Velebni stećak - križina (krstača) kod Gračaca

”Otuča, Gračac - na groblju zaseoka Dukići, sjeveroistočno od središta Gračaca, nalazi se kameni križ velikih dimenzija (3 m x 1,36 m x 0,21 m). Ukrašen je urezivanjem s obje strane (cik-cak obrub, šesterolatični cvijet, križevi, križ spiralnih završetaka, manji latinski križ na Golgoti). Sačuvan je i natpis na bosančici. Literatura: Fras, 1988., 150; Horvat, 1974.”.

Bilješku o gračačkom stećku - križini, jedinog stećka iz Like sa spomenutog popisa koji je u tome prilogu kataloga predstavljen fotografijom, potpisuju arheolog i povjesničar umjetnosti Marinko Tomasović iz Makarske, arheolog Domagoj Perkić iz Dubrovnika i arheolog i konzervator Ivan Alduk iz Imotskog.

Prvi povijesni izvor na koji se pri tome pozivaju je knjiga školskog nadzornika Vojne krajine Franje Julija Frasa (Franz Julius Fras, 1794-1868.) ”Topografija Karlovačke Vojne krajine”, tiskana u Gospiću 1988. godine u izdanju ”Ličke župe”. Riječ je prvome cjelovitom prijevodu njegovoga izvornika na njemačkome jeziku ”Vollständige Topographie der Karlstädter Militärgrenze”, kojega je u vlastitoj nakladi objavio u Agramu (Zagrebu) 1835. godine. Drugi povijesni izvor kojega navode je rad povjesničarke umjetnosti i konzervatorice Anđele Horvat ”Veliki monolit uz Otuču”, objavljen u glasilu ”Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti”, br. 1-3 iz 1974. godine, kojega je tiskala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.

Spomenuti izvori nisu jedini koji donose podatke o ovome stećku smještenome nedaleko Gračaca. Stećak - krstača ne nalazi se, kako bi se to iz bilješke moglo pogrešno zaključiti, u (nepostojećem) selu Otuča, već u blizini rječice koja nosi to ime (dok se nekoć zvala (i) Hotuča). Područje sela sjeveroistočno od Gračaca, u okviru kojega se nalazi spomenik, poznato je inače u tome kraju pod nazivom Kijani. Moguće je, ujedno, da iz knjige Franje Julija Frasa ne potječe niti najstariji zapis o gračačkome stećku. No, prije nego li navedem i drugi, vjerojatno neznatno stariji, povijesni izvor o tome spomeniku, vrijedi ukazati na podatke koje je u već istaknutome djelu predstavio rečeni školski nadzornik.

U poglavlju posvećenom Gračačkoj kumpaniji (pukovniji), opisujući naselje Gračac, Franjo Julije Fras između ostaloga kratko navodi: ”Izvan Gračaca, pod brdom Crni vrh nalazi se križ s glagoljskim natpisom koji se više ne može odgonetnuti.” (* 2). Zanimljivo je da pisac isti spomenik spominje i u poglavlju u kojem predstavlja sela koja su bila u nadležnosti Kumpanije Sv. Petar. Sveti Petar je nekadašnji naziv za selo Bruvno, za koje Franjo Julije Fras ističe sljedeću povijesnu opasku: ”24. kolovoza 1739. upali su Turci u Mazin s tri paše, svuda su sve palili i onda s čitavom vojskom preko Mazinskog sedla prešli na Sv. Petar i Gračac, gdje su opustošili sve do grkonesjedinjene crkve i Kamenog križa.”. Bez sumnje kod navođenja križa s nečitljivim ”glagoljskim natpisom”, kao i ”Kamenog križa” u Gračacu, pisac misli na isti - veliki križ ili krstaču, zbog svoje znatne veličine, ali i ljepote klesnog znamenja te natpisa kojega posjeduje, poznat i izvan gračačkoga kraja.

