Na Mlakvenoj gredi - srednjovjekovnom Banj Dvoru (Stolu)

Sudionici izleta bili su dr. sc. Dane Pejnović, umirovljeni redovni profesor geografije na Prirodnoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu te pokretači i voditelji portala za slobodna povijesna i zemljopisna istraživanja Budni Div Tomislav Beronić i Goran Majetić.

Uzvišenje izuzetnih obrambenih prednosti

Glavno odredište istraživanja bila je Mlakvena greda (631 m.n.v.), jedna od najistaknutijih uzvisina Kosinjske doline, sa sjeverozapadne, jugozapadne i južne strane omeđena liticama visokim stotinjak metara. Stjenovita uzvisina uzdiže se južno od zaselka Poljan, smještenog oko 2 kilometra istočno od Gornjeg Kosinja. U geomorfološkom pogledu, napomenuo je profesor Dane Pejnović, Mlakvena greda tipičan je primjer krške grede (istaknut i izdužen stjenoviti oblik) koja zbog strme, mjestimice gotovo vertikalne, padine na zapadnoj strani uzvišenja ima izrazite karakteristike escarpmenta (strmine gdje se visina iznenada mijenja) (* 2).

Uzvisina ima oblik prostranog nepravilnog peterokuta, čija je površina, po izračunu Ivana Mancea (* 3), oko 25 tisuća četvornih metara. Vršni dio uzvisine je visoravan, koja se blago spušta od sjeverozapada ka jugoistoku. Visinska razlika najviše točke, vršne glavice iznad sjeverozapadnog ruba provalije, i najniže točke visoravni, male livade iznad središnjeg dijela južnih litica (602 m.n.v.), iznosi nepunih 30 metara.

Visoke litice, koje se pružaju od sjeverozapada do jugoistoka uzvišenja, pružaju najbolju moguću prirodnu zaštitu naseobini na vršnoj visoravni. Čak i sa sjeveroistočne i istočne strane padine uzvisine su većinom prilično strme i stoga pogodne za obranu. Iznimka je tek središnji dio istočne padine jer se nadovezuje na obližnje gorsko sedlo, preko kojeg je jedino i moguće pješice, na konju ili s kolima uspeti se na vršnu zaravan. Upravo zato Mlakvena greda je u davnoj prošlosti odabrana za život ljudske zajednice, i to još u prapovijesti od strane pripadnika plemena Japoda.

Bogatstvo pitke vode kao preduvjet opstojnosti

Na sjeveroistočnom i istočnom rubu zaravni naziru se ostaci kamenih bedema. Raspršeno kamenje pomiješano s humusom čini oniži nasip uzduž većeg dijela spomenutih padina. Na spoju tih dvaju padina uočljivi su i zemljani obrisi koji odgovaraju polukružnoj kuli, no mogući kameni temelji takve obrambene građevine se ne vide. Na tek 2-3 mjesta na istim padinama vide se i neznatni ulomci obrambenog zida.

Na ostatku vršne visoravni nije bilo potrebe za izgradnjom obrambenih zdanja, pa niti stražarnica i izvidnica. Sa zapadnih litica Mlakvene grede puca pogled na čitavu Kosinjsku dolinu ”kao na dlanu”. Ali i dalje, sve do planinskog grebena sjevernog i srednjeg Velebita.

U sve to smo se i sami uvjerili obilaskom Mlakvene grede, kojoj smo pristupili sa sjevera iz zaselka Poljan. Uspinjući se, isprva nismo uspjeli pronaći stari kolski put koji vodi ka uzvišenju te smo se pristojno uspuhali napredujući strmim i stijenama prošaranim šumskim padinama jugoistočno od vrela Vremenjak. Tomislav Beronić spustio se do vrela ustvrdivši da nekoć davno suhozidima pomno obzidani jarci kojima se slijevaju potočići čineći jedinstven izvor. Spomenuto vrelo tek je jedno u nizu stalnih izvora (Janjetovo vrelo, Bukovac,  Sveta Ana, ...) koji se javljaju u sjeverozapadnom i jugoistočnom podnožju Mlakvene grede, a koji uglavnom nikada ne presušuju. Vrela su osiguravala pitku vodu žiteljima koji su obitavali na uzvisini, ali i u njezinom podnožju.

