Sipar

Šibali su Sipar valovi, bure, oluje, ratovi, vjerojatno i bolesti, na kraju ga stanovnici napuštaju i prema legendi osnivaju Umag. Najvjerojatnije mu je presudio potres, jer dobar dio grada se nalazi pod morem.

Preživjeli su samo niski zidovi dvadesetak prostorija koje se nalaze s obje strane jedne uske ulice. Preživjela je i romantična legenda o lijepoj Rozamundi, kćerki vladara Sipara. Ta legenda ima naravno ljubavni zaplet, potom dramu zabranjene ljubavi i na kraju sretan završetak.

Sipar nije bio te sreće, napušten je i danas njegovi kameni tragovi, poput vremenskog stroja, maštu posjetitelja prebacuju u prohujala vremena. Kameni zidovi, male prostorije, uska uličica, neobične stijene oblikovane udarima bezbroj valova, šum valova, pogled na pučinu, ... ima taj mali poluotok neku energiju, ima priču i ima onu supermoć koju imaju ona malobrojna mjesta koja vam ne daju otići.

I dogodilo se čudo. Inače prilično turistički porobljena Istra, u okolici Sipara je ustuknula. Krajolik oko Sipara je nenaseljen, neuređen, možda čak iskonski, ... tek jedna uska utabana staza otkriva česte šetače. Raduje da još postoje dijelovi obale koji su očuvani, možda je tajna u Siparu.

Nisam primijetio niti jedan putokaz niti info ploču, a nema niti uređenog parkinga. Možda je tako i bolje, tko treba Sipar taj će ga pronaći. Do Sipara sam došao preko prevlake koja je bila suha. Oko 30 minuta kasnije stigla je plima i već pomalo gackajući po moru dočepah se kopna.

To je poruka starog čangrizavog Sipara koji je naviknuo na usamljenost. Dosadila mu je moja prisutnost i pozvao je more da me potjera. Sipar je čudesna točka na ovoj okruglastoj Zemljici, zato moja preporuka - obavezno posjetiti!