Najstariji poznati povijesni izvor o velikoj krstači iz Gračaca su, međutim, bilješke i crteži koji potječu od građevinskog inženjera Vojne krajine Mihovila (Mijata) Sabljara (1790-1865.). Za službovanja u Lici od 1827. do umirovljenja 1840. godine posebice se zanimao za tamošnje starine, između ostaloga bilježeći i spoznaje i izrađujući crteže nadgrobnih ploča i stećaka. U rukopisnom spisu Mijata Sabljara ”Lika i Krbava”, koji sadrži i brojne popratne crteže ukratko opisanih ličkih starina tijekom razdoblja njegove vojne službe u Lici, sačuvani su i prikazi ”prednje” i ”stražnje” (* 3) te bočne strane gračačkoga križa. List s tim crtežima i opisnim bilješkama prvi je izvadio iz arhivskih ladica (* 4) i javnosti predstavio povjesničar umjetnosti Andrej Vujnović (1954.). Objavio ga je u okviru napisa ”Mijat Sabljar i Lika”, u časopisu ”Muzeologija”, broj 28 iz 1990., u izdanju Muzejskog dokumentacijskog centra iz Zagreba 1991. godine.

Da se crteži nedvojbeno odnose na veliku krstaču u Gračacu, naznačio je Mijat Sabljar napomenom ispisanom na njemačkom jeziku u desnom gornjem kutu lista: ”Kameniti Kerst in Ober Gračac unweit des Wildbaches Ottučia.”. U prijevodu: ”Kameniti Krst u Gornjem Gračacu nedaleko potoka Otuče.”. Neposredno ispod te naznake dodao je pripomenu o narodnome predanju koje se tiče istoga spomenika: ”Ljudi pripovjedaju, da je tu nieki Kralj zakopan.”. Zapisana predaja svjedoči o mišljenju koja su baštinila pokoljenja ljudi u svim krajevima, od Like do zapadne Srbije, u kojima se prostire veličanstvena ostavština stećaka, da su pod najvećima od tih spomenika zacijelo u davno doba pokapani najdičniji sinovi i kćeri iz naroda. Naposljetku, Mijat Sabljar ponudio je i prijevod raspoznatljivog mu dijela natpisa s križa, kojega je čim vjernije nastojao prenijeti na crtež lica spomenika. Prema Mijatu Sabljaru, koji nije posebice istaknuo na kojemu pismu je natpis uklesan, poruka s velikoga križa je sljedeća: ”ase leži sin mihovila Balenovića grač(anin) ivan ...”. Drugim riječima, napis nas upućuje da je ispod križa pokopan Ivan, sin Mihovila Balenovića iz Gračaca.

Na istraživanje Mijata Sabljara nadovezao se povjesničar, književnik, bibliograf i političar Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889.), koji je s njime usko surađivao po pitanju istraživanja, prikupljanja i očuvanja starina i arheoloških nalaza. U djelu ”Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah i t. d. u Hrvatskoj i Slavoniji”, u nakladi Knjižare Jugoslavenske Akademije u Zagrebu iz 1891. godine (* 5), Ivan Kukuljević Sakcinski u odjeljku ”Gračac u Lici”, pod rednim brojem 147, ponavlja podatke svojega prethodnika. Prenosi, naime, uvodnu napomenu Mijata Sabljara ”Na kamenom vješto izklesanom krstu u gornjem Gračacu nedaleko od potoka Otučja.”, a u popratnoj bilješci i njegov zapis o predaji ”O tom spomeniku govori tamošnji narod da je tuj zakopan njeki kralj!”. Da je Ivan Kukuljević Sakcinski i osobno obišao krstaču u Gračacu, posebice iz razloga što točnijega očitanja njezinoga uklesanog natpisa, svjedoči pak pripomena ”(Sam prepisah na mjestu.)” koju je istaknuo ispod još uočljivog dijela prijepisa natpisa. Niti Ivan Kukuljević Sakcinski ne naglašava posebice o kojemu pismu je riječ kod predmetnog natpisa, no ako je suditi na osnovu vjerodostojnog prijepisa kojega nam je sačuvao, napis je uklesan na bosančici (* 6).

