Skida li veo tajni ”najviša gradina u Hrvatskoj”?

U napisu ”Jedini preostali stećak u Turjanskom”, objavljenom nakon prvoga istraživačkog izleta na područje sela Turjanski upriličenog 23. travnja ove godine,  istaknuo sam da se groblje sa stećcima u Turjanskom nalazilo ”... na položaju danas poznatom kao Crkvina, na početku drage na krajnjem istočnom dijelu Turjanskog polja, a podno padina zapadnog vrha gore Baćinovac (1163 m.n.v.). Taj vrh, na suvremenom zemljovidu naznačen pod nazivom Gradina, čuva inače ostatke velike japodske gradine, bez sumnje jedne od prapovijesnih gradina smještenih na najvećoj nadmorskoj visini u Lici, ali i u Hrvatskoj.” (* 2).

Prvi poznati istraživački razgled Gradine na Baćinovcu (na suvremenom zemljovidu naziv je istaknut s ”tvrdim” slovom č) izvršio je 16. kolovoza 1922. godine povjesničar i konzervator Većeslav Henneberg (1889-1937.) iz Zagreba. U vrijeme posjeta Gradini radio je kao srednjoškolski nastavnik povijesti i zemljopisa u Zagrebu. Suradnik Povjerenstva za čuvanje spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji, sa sjedištem u Zagrebu, postao je naredne 1923. godine. Do Gradine se najvjerojatnije popeo s južne strane, iz zaselka Svilari smještenog na oko 1000 metara nadmorske visine, i to nakon što je obišao srednjovjekovnu obrambenu kulu Trnovac koja se nalazi oko 800 metara jugoistočno od toga zaselka (* 3). To proizlazi iz rukopisa ”Sumarni izveštaj o naučnom putovanju u Liku god. 1923. s dodatnim izveštajem o putu godine 1922.” (* 4), u kojemu je pod navedenim datumom ukratko opisao slijed istraživanja koja je poduzeo toga dana.

Većeslav Henneberg još je u mladosti postao strastveni planinar, a to mu je iskustvo nedvojbeno pomoglo pri usponu na gustom šumom obrasle i kr(a)škim stijenama prožete padine Baćinovca. U putnom dnevniku i u već spomenutom, godinu dana kasnije pripremljenom, rukopisnom izvještaju ne spominje je li pri usponu imao mjesnoga vodiča. No, čak i pod vodstvom domaćina seljana, uspon na krševit vrh bez ikakve staze, penjući se mjestimice po visokim i oštrim vapnenačkim hridinama, zacijelo mu nije bio lagan i ugodan. Ipak, sve teškoće uspona toga ljetnog dana nadišli su istraživački žar i radoznalost mladog, 33-godišnjeg zanesenjaka i tragatelja za ličkim starinama.

Nakon obilaska Gradine na Baćinovcu Većeslav Henneberg kratko je olovkom u svoj putni dnevnik (točnije na list papira istrgnut iz te bilježnice) pribilježio: ”Baćinovac Velika Gradina 1165 m 16. VIII. 70 m u kvadrat ograđen prostor kamenim bedemom od velikog netesanog kamena. Dohistorička gradina.”. Na drugoj strani istoga lista papira istraživač je nacrtao ”geometrijski lik, koji vjerojatno nema veze sa gradinom”, kako je to ustvrdio nepoznati službenik Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske iz Zagreba, koji je rukopisnu građu Većeslava Henneberga skenirao i priredio za arhivski pregled. Većeslav Henneberg možda je tek u grubo naznačio skicu pretpostavljenog izgleda prapovijesne gradine na Baćinovcu. U svakome slučaju, nije ostavio njezin tlocrt, već o prostiranju gradinskih bedema imamo tek njegovu šturu bilješku da zatvaraju  ”u kvadrat ograđen prostor” i da su građeni ”od velikog netesanog (neklesanog, nap. pis.) kamena”.

