Istraživanja arheologa Igora Hrstića u prilog naprednoj megalitskoj kulturi, prapovijesnom podrijetlu stećaka i izvornosti stanovništva današnjega Balkana

Među suvremenim povjesničarima i arheolozima koji pokušavaju osvijestiti pojedine krivotvorine i koji propituju uzroke tih povijesnih laži, a ujedno istražuju i otkrivaju - istinu o prošlosti i o nama samima, je i Igor Hrstić. U ovome napisu predstavljam neke od njegovih uvida i promišljanja o megalitskoj kulturi dijela Podbiokovlja, o starosti stećaka i o izvornosti naroda s balkanskih prostora.


Arheolog i povjesničar umjetnosti iz Makarske istraživao je megalitske gradnje u Gornjim Tučepima, smještenim oko 4 kilometra jugoistočno od Makarske. O tome je u spomenutom radu, između ostaloga, naglasio: ”U podbiokovskom dijelu naselja, točnije na prostoru sto pedeset metara istočno od Tolića kuća, ili osamdesetak metara od ostataka crkvice svetog Martina, nalaze se vrlo dobro očuvani ostatci arhitektonskog megalitskog kompleksa iz perioda prije no što je susjedna imperijalna sila s Apenina - Rim - administrativno osvojila širi balkanski prostor. Takvih arhitektonskih tvorbi ima na još dva mjesta na ovom malom potezu, ... Nepisano je pravilo i logički je povijesni slijed da što su tvorbe kamenom starije, građene su od većih blokova. Uz već spomenuta tri arhitektonska kompleksa, na nekim mjestima po Gornjim Tučepima, bilo da je riječ o podzidima terasa ili o zidovima uz komunikacije, nailazimo na oveće gromade kamenja.”. Dodao je da se slične arhitektonske tvorbe u široj okolici nalaze i, primjerice, ”zapadno od Makra - Podstinje, Podgori - podno Supina, te Drašnicama - Poprat”.

Potrebno je primijetiti, da stručnjak poput Igora Hrstića ističe nešto što bi, zapravo, trebalo biti opće poznato i priznato, a to je činjenica ”da što su tvorbe kamenom starije, građene su od većih blokova”. Ovu povijesnu pravilnost, međutim, brojni arheolozi i povjesničari, i to ne samo u Hrvatskoj, previđaju, pa i svjesno sakrivaju i zanemarju. Priznavanje te očite pravilnosti narušava, naime, ustaljene ”dogme” kojima, dakako neuspješno, neki od njih još uvijek nastoje prikazati ovdašnje prapovijesno stanovništvo kao nazadno, pa i ovisno o utjecajima nadmoćnih stranih kultura.

Opisujući megalitske gradnje na području istočno od Tolića kuća, pisac rada naprotiv predstavlja, inače svakome dostupan na uvid, dokaz da prapovijesni domorodci u tome dijelu Dalmacije nisu bili samo vrsni majstori suhozidne gradnje kuća i gospodarskih zgrada, već su poznavali i (barem neke) zakonitosti njihove gradnje koje pridonose ugodnom i zdravom življenju u tim zdanjima: ”Ovo je najbolje očuvan arhitektonski kompleks prapovijesne naravi u Tučepima. Riječ je o kompleksu od najmanje dvije kuće, moguće je da je riječ i o tri te o jednom gumnu. ... Riječ je o vrlo kvalitetno izvedenom kompleksu ... Zid veće kuće je debljine 160 cm, dok je zid manje nešto uži. Očigledno je da su ljudi tog doba znali kako riješiti problem zimske hladnoće i ljetne vrućine - debelim slojem izolacije.”. Drugim riječima, Igor Hrstić istaknuo je još jednu lako uočljivu povijesnu pravilnost, koju bi mogli jednostavno sažeti riječima ”da što su kameni suhozidi stariji, u građevinskoj osnovi su širi”. Da je kućni zid širok čak 1,6 metar uistinu pozamašne debljine, dodatno ističe činjenica da su, primjerice, zidovi srednjovjekovnih utvrđenih gradova u Hrvatskoj široki (debeli) najviše oko jednoga metra.

Nakon otkrivanja pojedinih ”tajni” megalitske kulture na području Gornjih Tučepa, arheolog i povjesničar umjetnosti Igor Hrstić osvrnuo se i na sveprisutnu suvremenu ”dogmu” da su stećci, jedinstveni kameni spomenici koje nalazimo na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske, isključivo i jedino srednjovjekovnog podrijetla. Obilazak crkve na položaju Dračevice u Tučepima potaknuo ga je na objavu sljedećog osvrta: ”Neposredno uz ulaz u kompleks crkve svetog Jurja, točnije s lijeve i desne strane ulaza u isti, nalaze se dva nadgrobna sanduka, no u uspravnom položaju, te iz daljine odaju privid stećaka (* 2). Iako se u znanstvenim disciplinama ustalilo mišljenje da su svi nadgrobni spomenici većih, megalitnih dimenzija srednjovjekovnog podrijetla, pažljivim iščitavanjem literature dolazi se do zaključka da se u 19. stoljeću, kada je nagli porast za izučavanjem istih porastao, razmišljalo na potpuno drugačiji način - stećci su smatrani prapovijesnim. U poznom 19. stoljeću dolazi do promjene mišljenja, te od tada vlada i još uvijek dominira ideja da su stećci srednjovjekovnog podrijetla.”.