Prvi istraživači kamenoga križa iz Gračaca nisu ga zvali stećkom. Mihovil Sabljar i Franjo Julije Fras u prvoj polovici 19. stoljeća i nisu ga mogli tako zvati jer naziv stećci u to vrijeme, koje je prethodilo suvremenim povijesno-arheološkim spoznajama, još nije bio uvriježen niti među pretečama tih znanosti. Pola stoljeća kasnije ime stećak, za sve srodne kamene spomenike  istih ili sličnih obilježja s prostora Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, već se polako udomaćuje. No, i Ivan Kukuljević Sakcinski ipak veliku krstaču ne imenuje tim nazivom jer se prvenstveno bavio odgonetanjem uklesanih natpisa, a tek u manjem opsegu proučavanjem podrijetla i vrstama kamenih spomenika. Križina iz Gračaca prvi puta uvrštena je među stećke u knjizi prosvjetnog radnika i ravnatelja Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti (Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine) iz Sarajeva Šefika Bešlagića (1908-1990.). Knjigu ”Stećci: Kataloško-topografski pregled” objavio je četiri godine po umirovljenju, 1971. u nakladi ”Veselin Masleša” iz Sarajeva.

U knjizi je o križini (krstači) iz Gračaca naglašeno: ”Sjeveroistočno od mjesta (Gračaca, nap. pis.), blizu rijeke Otuče, zajedno sa savremenim grobljem sela Dukića, nalazi se osamljena krstača. Spomenik je relativno velikih dimenzija (visina je 3 m), dobro je obrađen i očuvan. Orijentacija nije zabilježena. Ukrašen je i ima natpis. Ukrasni motivi su mu okvir od cikcak vrpce, rozete, kružići i stilizovani krstovi (krakovi mu se spiralno povijaju na obadvije strane). Natpis nam kaže da tu leži Ivan Balenović, sin Mihovilov. Natpis je oštećen. Lit.: I. Kukuljević, Natpisi sredovječni i novovjeki . . . u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1891, 44.”.

Ako pozorno čitamo uvodne napomene iz knjige ”Stećci: Kataloško-topografski pregled” pronaći ćemo i navod da mu je u prikupljanju podataka o stećcima iz Like, Banovine (Banije) i Slavonije pomagala također već ranije u ovome napisu istaknuta konzervatorica i povjesničarka umjetnosti Anđela Horvat (1911-1985.). Riječ je o jedinoj stručnoj osobi koja je tijekom svojega rada na zaštiti spomenika kulture u Hrvatskoj, od 1941. do umirovljenja 1970. godine, povremeno bila posvećena i istraživanju stećaka u navedenim hrvatskim krajevima. Uistinu je napis o stećku - križini iz Gračaca (kao i ostale napise o stećcima u Lici, Baniji i Slavoniji) u knjizi ”Stećci: Kataloško-topografski pregled” napisala upravo Anđela Horvat (* 7). Kao povijesni izvor iz kojega je crpila podatke, u knjizi je navela samo već spomenuto djelo Ivana Kukuljevića Sakcinskog.

Samostalan rad o stećku iz Gračaca, ”Veliki monolit uz Otuču”, Anđela Horvat objavila je tek tri godine nakon izlaska iz tiska spomenute knjige Šefika Bešlagića. U tome radu povjesničarka umjetnosti i konzervatorica spominje, dakako, istraživanja gračačke krstače koja su poduzimali već pobrojani prethodnici, ali pruža i vrlo iscrpan opis spomenika na temelju vlastitoga uvida (* 8). Njezin rad popraćen je inače s pet fotografija križine iz Gračaca koje je snimio svećenik, povjesničar umjetnosti, arheolog i publicist Ivo Delalle (1892-1962.) iz Trogira. Na tri fotografije vidi se kržina s ”prednje” i ”stražnje” strane te s boka, na jednoj njezin položaj na mjesnome groblju, a na posljednjoj fotografiji prikazan je detalj reljefa s motivom Golgote.