Ostaci ranosrednjovjekovne gradske kapele

Kada smo na polovici uspona izbili na kolski put, uvjerili smo se da je riječ o vrlo dobro izvedenoj prometnici, bez strmih dionica i sa suhozidnim podzidima na dijelovima kojim prolazi iznad strmijih obronaka. Prispjevši putem na vršnu zaravan prvo smo se uputili do njezinog jugoistočnog nižeg dijela, u čijem kutu se još uvijek dobro vide temeljni ostaci poveće kamene građevine. S obzirom na približan smjer njezinog pružanja istok - zapad i odnos dužine i širine temelja 1 : 2 (* 4) te na uočenih nekoliko lijepo obrađenih pravougaonih klesanaca, nedvojbeno je riječ o ostacima ranosrednjovjekovne crkve.

Među sačuvanim klesancima ističe se ulomak nekoć povećeg kamenog bloka oblika kvadra. Mjerenjem metrom utvrdili smo veličinu ulomka: dužina 110, širina (na središnjem dijelu) 75 i debljina 50 centimetara. Najduža i bočna stranica ulomka od sredine su sužene za plitko isklesan prag. Taj izvedbeni detalj dodatno ukazuje da je prvotni cjelovit klesanac nedvojbeno bio dijelom  veće i značajnije gradnje.

Usred nekadašnje crkvene lađe u oči upada gomilica kamenja kojega je netko tu pomno složio, očito u novije vrijeme. Odlaganje kamenja na hrpu naslućuje da ga je iskopao u neposrednoj blizini, vjerojatno ”čisteći” ruševine zida same crkvene lađe. Jugoistočno od temelja crkve jasno se vidi i poveća plitka pravokutna jama. Takav oblik jame i činjenica da joj se rubovi još dobro razaznaju također daju naslutiti da se radi o - arheološkoj sondi.

Stolno mjesto banova Banske Hrvatske

Nakon oslobođenja Like od osmanlijske vlasti 1689. godine i doseljenja novog stanovništva u taj opustjeli dio Kosinjske doline, uzvišenje se počelo nazivati Mlakvena greda. Prema mišljenju više hrvatskih povjesničara, na uzvišenju se u srednjem vijeku nalazio Banj Dvor. U pisanim izvorima spominje se i naziv Banj Stol. Prvi naziv označava sjedište političke, a drugi sudbene vlasti. (Za područje današnjeg sela Poljana upotrebljvao se, pak, naziv Banj Polje.) Bilo je to onodobno stolno mjesto banova Banske Hrvatske, koja je obuhvaćala župe Liku, Krbavu i Gacku. Prema zapažanju vodiča našeg izleta, Ivana Mancea, Banj Dvor je imao središnji položaj unutar granica toga prostora, a ujedno i ulogu ”ondašnjeg glavnog grada”.

Premda tek u tragovima, ostaci obrambenog ziđa na istočnim rubovima vršne visoravni, kao i nesumnjivi preostaci temelja crkve na njezinom jugoistočnom kraju, upućuju da je u srednjem vijeku na Mlakvenoj gredi bilo važnije, i stanovništvom brojno, utvrđeno naselje. Dio žitelja sigurno je obitavao na samoj vršnoj zaravni, u zaštiti kamenih litica s jedne i obrambenih zidova s njezine druge strane. Na vršnoj visoravni tek se na par mjesta naziru neznatni tragovi (kratki niz naslaganog kamenja, s uspravljenim ulomcima stijena) koji možda upućuju na temelje i(li) zidove manjih zgrada ili kuća.