U naknadno pripremljenom rukopisu ”Sumarni izveštaj o naučnom putovanju u Liku god. 1923. s dodatnim izveštajem o putu godine 1922.”, Većeslav Henneberg ipak je malo podrobnije izvijestio o gradini na Baćinovcu. U dijelu rukopisnog zapisa posvećenog istraživanjima provedenim 16. kolovoza 1922. godine doslovce piše: ”Severno nad trnovačkom kulinom diže se na šumom obraslom Baćinovcu (ne Pačenovac!) Velika Gradina na visini od 1165 metara (najviša gradina u Hrvatskoj). Tu se veliki suhozid od netesanog kamenja, širok do 10 metara usred šume prostire zatvarajući četverokutan prostor širok i dugačak 70 metara. Ta Velika Gradina, uz koju se nalazi i neznatna Mala Gradina je jedna osobita dohistorična gradina, što se dosta razlikuje od okruglih nasipa oko Krbave i to ne samo oblikom, nego i načinom građe, jer tu nasip nije nasut te nema strme bočine, već je građen kao zid, tj. kamen je na kamen slagan. Od ove je gradine uzeta fotografska snimka, a bilo bi je vredno potonje proučiti.”.

Iz rukopisnog zapisa doznajemo da je prapovijesna gradina na Baćinovcu sastavljena zapravo od dva nejednaka dijela; veći čini Veliku, a manji Malu Gradinu. Mogli bismo reći i jednostavnije, da se radi o svojevrsnoj - dvojnoj gradini. Prema zapažanju Većeslava Henneberga Velika Gradina ima približno oblik kvadrata čije su stranice dugačke oko 70 metara. Te stranice su uistinu gradinski bedemi, široki do 10 metara i građeni dijelom poput suhozida od velikog, klesanjem neobrađenog, kamenja. Istraživač naglašava da se po obliku i načinu gradnje ova gradina ”dosta razlikuje od okruglih nasipa oko Krbave”. Kao što je u rukopisu i naznačio, Većeslav Henneberg napravio je i jednu fotografiju dijela gradinskog bedema, koja je u ostavštini njegovih fotografija sačuvana pod naslovom ”Baćinovac - Gradina, prethistorijska utvrda usred gore, 1165 m nad morem, južno od Turjanskog” (* 5).

Tragom povjesničara i konzervatora Većeslava Henneberga, šest desetljeća kasnije uputili su se povjesničar i arheolog dr. sc. Milan Kruhek (1940-2022.) iz Karlovca i arhitekt i konzervator dr. sc. Zorislav Horvat (1937.) iz Zagreba. Obilazeći zajednički najkasnije 1985. godine spomeničku baštinu na i oko Turjanskog polja, uspeli su se i do Gradine na zapadnom vrhu Baćinovca, po suvremenoj izmjeri visokom 1163 metra iznad mora. Ovaj dvojac jedini je iz povijesno-arheološko-konzervatorske struke nakon Većeslava Henneberga poduzeo napor da provjeri njegove spoznaje o toj gradini te da pokuša produbiti znanje o njoj. Potvrdu o tome da su se, iz nepoznatoga smjera (možda kao i prethodnik također s juga), popeli do Gradine na Baćinovcu pružio je tek desetljeće i pol kasnije Milan Kruhek, u radu ”Topografija krbavske spomeničke baštine”. Rad je objavio u zborniku ”Krbavska bitka i njezine posljedice”, u izdanju Hrvatske matice iseljenika i Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučulišta u Zagrebu 1997. godine.

