Epoha Frankopana (2.) - Frankopani između Mletaka, hrvatske krune i Crkve

Kako ističe Tomislav Beronić, autor više knjiga o Frankopanima i dugogodišnji istraživač njihove povijesti, jedna od najvećih razlika između srednjovjekovne i današnje države bila je upravo uloga Crkve. Danas administraciju čine državne ustanove, sudovi i ministarstva, dok su u 12. stoljeću poslove upravljanja državom u velikoj mjeri obavljali crkveni ljudi. Svećenici su bili među rijetkima koji su znali čitati i pisati, sastavljali su isprave, vodili zemljišne knjige, čuvali arhive i sudjelovali u svakodnevnom funkcioniranju vlasti. Zbog toga je odnos plemstva prema Crkvi imao mnogo šire značenje od same vjerske pripadnosti - predstavljao je jedan od temelja političke moći. 

U vrijeme prvih knezova Krčkih otok Krk nalazio se u sastavu Splitske mitropolije, koja je predstavljala crkveno središte hrvatskoga kraljevstva. Takav položaj nije imao samo vjersko, nego i političko značenje jer je potvrđivao pripadnost hrvatskom državnom prostoru.

Prema riječima Tomislava Beronića, političke okolnosti mijenjaju se nakon što Krk dolazi pod vlast Mletačke Republike. Veneciji nije odgovaralo da jedan od njezinih najvažnijih kvarnerskih posjeda ostane pod jurisdikcijom splitskog nadbiskupa. Zato su Mlečani kod pape ishodili osnivanje Zadarske metropolije, kojoj je potom priključen i Krk. Time je mletačka vlast nad sjevernim dijelom istočne obale Jadrana dobila i crkvenu potvrdu. 

S druge strane, Bartol II., koji je od hrvatsko-ugarskog kralja dobio Vinodol i Modruš u trajni leno, ostao je na području koje je i dalje pripadalo Splitskoj metropoliji. Već tada postaje vidljiva dvojnost koja će obilježiti razvoj Frankopana. Dok su krčki posjedi bili povezani s Mletačkom Republikom, posjedi na hrvatskom kopnu bili su dio Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Frankopani će tijekom stoljeća uspješno balansirati između tih dvaju političkih svjetova.

Smrt kneza Dujma I. otvorila je pitanje nasljeđivanja vlasti na Krku. U srednjem vijeku nasljedstvo nije bilo automatsko pravo. Novi su gospodari morali steći potvrdu vrhovnog vladara, a u ovom slučaju to je bio mletački dužd.

Bartol i Vid zato odlaze u Veneciju, gdje polažu prisegu vjernosti Serenissimi. Mletačke vlasti prihvaćaju ih kao zakonite nasljednike njihova oca te im potvrđuju gotovo iste povlastice koje je Dujam uživao tijekom života. Zauzvrat su nastavili plaćati godišnje regalije i preuzeli odgovornost za obranu otoka te sigurnost pomorskih putova. 

Time je osiguran kontinuitet vlasti, ali i budućnost obitelji. Da Mletačka Republika nije pokazala povjerenje prema Bartolu i Vidu, razvoj knezova Krčkih mogao je krenuti sasvim drukčijim tijekom.

Beronić posebno naglašava još jednu činjenicu koja je razlikovala Frankopane od brojnih europskih velikaških rodova. Dok su mnoge obitelji bile iscrpljene unutarnjim sukobima oko nasljedstva, Bartol i Vid zajednički su upravljali obiteljskim posjedima. Upravo će ta sloga postati jedno od najvažnijih obilježja ranih Frankopana. 

Frankopani su vrlo rano razvili sustav zajedničkog upravljanja koji je bio neuobičajen za tadašnje prilike. Obitelj je imala starješinu, najstarijega živućeg člana roda, ali njegova riječ nije bila apsolutna. O najvažnijim pitanjima odlučivalo se zajednički, vodeći računa o interesima cijele obitelji.