Iskaz o krstači iz Gračaca Anđela Horvat započinje dojmom koji je na nju ostavio taj velebni i zagonetni spomenik: ”Kad se uputimo sjeveroistočno od Gračaca cestom koja vodi za Deringaj, lokalni put odvaja se za zaseok Kijane. Uz taj se put podno Crnog Vrha, nedaleko kote 579, u blizini ponornice Otuče nalazi groblje na kojem se još danas sahranjuju umrli žitelji iz sela Dukići. Na seoskom groblju podno brda obraslog guštarom, opasanog suhozidom, diže se iz trave više kamenih križeva uobičajene veličine. Među njima u toj zabitnoj tišini daleko od životne vreve, strši križ velikih dimenzija, kakav se u stručnoj literaturi obično naziva krstača. Ne, ta kamena masa kiklopskih razmjera uistinu nije priviđenje, nije utvara. Spomenik, dakle, još postoji.”.

Nadalje iznosi podatke o veličini i ukrašenosti toga spomenika, kojega je očito prva točno izmjerila i proučila na njemu uklasane znakove: ”Križ je isklesan od čvrstog vapnenog kamena, orijentiran otprilike istok-zapad, a da bi tako teški monolit mogao uspravno stajati, učvršćen je kamenim blokovima koji su oko njega poslagani u obliku četvorine. Vrlo je dobro očuvan, ... Visok je tri metra, širok 136 cm, a debljina mu iznosi 21 cm, tako da uza svu masivnost u profilu djeluje vitko.

Spomenik je obilno ukrašen tehnikom urezivanja. Osim toga, na čeonoj je strani plitko usječen izlizan natpis, ispisan bosančicom, koji se teško razabire. ... Križ je prvi vrhu zašiljen. Na čeonoj je strani, osim natpisa, rozeta sa zašiljenim listovima, s dva kosa križića; rub prati cikcak ornament. Stražnja je strana krstače još bolje ukrašena. Uz rub je cikcak ornament. U zašiljeni vrh ukomponirana je šesterolisna rozeta sa zašiljenim laticama. Niže nje - u središnjem je polju spomenika stilizirani križ s prečkama jednake veličine. Krakovi križa s obje se strane savijaju na kraju u kovrče. Niže tog centralnog križa uklesan je izduženi križ, koji svršava ravnim hastama, a donji dio svršava stupnjevanim podnožjem. Između oba navedena križa urezan je jednostavni mali križić jednakih prečki.”.

Povjesničarka umjetnosti i konzervatorica kojoj su stećci kao osobiti kulturno-povijesni spomenici širega područja Dinarskoga gorja bili poprilično dobro poznati, dijelom i zbog poduzetih istraživačkih obilazaka nekolicine ličkih nekropola s manjim brojem preostalih stećaka, ne dvoji da im pripada i krstača iz Gračaca: ”I formulacija natpisa ”ase leži”, i motivi kojima je protkan taj spomenik i njegova veličina, sve to govori da pripada svijetu stećaka. ... Znamo da su Lika i Krbava područja do kojih dopiru stećci. Ali oni koji su do danas ostali očuvani - koliko se zasad zna - ne mogu se ubrojiti u svečane primjerke sepulkralnih spomenika. Ti veoma prorijeđeni spomenici obrađeni su u obliku ploča, među kojima je najbogatije ukrašena ona koja potječe iz Plaškog, a čuva je Povijesni muzej Hrvatske u Zagrebu. Očito je da između te bogato ukrašene krstače i stećka iz Plaškoga te jednostavnih, često loše obrađenih spomenika u obliku ploča, bez natpisa, bez ornamenata, koje katkad imadu tek čedno urezan križić, a koje su do danas slučajno ostale sačuvane, danas zjapi praznina. To nuka na pretpostavku da zapadno od Une i Zrmanje nisu bili samo stećak iz Plaškog i križ uz Otuču svečanije opremljeni nego da je toga moralo biti i više.” (* 9).

I Anđela Horvat ističe osobito značenje koje je velika krstača u Gračacu oduvijek imala za stanovnike toga kraja. Podsjeća da ga nazivaju ”krst kameni”, premda se na mjesnome groblju osim njega nalazi više manjih kamenih krstača. No, velika križina, upravo zbog svoje velebnosti, a dijelom i zbog već naglašene predaje po kojoj je to spomen-obilježje neke znamenite povijesne osobe toga kraja, predstavlja i istaknuti smjerokaz (orijentir) žiteljima Gračačkoga polja.