Igor Hrstić uz to je, još jednom pokazao da ravnopravno uvažava mišljenja i stavove, kako ”službenih” arheologa i povjesničara tako i neovisnih istraživača, upućujući čitatelje svojega rada na osvrt o iznenadnoj promjeni mišljenja o starosti stećaka kojega je ponudio Domagoj Nikolić u već spomenutoj knjizi ”Ilirija - sveta zemlja. Stećci i autohtonost”. Arheolog i povjesničar umjetnosti ujedno je iskren i po pogledu promjene vlastitoga mišljenja o podrijetlu makar nekih od stećaka: ”Ne poznajući povijest istraživanja fenomena stećaka, osobno sam do prije nekoliko godina bio pod utjecajem ideje da su stećci srednjovjekovni spomenici, kako to službena literatura i jasno piše.”. Otkriva da ga je na promjenu stava potaknulo proučavanje radova dvaju bosansko-hercegovačkih stručnjaka, Šefika Bešlagića (1908-1990.) te Alojza Benca (1914-1992.).

Povjesničar Šefik Bešlagić u knjiškom izdanju ”Kupres: srednjevjekovni nadgrobni spomenici”, kojega je objavio Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Narodne Republike Bosne i Hercegovine iz Sarajeva 1954. godine, posvećnom istraživanju stećaka koje je predvodio na Kupreškom polju 1952. i 1953., o pokazateljima iskapanja groba ispod jednog stećka na Uzur-glavici pribilježio je: ”Nedaleko samoga kostura nađeno je nekoliko ulomaka i komadića pečene zemlje, slično kao i u prvoj jami. Nikakvih drugih priloga nismo našli. Keramika je prilično preistoriska - gruba i rukom rađena. Pretraživanjem slojeva zemlje nije se moglo ustanoviti kako je ovaj materijal dospio ovdje.”.

Navedeno zapažanje Šefika Bešlagića gotovo istim riječima prenio je arheolog i povjesničar Alojz Benac u svoj rad ”Praistorijski tumuli na Kupreškom polju”, svezak LXIV knjiga 5, u izdanju Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine - Centra za balkanološka ispitivanja iz Sarajeva 1986. godine. Igor Hrstić zapazio je da i Alojz Benac doslovce prenosi ”zaključak” prethodnika da ”se nije moglo ustanoviti kako je ovaj materijal dospio u blizinu srednjovjekovnog groba”. No, pisac rada ”O ostatcima megalitskih tvorbi u Tučepima, o toponimu Dračevice i o kultu Peruna i Velesa”, s pravom ukazuje da su oba stručnjaka ostali slijepi na istinu koju je nudilo otkriće iz spomenutog kupreškog groba: ”Ta ideja o srednjovjekovlju stećaka je toliko duboko utisnuta u umove domaćih i stranih istraživača da ni Bešlagiću a niti Bencu nije palo na pamet da stećci možda nisu srednjovjekovnog podrijetla.” (* 3).

Naposljetku, Igor Hrstić u istome radu raspravlja i o podrijetlu i značenju već navedenog toponima Dračevice, kao i o kultu slavenskih božanstava Peruna i Velesa. Pri tome, između ostaloga, ističe da crkvice i oronimi s titularem svetog Jurja, svetog Vida, svetog Ilije i svetog Mihovila ”nadomješćuju domorodačka predrimska svetišta / kultna mjesta.”, što govori u prilog izvornosti i istovjetnosti temeljnog dijela prapovijesnog i današnjeg stanovništva u zaleđu istočne obale Jadranskoga mora. Pisac je taj svoj stav podrobnije obrazložio u radu ”Perunovo svetište Sutvid u Tučepima. Domoroci smo ili došljaci?”, objavljenom u prethodnom godišnjaku ”Tučepski libar”, godina XXII, broj 2 iz veljače 2021. godine:

”No, postavlja se pitanje, ukoliko je došlo do smjene stanovništva, to jest do ranosrednjovjekovne seobe naroda, kako je moguće da je novopridošla populacija nastavila kult koji seže iz prapovijesti? Odgovor, jednostavne ili složene naravi, valja tražiti u jednoj ili kombinaciji sljedećih pretpostavki (ili više njih, trenutno neuočljivih): 1. ili do promjene stanovništva nije došlo; 2. stanovništvo koje je došlo na ovaj prostor sličnog je ili istog civilizacijskog svjetonazora kao i domorodačko. Ideja o doseljavanju etnosa kojeg nazivamo slavenskim na Balkan je nastala u sklopu takozvane bečko-berlinske škole (* 4). Ideja kao takva (seljenje čitavih naroda) danas je odbačena i od strane izvornih zagovornika.”.