Takav način upravljanja omogućio je stabilnost tijekom prvih stoljeća njihova razvoja. Umjesto međusobnog nadmetanja, članovi obitelji nastupali su kao jedinstvena politička cjelina. To se jasno vidi već nakon smrti Dujma I., kada Bartol i Vid bez većih prijepora zajednički preuzimaju odgovornost za upravljanje kneževinom.

Kako ističe Tomislav Beronić, ozbiljniji unutarnji sukobi među Frankopanima pojavljuju se tek mnogo kasnije, nakon podjele obiteljskih posjeda sredinom 15. stoljeća. U prvim stoljećima njihove povijesti upravo su zajedništvo, međusobno povjerenje i poštivanje obiteljske hijerarhije predstavljali jednu od najvećih snaga roda. 

Jedno od pitanja koje već stoljećima zaokuplja povjesničare jest podrijetlo Frankopana i njihova moguća povezanost s rimskom plemićkom obitelji Frangipani. O tome su napisane brojne znanstvene rasprave, iznesene različite pretpostavke i tumačenja, no konačan odgovor ni danas nije moguće dati. Razlog tome nije nedostatak interesa povjesničara, nego oskudnost sačuvanih izvora iz ranoga srednjeg vijeka.

Kako objašnjava Tomislav Beronić, pri proučavanju tako udaljenoga razdoblja potrebno je razlikovati povijesno dokazive činjenice od obiteljske predaje. Mnogi dokumenti iz 8., 9. i 10. stoljeća nisu sačuvani, a dio onih koji su poznati sačuvan je tek u kasnijim prijepisima. Zbog toga pojedine tvrdnje nije moguće ni potpuno potvrditi ni u potpunosti odbaciti. Upravo zato predaja koju su stoljećima njegovali sami Frankopani predstavlja važan dio njihove povijesne baštine, premda nije dovoljan dokaz za konačne zaključke.

Prema toj predaji, hrvatski Frankopani potječu od rimske plemićke obitelji Frangipani, koja je tijekom srednjega vijeka pripadala najuglednijim rodovima Vječnoga Grada. Iako suvremena historiografija tu povezanost promatra s oprezom, zanimljivo je da su sami Frankopani još od kasnoga srednjeg vijeka bili uvjereni u svoje rimsko podrijetlo te su ga isticali kao dio vlastitoga identiteta.

Beronić ističe kako rimski Frangipaniji nisu bili poznati samo po svojoj političkoj moći nego i po snažnoj povezanosti s Katoličkom Crkvom. Sudjelovali su u političkom životu Rima, bili zaštitnici crkvenih ustanova te su pojedini članovi obitelji zauzimali istaknuta mjesta u tadašnjem društvu. Takva povezanost s Crkvom ostavila je dubok trag u europskoj povijesti.

Može li se njihova krvna povezanost s hrvatskim Frankopanima danas nedvojbeno dokazati, pitanje je na koje povijesna znanost još nema konačan odgovor. No neupitno je da su hrvatski Frankopani tijekom stoljeća razvili gotovo jednak odnos prema Crkvi kao i njihovi navodni rimski preci. Postali su veliki graditelji samostana i crkava, podupirali redovničke zajednice te bili među najvažnijim zaštitnicima hrvatske glagoljaške baštine.

Ako postoji područje po kojemu se Frankopani posebno izdvajaju među hrvatskim velikašima, onda je to njihov odnos prema hrvatskom jeziku i glagoljici. Dok je u većem dijelu zapadne Europe bogoslužje bilo isključivo na latinskom jeziku, na prostoru kojim su upravljali Frankopani stoljećima se njegovala posebna glagoljaška tradicija.

Kako naglašava Tomislav Beronić, upravo su Frankopani razumjeli važnost domaćega svećenstva koje je bogoslužje služilo na staroslavenskom jeziku i glagoljskom pismu. Time nisu štitili samo jednu liturgijsku posebnost nego i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Jedan od najvrjednijih spomenika te tradicije jest Kločev glagoljaš, najstariji sačuvani glagoljski kodeks nastao na hrvatskom prostoru. Iako nije moguće sa sigurnošću tvrditi da je nastao upravo na frankopanskim posjedima, njegova je povijest snažno povezana s područjem na kojem će Frankopani tijekom stoljeća razviti svoju političku i kulturnu moć.