U poglavlju toga rada pod naslovom ”Turan, Trnovac i okolne utvrde i gradine”, Milan Kruhek istaknuo je: ”U tom gorovitom području nije bilo toliko pretpovijesnih, ilirskih naselja, današnjih gradina, kao na Krbavskom polju, ali su dvije bile baš u neposrednoj okolici Turjanskoga. Jedna je sjeverozapadno od Turjanskoga a druga na jugozapadnoj zaravnjenoj padini gore Bačinovac. Ostatke te gradine i sami smo istraživali i utvrdili postojanje nekoliko desetaka metara isprekidanog suhozida.”. U popratnoj bilješci ovaj povjesničar i arheolog još je nadodao: ”Suhozidine Bačinovca su izgubljene u velikoj šumi, ali su im ostaci i danas zbog masivnosti i dužine zida lako prepoznatljivi. Nalaze se na prostranoj zaravni na vrhu toga brda.”. Ako je suditi samo po navedenom iskazu, Milan Kruhek i Zorislav Horvat nisu, međutim, ničim novim doprinijeli spoznaji o gradini na Baćinovcu. Bar ne u već spomenutom javno objavljenom znanstvenom radu ...

Od vremena kada je Većeslav Henneberg obišao baćinovaćku Gradinu, prije ravno stotinu i jednu godinu, šuma i šikara su je bez sumnje još više obrasli. Takav zaključak nameće se na osnovu uvida u brojne druge fotografije koje je tadašnji istraživač Like snimio tijekom svojih znanstvenih izleta u tu hrvatsku pokrajinu. Njegove fotografije dokazuju da je prije stotinjak godina daleko manje ličkih površina bilo pod šumskim pokrovom nego li je to danas. Jedan od najznačajnijih razloga većeg današnjeg rasprostiranja šumskog raslinja u Lici ogroman je gubitak seoskog stanovništva, kao i pripadajućih grla krupne i sitne stoke, uslijed čega je mnoštvo nekadašnjih pašnjaka ”progutala” šuma. Moguće je i to, da je danas iskorištavanje šumskoga blaga u Lici, gledajući ukupno u čitavoj pokrajini, manjeg obima nego u prvoj polovici 20. stoljeća. Kroz goru Baćinovac s južne strane, do oko 1000 metara nadmorske visine, probijena je šumarska makadamska cesta za izvlačenje srušenih stabala. Na okolnim padinama uočljivi su stoga veći ili manji prosjeci, no vršni dio Baćinovca nije zahvaćen radovima na obaranju i odvozu stabala.

Strme vršne padine Baćinovca, dapače, zarasle su u pravu prašumu. U to sam se imao prigodu uvjeriti tijekom uspona do Gradine, kojega sam poduzeo 15. kolovoza ove godine. Do Gradine sam se možda uspinjao jednim dijelom istim smjerom kojim je to učinio 1922. godine Većeslav Henneberg. No, dok je on vjerojatno uspon počeo nešto istočnije, od zaselka Svilari, ja sam se krenuo penjati s jugozapadne strane. Prvo krečući se zavojima šumarske makadamske ceste, polako dobivajući na visini, potom strmije šumskom vlakom, prosjekom nastalim krčenjem šume, te naposljetku stjenovitim vršnim padinama kroz gustu i staru bjelogoričnu šumu. Do spuštene i zaključane rampe na početku već spomenute šumarske ceste stigao sam automobilom, mjestimice strmim i lošim makadamom, koji se odvaja od asfaltne ceste koja od sjeverozapada ka jugoistoku prelazi Turjansko polje i uspinje se prema zaselcima smještenim s njegove jugoistočne strane (Narančići, Živulja, Svilari, ...).

Posljednjih nekoliko stotina metara uspona valjalo mi se probijati kroz visoku paprat i koprive, preko srušenih starih stabala, ali i provlačeći se između vapnenačkih hridi koje su prema vrhu postaje sve veće i zbijenije. Od samoga početka uspona, kod rampe šumarske ceste, od gustoga šumskog raslinja nisam mogao vidjeti vrh. Pri penjanju mogao sam se osloniti na tehnička pomagala, ali i na višedesetljetno planinarsko iskustvo, ”osjećaj” kako najbezbolnije stići do vrha te - molitvu prirodnim silama. GPS uređajem se nisam poslužio, na kompas i zemljovid u naprtnjači sam zaboravio, ...  te sam odlučio slijediti samo ”unutarnji glas”. Naposljetku sam nakon nešto više od sat vremena uspona stigao do predjela punoga stijena po kojem se bilo izuzetno naporno kretati.

