Pisma kroz povijest u hrvatskom povijesnom okruženju

Rune su bile slova vremena i magije (runa znači "tajna"), čija je velika starina vidljiva i u nordijskim pjesmama ”Edde”. Prema prvim slovima runski set znakova (namjerno ne upotrebljavam riječi: ”abeceda”, ”alfabet” ili ”azbuka”) još se nazva FUTORK. 

Carl Faulmann u svojoj odličnoj knjizi ”Das Buch der Schrift” (”Knjiga pisama svih naroda svih vremena”), objavljenoj u Beču 1880. godine, ističe da rune NISU preuzete od Rimljana ili Grka. Čak štoviše, ne isključuje ni mogućnost da su 16 runa Grci upotrebljavali prije jonskog pisma.

Najstarijim zapisom na runama smatra se fibula iz Meldorfa i datirana je u 50. godinu poslije Krista, dakle u prvo stoljeće.

Uz nju značajan je i češalj iz Vimose, datiran u 160. godinu poslije Krista. 

Za nastanak runa, slično kao i za nastanak glagoljice, ne postoji jedinstveno mišljenje nego razne pretpostavke. Jedna od njih je da su rune drevno pismo, nastalo možda i tisuću godina prije Krista, no nije sačuvano zbog nepostojanosti materijala s jedne strane, te svjesnog uništavanja tijekom kristijanizacije. Tomu u prilog govori činjenica da najstariji artefakti imaju već formiran set znakova, što bi moglo značiti da je razvoj završio, ali i da su znakovi preuzeti iz nekog drugog pisma.

Baš kao što se glagoljici nameće nastanak u Moravskoj prema uzoru na grčka slova, tako porijeklo runa neki znanstvenici pokušavaju smjestiti u sjevernu Italiju, a uzor nalaze u etruščanskom pismu, a neki čak i u latinici ili grčkom pismo, no baš kao i u slučaju glagoljice i takvim teorijama ”uvoza” pismenosti nedostaju samo - dokazi. Vrlo maštovita teorija nastanka runa je da su oko 500. godine prije Krista trgovci iz Kartage (baš kao i nepoznati učenici Svete Braće) MOGLI DOPUTOVATI u Sjeverno more i usput opismeniti tamošnje miroljubive i druželjubive Vikinge. Sve je to u redu, samo ne pitajte za dokaze!

I rune imaju svoju ”Baščansku ploču” - Rökstenen - koja se nalazi u mjestu Rök u Južnoj Švedskoj. Datirana je u IX. stoljeće i smatra se najdužim sačuvanim runskim natpisom.

Rune nisu jedinstveno pismo nego ih nalazimo u nekoliko inačica. Najpoznatije su nordijske rune s područja Švedske, Islanda i Danske. Osim njih imamo još makromanske rune kojima su pisani neki kodeksi, gotske i mezogotske rune koje se dovode u vezu s biskupom Vulfilom, te anglosaksonske i velške rune.

*

Grčka pisma su u nas jako dobro poznata i obrađena, nalazimo ih duž cijele obale Jadrana i u unutrašnjosti, te ih nema potrebe posebno predstavljati. Grčko pismo potječe od feničanskog, a ono od demotičkog koje nas dalje u prošlost vodi preko hijeratskog do egipatskih hijeroglifa.

*

Latinica i ćirilica, baš kao i etruščansko pismo, su izvedenice grčkog pisma i to nitko ne spori.

*

Albansku pismenost kroz povijest možemo pratiti unatrag do XIV. stoljeća. Uz grčko i latinsko pismo Albanci su upotrebljavali još tri vlastita i to elbasansko, nazvano prema gradu Elbassan, te pisma Vithkuqi (Butakukye) i Veso Bei koje je upotrebljavano u južnoalbanskom gradu Gjirokastëru. S obzirom na to da nisam našao sličnosti između albanskih pisama i glagoljice, ona nisu bila predmet mojih podrobnijih istraživanja. Ne isključujem mogućnost da su i rani albanski pisani spomenici uništavani naročito u doba turskih osvajanja nakon smrti legendarnog branitelja albanskog katoličanstva Gjergja Kastirotija Skenderbega.

*

Glagoljica nema uzora niti u jednom od pisama iz hrvatskog povijesnog okruženja i nemamo ga baš nikakvog razloga smatrati ”uvozom”, a naročito ne iz grčkog odnosno bizantskog kulturnog kruga. 

Osobno držim da bi sporadične sličnosti u ustroju (az+buki / alfa-beta) trebalo tražiti u doba neke drevne interakcije kultura ilirskih i grčkih gradova i plemena, trgovini i ratovima koje su vodili, a dobru osnovu za to daju nam Homerova djela ”Ilijada” i ”Odiseja”.