Beronić smatra da nije slučajno što će upravo na njihovim posjedima glagoljaštvo doživjeti svoj najveći procvat. Frankopani nisu bili samo politički zaštitnici glagoljaša nego su aktivno podupirali prepisivanje glagoljskih knjiga, rad skriptorija i obrazovanje svećenika koji su čuvali hrvatsku pismenost.

Zbog toga se njihova uloga ne može promatrati samo kroz vojne pobjede ili političke saveze. Frankopani su jednako važni i kao zaštitnici hrvatske kulturne baštine. Bez njihove potpore teško je zamisliti da bi se glagoljaška tradicija održala tako dugo i ostavila toliko dubok trag u hrvatskoj povijesti.

Njihovo pokroviteljstvo nad glagoljašima nije bilo izraz prolazne politike nego dugoročne svijesti o važnosti vlastite kulturne i vjerske posebnosti. Upravo će zahvaljujući takvom odnosu Frankopani tijekom sljedećih stoljeća postati simbol hrvatskoga plemstva koje nije gradilo samo utvrde i gradove, nego je čuvalo i duhovni identitet naroda.

Frankopani su tijekom svoje duge povijesti bili povezani s različitim političkim središtima - od Mletačke Republike do Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Međutim, bez obzira na promjenjive političke okolnosti, ostali su čvrsto povezani s hrvatskim prostorom.

Kako naglašava Tomislav Beronić, upravo se u tome krije jedna od posebnosti ove velikaške obitelji. Nisu gradili svoj ugled na udaljavanju od hrvatskoga naroda, nego su ga učvršćivali podupirući domaće svećenstvo, glagoljaše, hrvatski jezik i lokalne zajednice. Njihovi gradovi, samostani i crkve nisu bili samo vojna uporišta, nego i kulturna središta u kojima se razvijala hrvatska pismenost.

Zbog toga Frankopane danas ne pamtimo samo kao ratnike ili političare. Njihova ostavština vidljiva je u rukopisima, crkvenim spomenicima, pravnim dokumentima i kulturnoj baštini koju su ostavili budućim naraštajima. Upravo je spoj političke moći i kulturnoga djelovanja ono što ih izdvaja među hrvatskim velikaškim rodovima.

Početkom 13. stoljeća obitelj se postupno povećava. Stasaju nova pokoljenja koja će naslijediti Bartola i Vida te nastaviti širiti obiteljske posjede i politički utjecaj. Kako je broj članova rastao, tako je rasla i odgovornost za očuvanje zajedništva koje je u prvim desetljećima bilo jedan od glavnih izvora njihove snage.

Njihov će se politički položaj dodatno učvrstiti u desetljećima koja slijede. Hrvatski će prostor uskoro pogoditi jedan od najvećih izazova srednjovjekovne Europe - provala Mongola. U tim dramatičnim događajima Frankopani će ponovno pokazati da nisu samo vješti upravitelji i diplomati, nego i sposobni vojni zapovjednici.

Sredina 13. stoljeća donijela je Hrvatskoj jedno od najtežih razdoblja njezine srednjovjekovne povijesti. Nakon razaranja Ugarske i velikoga dijela hrvatskih zemalja, Mongoli su nastavili svoj pohod prema Jadranu. Upravo će tada, na prostoru Grobnika, nastati predaja koja će stoljećima biti sastavni dio hrvatske povijesne svijesti.

Je li se velika bitka na Grobničkom polju doista odigrala onako kako je opisuje kasnija tradicija? Što govore povijesni izvori, a što je nastalo kao dio nacionalne predaje? Kakvu su ulogu u tim događajima imali Frankopani?

Na ta ćemo pitanja pokušati odgovoriti u sljedećem nastavku kolumne ”Epoha Frankopana”, u kojem ćemo se posvetiti jednom od najpoznatijih, ali i najkontroverznijih događaja hrvatskoga srednjeg vijeka - Grobničkoj bitki i ulozi Frankopana u obrani hrvatskih zemalja.