Tada još nisam znao da sam zapravo stigao u samo podnožje vrha, od kuda se već pruža Gradina. No, ubrzo sam zamijetio čudnu manju građevinu, gotovo kvadratnoga presjeka, sazdanu od krupno posloženog kamenja, te mi je postalo jasno da sam naišao na ljudsku tvorevinu. Nakon još malo penjačkog uspona, koristeći se i rukama na opasnijim mjestima, stigao sam u predjel dugačkoga vršnog kamenog bedema. Pažljivim promatranjem uočio sam uzduž toga bedema još nekoliko četvrtastih ”kula”, koje se doimaju poput stražarnica. Prešavši najviši dio bedema, zbog nedostatka vremena, jer dan se bližio kraju, odlučio sam se na povratak istim putem kojim sam i stigao na vrh. Pri povratku široki kameni bedem još pomnije sam razgledao i zapazio i očuvane dijelove suhozida, građenog mjestimice od vrlo velikih kamenih ulomaka. Zbog gustoće i bujnosti zelenila nisam mogao vidjeti gdje se od toga vršnog bedema, kao svojevrsnog gorskog grebena, odvajaju njegovi nastavci niže u šumu. Sunce je sve više tonulo ka zapadu te mi nije preostalo drugo nego obilazak ostatka gradine odgoditi za neki drugi izlet.

Nakon opisane prve posjete gradini, usporedbom smjera kretanja na zemljovidu i zračnih snimaka predjela veće razlučivosti, ustvrdio sam da sam imao prigodu razgledati tek sjeverni, u luk blago zakrivljeni, dio gradinskog bedema. Propješačio sam i razgledao, dakle, tek nešto više od četvrtine ukupne dužine gradinskog bedema. Kao ”alatom” za proučavanje poslužio sam se, naime, zračnom snimkom Baćinovca iz 1968. godine, kao i suvremenim fotografijama učinjenim iz zrakoplova, dostupnim na uvid na mrežnim stranicama Geoportal (geoportal.dgu.hr). Takvo ”oruđe” za istraživanje nije bilo na raspolaganju Većeslavu Hennbergu, a niti Milanu Kruheku i Zorislavu Horvatu, kojima valja odati priznanje kao rijetkim istinskim zaljubljenicima i istraživačima nepoznatog blaga ličke spomeničke baštine.

Da je Većeslav Henneberg mogao Gradinu na Baćinovcu ”vidjeti odozgora”, vjerojatno ne bi u izvještaju naveo da zatvara ”u kvadrat ograđen prostor”, sa stranicama dugim oko 70 metara. Na snimci vršnoga dijela gore iz 1968. godine jasno se, naime, vidi pružanje kamenog gradinskog ”prstena”, koji nema oblik četverokuta već približno elipse. Po tome pogledu, Gradina na Baćinovcu ne razlikuje se bitno od ostalih poznatih prapovijesnih gradina u Krbavi (povijesni naziv za sjeveroistočni dio Like s Krbavskim poljem u središnjem dijelu), čiji bedemi uglavnom opasuju tlocrtne likove od kruga do elipse, a dijelom i nepravilnih oblika. Što se tiče prostranstva Gradine, njezin prvi istraživač, koji ju je zacijelo obišao po čitavome opsegu, ponudio je vrlo dobru izmjeru (ili procjenu?). Duža os gradinske ”elipse”, koja se pruža u smjeru sjeverozapad - jugoistok, prema uvidu u već spomenutu zračnu snimku, dugačka je oko 75 metara. Kraća os, koja se pruža okomito na dužu os, na osnovu izmjere iz istoga izvora dugačka je oko 50 metara.