U radu iz 2. broja godišnjaka ”Tučepski libar” Igor Hrstić navodi niz i jezičnih primjera koji upućuju na većinsko domorodačko ishodište današnjeg stanovništva Balkana. U ovome napisu prenosim tek uvodno (premda bi ga ispravno bilo nasloviti i zaključnim) razmatranje pisca po tome pitanju, bez upuštanja u iznošenje primjera koji ga potkrijepljuju: ”Neki jezični elementi nam ukazuju da je jezik kojim se pričalo u prapovijesti na ovim prostorima sličan ili identičan našem. Nazivi mjesta te prirodnih geografskih jedinica koje susrećemo na širem arealu Balkana, a koje se javljaju u antici (a čiji je izvor zasigurno u prapovijesti), upućuju nas na vezu današnjeg jezika kojim mi govorimo sa jezikom takozvane pelaško-ilirsko/tračko-slavenske poveznice.”.

Posebice je, međutim, zanimljivo, i još više poučno, njegovo poimanje suštinskoga razloga zbog kojega se crkveni ”poglavar” Hrvatske s početka 10. stoljeća, ninski biskup Grgur, zalagao za korištenje narodnoga jezika (staroslavenskog) i pisma (glagoljice), umjesto latinskoga, u crkvenim bogoslužjima. U ranije istaknutom radu iz 3. broja godišnjaka ”Tučepski libar” Igor Hrstić upozorava:

”... svima je poznato da je Grgur Ninski (10. stoljeće) bio zagovornik jezika kojeg nazivamo staroslavenskim, narodnog pisma i glagoljaške liturgije. Ukoliko su ”Slaveni” došli na prostor Balkana, odakle im tolika moć da prkose jednoj velikoj sili - rimskom papi, na taj način da žele u crkvenu liturgiju uvesti svoj narodni jezik i pismo? Ne zaboravimo i tu činjenicu da je Rimu trebalo više od dva stoljeća da pokori balkanske narode. Ovdje se radi o domorodačkoj moći, a ne o moći nekih plemena koji su se, kako smo učeni, kukavički dovukli za Avarima. Rimska crkva je uspjela skoro cijeloj zapadnoj Europi nametnuti latinski kao jezičnu podlogu iz kojih će proizaći današnji jezici - talijanski, španjolski, te francuski, a u novijoj povijesti, na vrlo fabriciran način pošlo im je za rukom isto učiniti i sa jezikom kojeg nazivamo rumunjskim. No to im nije uspjelo za rukom sa domorodačkim jezikom Balkana, nazovimo ga uvjetno slavenskim.”.

U radu ”Perunovo svetište Sutvid u Tučepima. Domoroci smo ili došljaci?”, objavljenom u 2. broju godišnjaka ”Tučepski libar”, arheolog i povjesničar umjetnosti iz Makarske opisao je povijesna građevinska zdanja s brijega Sutvid iznad Tučepa. Na vrhu toga brijega, između ostalih kamenih tvorbi, piše Igor Hrstić, ”... se nalazi gomila sazdana od nabacanog kamenja krupnijih dimenzija. Riječ je o karakterističnom načinu gradnje ovih nijemih svjedoka događaja vezanih za duhovni aspekt, ritualne obrede i pokope žitelja stanovništva šire istočne i jugoistočne Europe, u periodu započetom od prije otprilike 5000 godina, a koji je u nekim dijelovima Balkana ukopima u prapovijesne gomile trajao i do srednjeg vijeka.”.

Igor Hrstić smatra da upravo ta neprekinutost ukopa u dio gomila (u neke se pokojnici nisu ukapali, već je na njima vršeno obredno spaljivanje umrlog), i to slijedeći iste posmrtne i pogrebne običaje, također upućuje na izvornost današnjeg stanovništva Balkana, koje je izravni sljednik ovdašnjih prapovijesnih predaka: ”I sam način pokapanja u prapovijesne gomile, a koja datiraju iz mlađih perioda obuhvaćenih tadašnjim novim, kršćanskim svjetonazorom, još je jedan element koji upućuje na dublje i opširnije razmatranje da do promjene stanovništva na našim prostorima u srednjem vijeku nije došlo; nijedan novopridošli narod ne bi ukapao svoje mrtve u grobnice drugog naroda i druge kulture.”.