U početku sam vidio samo crte i krivulje

Nekako je uvriježeno mišljenje da se radi o relativno jednostavnom ukrašavanju posuđa crtama i krivuljama te ispunjavanju tako omeđenih oblika bojama ili točkicama. Prva je misao da su vlasnici odnosno korisnici željeli da njihovo posuđe bude lijepo. Dakle, ništa neobično i ništa čudno.

Upitao sam se - a tko su bili korisnici? S obzirom na to da je u pitanju keramičko posuđe uglavnom za čuvanje i pripremanje hrane odgovor mi se sam nametnuo - to su bile žene. Pomislih - zašto žene ne bi bile umjetnice koje su oslikavale posuđe? Upravo tim oslikavanjima mogle su razviti vlastiti način obilježavanja namirnica koje su čuvale u posudama - jer posude su imale i poklopce ili su im otvori bili barem povezani kožom ili platnom kako bi namirnice bile bolje zaštićene. To mi se učinilo vrlo logičnim. Kad takav pristup čuvanju hrane promatramo kroz naraštaje, kao nasljeđe vještina i znanja koje su majke prenosile na kćeri, a kćeri to znanje donosile u svoju obitelj nakon udaje dolazimo, desetljeće-po-desetljeće, stoljeće-po-stoljeće do osnove za razvoj pisma. 

I tako mi je sinula zgodna ideja. Liburnske odnosno ilirske žene su za potrebe svoje životne svakodnevice ukrašavanjem posuda od različitih geometrijskih oblika razvile pismo za svoje vlastite potrebe - u početku svog domaćinstva i obitelji, kasnije možda rada pa čak i plemena. Njihovim rukama oslikani motivi imali su svoja točna značenja: proso, bob, grah, mrkva i sve druge namirnice koje su mogle čuvati na takav način. Iz tih motiva maštovite i praktične domaćice izvukle su karakteristične crte koje su postali prvo riječi, pa brojevi, pa na kraju pojedinačni glasovi. Nije se to dogodilo odjednom, što bi rekli preko noći, već se razvijalo generacijama i prenosilo s majki na kćeri. Dakle, potpuno tiho i gotovo neprimjetno, savršeno uklopljeno u prirodan razvoj obitelji i doma, bez genijalnog uma nekog šamana ili svetog čovjeka i bez onoga što bi nekad nazivali "božjim nadahnućem" ili danas "revolucionarnim otkrićem". 

Što bi bila osnovna vizualna karakteristika takvih znakova? Držim da bi bile jednostavnost i simetričnost. 

I tako sam u tih sat i nešto vremena koliko sam promatrao izloške u Arheološkom muzeju Zadar počeo prepoznavati preteče oblika simetričnih znakova pisma koje je tiho nastajalo među Liburnima i drugim Ilirima, za koje nitko do sada nije otkrio podrijetlo, koje stoljećima nije imalo čak ni svoje ime već se nazivalo bukvicom, jerolimicom i konačno - glagoljicom.

Zašto bi izum pisma nužno pripadao nekom genijalnom muškarcu i zašto bi pismenost nužno bila vezana uz nešto uzvišeno poput religije? Zašto izum pisma ne bi potekao od jednostavne žene i njezine brige za obitelj? Genijalnost je, uostalom, uvijek bila u jednostavnosti!

Od pamtivijeka vrijedi mudrost da više očiju više vidi te da više ljudi više zna. Ako vam se ova moja priča čini zanimljivom pridružite mi se u proučavanju mogućih prapočetaka znakova našeg starog pisma. Možda iz nečeg jako starog izvučemo neka nova znanja.