hili nastanjuju petnaest gradova na njemu (Hiličkom poluotoku, nap. pis.), a oni su podrijetlom Heleni (starovijekovni Grci, nap. pis.) jer tvrde da je Hil, sin Heraklov, njihov osnivač, ...” (405)

Predaja koja se dotiče najvećeg grčkog mitološkog junaka Herakla, ili Herkulesa, također upućuje na kolhidsku i grčku kolonizaciju dijela istočne obale Jadranskog mora, gdje su ti strani doseljenici nastavili suživjeti s domorocima Ilirima.