Istraživačica ličkih stećaka u radu ”Veliki monolit uz Otuču” iznosi i sličnosti stećka - križine iz Gračaca sa stećcima u drugim krajevima Dinarida ukrašenim križevima, rozetama i cikcak crtama, kao i sa spomenicima u obliku križa kakvih najviše ima u istočnoj Hercegovini. Naglašava da je ”... izbor motiva na tom monolitu identičan s onima na stećcima. To je zapravo tip stećka u obliku križa, tj. krstača. Na stećcima često nalazimo cikcak liniju, različito oblikovane rozete i križeve. ...

Za velike kamene križeve s motivima kakve nalazimo na stećcima drži se da su nastajali u kasnije doba, u 15. i 16. vijeku. Među njima ima ih koji ... na vrhu svršavaju ... zašiljeno, kao što je to slučaj u Gračacu. Zašiljeni oblik na vrhu imadu npr. velike krstače u lokalitetima: Rotimlja, Opličići, Podgradinje, a svi su ti spomenici u široj okolici Stoca, ... U istom užem kulturnom krugu - na Popovu polju - u Orašju i u Strjićima, ukrašene krstače (gore s ravnom ili zaobljenom linijom) imadu cikcak bordure ili rozete. I motiv stiliziranog križa, kojem se na različite načine pri vrhu račvaju i savijaju haste, najviše je raširen u Hercegovini istočno od Neretve.

Još je jedan motiv koji rjeđe dolazi na stećcima, a to je križ sa stupnjevanim podnožjem, koji je također urezan na spomenik kod Gračaca. Radi se o stiliziranoj hridi Golgote, koja ulazi u umjetnost u ranijem srednjem vijeku. U istom užem kulturnom krugu nalazimo na stećcima i na taj motiv u Slivnu Ravnom kod Opuzena i na Popovu Polju.”.

Težinu stojećeg, danas već ponešto ukošenog, monolita nedaleko Gračaca podupire uokolo spomenika poslagano kamenje oblika pravilnih kvadara. I za tu rijetku pojavu Anđela Horvat pronašla je sličnost na području Ljubinja u istočnoj Hercegovini, gdje je ”prepukli krst usađen u blokove kamenja”. Zbog svih navedenih sličnosti, Anđela Horvat mišljenja je ”da je krstača uz Otuču u Lici nastala pod utjecajem radova ”kovača”, koji su takve spomenike i ostale stećke radili u Hercegovini otprilike na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće.”. Smatra da krstača kod Gračaca duguje postanak upravo tome kulturnom kraju, iako je od njega udaljena oko 220-230 kilometara.

Starost stećka - križine kod Gračaca procijenjuje na osnovu prezimena koje se spominje u natpisu uklesanom na spomenik. Prezime Balenović je, naime, poznato i rašireno prezime u Lici, a pripada skupini Bunjevaca koji su prije prodora Turaka nastanjivali krajeve oko Neretve. Anđela Horvat priklonila se mišljenju povjesničara koji drže da se dio Bunjaveca, među kojima i rod Balenovića, uslijed navedenih ratnih nedaća doselio u Liku vjerojatno u 16. vijeku: ”Nakon toga što znamo za podatak da se pomicanje pučanstva katkada vršilo tako da ga to nije osiromašivalo (bogatstvo u stoci!), ne trebamo isključiti mogućnost da je tu sahranjen pridošlica Bunjevac Ivan u vrijeme kad obrada teških sepulkralnih monolita još nije bila u opadanju. Sve navedene okolnosti govorile bi ... u prilog tome da je pod utjecajem radova hercegovačkih kovača vjerojatno podignut u 16. stoljeću.”.