Većeslav Henneberg je, zbog slabije obraštenosti bedema raslinjem ali i stoga jer je za razgled očito odvojio dovoljno vremena, obišao cijeli ili većinu gradinskoga bedema. Istraživački dvojac koji ga je slijedio, s obzirom na iskaz Milana Kruheka da su ”utvrdili postojanje nekoliko desetaka metara isprekidanog suhozida”, istražio je, međutim, tek manji dio bedema Gradine. Pretpostavljam da su, zato što su 6 desetljeća nakon što ih je posjetio Većeslav Henneberg niži dijelovi gradinskog bedema ”utonuli” u šumu, uspjeli  pregledati samo još uvijek ogoljeli sjeverni dio bedema. Upravo onaj isti dio bedema koji sam, iz istoga razloga, i sam imao prigodu istražiti. Takav zaključak nameće se po uvidu u suvremene zračne snimke, na kojima se uslijed nepokrivenosti raslinjem jasno zamijećuje jedino još sjeverni ulomak gradinskoga bedema.

Na tome sjevernom dijelu bedema uistinu se na više mjesta uočavaju ostaci suhozida, građenog od neklesanog kamenja, među kojima ima i izuzetno velikih komada, dugačkih i do 2 metra te teških oko jedne tone, pa i više. Ne možemo znati koliko je bio visok izvorno sagrađen suhozid i je li opasavao gradinu po čitavom opsegu ili samo uzduž pojedinih dionica. Možda dijelovi bedema sakriveni u šumi, koje nisam stigao obići, mogu (ukoliko su bolje očuvani) pomoći odgovoriti na ta pitanja. Preostaje također provjeriti je li Većeslav Henneberg bar djelomično bio u pravu tvrdeći da se Gradina na zapadnome vrhu Baćinovca razlikuje od ostalih krbavskih gradina ”i načinom građe”. Je li, naime, uzduž makar pojedinih dionica bedema, koje su mi ostale nedostupne uvidu, nasip koji ”nije nasut te nema strme bočine, već je građen kao zid, tj. kamen je na kamen slagan”.

Na viđenom sjevernom dijelu bedema preostali ulomci suhozida uzdižu se s prirodnih stijena, uz koje se u pravilu prostire poširok kameni napis. S protokom vremena dijelovi suhozida su se možda raspali i sasuli u gomile, ili su čak razgrađivani kako bi poslužili kao priručni ”kamenolomi” iz kojih je odvožena građa za gradnju nedalekih zdanja (crkava, utvrda, kuća, gospodarskih zgrada, ...). Uzdižu li se suhozidi na nekim mjestima Gradine i izravno sa zemljanoga tla i pruža li se i na tim mjestima uz njih kameni nasip, ili isti uistinu izostaje kako je to napomenuo Većeslav Henneberg? Nema druge, već za odgovore ponovno se uputiti do vrha Baćinovca. Za sada mogu tek reći da su tamošnje suhozidne gradnje izuzetno zanimljive. Neke i posve osobite, ali i zagonetne. Kao što su to već spomenute ”stražar(nic)e”, čija starost i uloga mogu ali i ne moraju biti povezani s prapovijesnom gradinom. Jesu li te male četvrtaste ”kule” zapravo grudobrani, iza kojih su stajali možda neki srednjovjekovni ili čak kasniji branitelji?

U smiraj Velike Gospe, i zalazak sunca pri silasku s Baćinovca bio je spokojan i veličanstven. Da bih uživao u njemu, ali i stigao do ponoći kući, spustivši se do makadama šumarske ceste trčao sam narednih oko dva kilometra do rampe uz koju sam parkirao vozilo. Već promišljajući o novom usponu do Gradine, uz polazak iz posve drugog odredišta, možda pojačan prijateljem koji također uživa razotkrivati tajne ličkih gradina. Promišljajući i o mogućim odgovorima na pitanja, o tome što je (sve) moglo uvjetovati i odrediti prostorni odnos (prema Većeslavu Hennebergu) Velike i Male Gradine, bi li bilo moguće pronaći tvarni dokaz da ”najviša gradina u Hrvatskoj” potječe od ilirskog plemena Japoda, u kojem povijesnom razdoblju je gradina sagrađena i korištena, ...?