Zanimljive podatke o Balenovićima u Gračacu donosi povjesničar Marko Šarić (1971.) s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u radu ”Bunjevci u ranome novom vijeku - Postanak i razvoj jedne predmoderne etnije”, objavljenom u etnološko-povijesnoj monografiji o primorskim Bunjevcima ”Živjeti na Krivom Putu - Svezak I”, u izdanju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu - Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju - FF press 2008. godine. U tome radu, između ostaloga, spominje:

”Naime, krmpotsku usmenu predaju o svojim seobama na Tromeđi, zabilježio je kapetan gulfa Antonio Civran u svojoj relaciji od 18. ožujka 1615. godine. Predaju je čuo od samih Krmpoćana tijekom pregovora o njihovom preseljenju iz Liča na mletački teritorij. Kapetan Civran tako izvješćuje da su se ”Carapotani” (Vlasi Krmpote ili Krmpoćani, porijeklo imena nije razjašnjeno, nap. pis.) pred oko 150 godina doselili u kraj oko Gračaca (* 10), a kako su tamo postali sumnjivi (”in sospetto”), krenuše na područje oko Novigrada ... Komparacija podataka iz mletačkoga izvještaja s podacima osmanskih izvora i arheološkim materijalom na terenu, pružaju nam zanimljive mogućnosti interpretacije. Naime, u selu Kijani kod Gračaca u Lici, nalazi se stećak u obliku križa (u narodu zvan ”krstača”) koji potječe iz prve polovice ili sredine 16. stoljeća. Na krstači je ćiriličnim slovima uklesan natpis: totu leži Ivan Balenović, sin Mihovilov. Sve ukazuje na to da se radi o grobu nekog vlaškog starješine, ime oca upućuje na katolika, a prezime na ugledni krmpotski rod. U osmanskom defteru iz 1528-30. u ličko-pounskom krajištu zaista se i spominje neki vlaški knez po imenu Mihovil koji je tada po nalogu osmanskih vlasti, pusto krajište naseljavao ”hajmanima” (stočarima nomadima, nap. pis.) Na temelju ovih saznanja, mogli bismo iznijeti pretpostavku prema kojoj su se Vlasi Krmpote iz Hercegovine oko 1528. godine doselili na šire područje Gračaca u Lici.”.

Naposljetku valja ponoviti riječi Anđele Horvat, kojima pri kraju rada ”Veliki monolit uz Otuču” naglašava vrijednosti spomenika iz Gračaca, koje ga čine jedinstvenim, čak i među mnoštvom sačuvanih stećaka: ”A on odskače svojom veličinom i kvalitetom, jer ide u red najistaknutijih spomenika ove vrste i kad ga se usporedi s hercegovačkom građom ... Onaj tko je taj spomenik kod Gračaca dao podići pripadao je imućnim redovima. To dokazuje ne samo njegov format s visinom od tri metra nego i relativno dobra obrada, kao i to da je bogato ukrašen. On ima i natpis, što je ovdje rijetkost i na širem prostranstvu. ... Možemo je (krstaču iz Gračaca, nap. pis.) ubrojiti ne samo među najveće nego i najbiranije spomenike ove vrste, uključujući tu i takve spomenike Bosne i Hercegovine od kojih vuče lozu. Sva burna zbivanja nisu takla njezino dostojanstvo.”.

Krstaču u Gračacu imao sam sa suprugom prigodu razgledati 19. veljače ove godine, pod vodstvom tamošnjeg paroha Predraga Pantelića i prijatelja mu Vladimira Javorovića. Njih dvojica, jedan pravoslavni jerej, drugi katolički vjernik, zajednički obilaze i skrbe za preostale starine gračačkoga kraja. Prošle godine potaknuli su čišćenje stare Crkvine u naselju Štikada tik zapadno od Gračaca, koja je dijelom bila zarasla u šikaru, kao i uklanjanje šute i sitnijih građevinskih ulomaka s dijela crkvene ruševine. Tim poduzetim činom, koji je za svaku pohvalu, a o kojemu su obavijestili Konzervatorski odjel u Gospiću, otkrili su ranije nepoznate građevinske ulomke u preostalim zidovima urušene crkve, koji vjerojatno potječu od još starije građevine nepoznate namjene, kao i nekropolu stećaka uokolo crkvene ruševine s čak 50-ak bolje ili lošije sačuvanih stećaka - ploča i sanduka. Istoga dana ovo dvoje ljubaznih domaćina pokazali su nam i većim dijelom pročišćenu spomenutu Crkvinu u Štikadi. Tu smo se više od sat i pol zadržali u proučavanju njezine spomeničke ostavštine, napose brojne baštine stećaka, koju ću detaljno predstaviti u zasebnom napisu (* 11).