Ostatak stanovništva boravio je u podgrađu, koje je možda dijelom bilo smješteno na ili oko manje udoline u sjeveroistočnom podnožju utvrđenog grada. Na povratku s Mlakvene grede, uz zapadni rub te udoline zamijetili smo nekoliko većih kamenih kružnih gomila, promjera od 2 do 3 metra i visokih trećinu promjera. Moguće je da se u slučaju tih gomila radi tek o odlagalištima kamenja uklonjenog s plodnog dijela spomenute udoline. No, postoji i mogućnost da je riječ o grobnim ili, pak, obrednim gomilama koje vuku podrijetlo još iz prapovijesti. Svrhu i starost gomila mogla bi otkriti arheološka istraživanja.

Razgrađenim Banj Dvorom građeni su okolni zaselci

Po povratku s Mlakvene grede sišli smo u zaselak Poljan u cijelosti starim kolskim putem, usput razgledajući više napuštenih kuća, gospodarskih zgrada i imanja. Zidovi praznih, a jednako i još povremeno korištenih, seljačkih domova i popratnih građevina, nesumnjivo su barem djelomično sazdani od kamena gotovo u potpunosti razgrađene srednjovjekovne utvrde - grada Banj Dvora. Njezino kamenje u novije vrijeme vjerojatno se upotrebljavalo i za nasipavanje obližnjih cesta, a dijelom možda čak i za proizvodnju vapna.

Od utvrde - grada Banj Dvor skoro da nije ostao niti kamen na kamenu. No, u njezinom podnožju zadivljuje pogled na seoske zidove, a napose podziđe sagrađeno suhozidnim načinom od izuzetno velikih i klesanjem tek u manjoj mjeri obrađenih vapnenačkih blokova. Isto vrijedi i u slučaju Kosinj grada (pogrešno zvanog Ribnik), čiju smo okolicu razgledali  potkraj izleta.

Razriješena zagonetka pretpostavljenog stećka

Nakon četverosatnog obilaska Mlakvene grede uputili smo se prema Gornjem Kosinju. Usput smo zastali kod crkve Sveti Nikolaj, koja se nalazi iznad Kosinjskog mosta. Tamo smo razgledali poveći kamen za kojega je još 1961. godine povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Anđela Horvat pretpostavila da bi mogao biti stećak - ploča (* 5).

Na poticaj povjesničara Ivana Mancea kamen koji je ležao uz nekoliko novijih kamenih pločastih nadgrobnica, na boku u grmlju uz dvorišnu ogradu već spomenute crkve, opkopan je kako bi se pokušalo ustvrditi njegovu namjenu. Opkop su uoči našeg istraživačkog obilaska izvršili mještani Kosinja, zalaganjem župnika, velečasnog Pere Jurčevića. Time su omogućili da, nakon pune 62 godine od iznesene pretpostavke, utvrdimo da spomenuti kamen - nije stećak.

Pregledom opkopanog kamena osvjedočili smo se da ima oblik pravougaonog stupa, a ne ploče. Nadalje, pravilno su oklesane samo dvije njegove stranice. Osim toga, sa svega 30 centimetara širine, dosta je uži od uobičajenih stećaka - ploča, širokih od 60 centimetara pa sve do jednog metra. Naposljetku, način njegove obrade ukazuje da je klesan u novije vrijeme. U koju točno svrhu ne znamo, no pretpostavljamo da je ponajprije mogao služiti kao prag na ulazu u (staru) crkvu.

Opkop toga kamena imao je za posljedicu još jedno korisno saznanje. Uz crkvenu ogradu zapadno od kamena pri uklanjanju zemlje okolo njega otkrivene su, uz već 3 ranije uočene, još 3 kamene nadgrobnice s napuštenog novovjekog pravoslavnog groblja. Grobnice su, naime, zbog dugotrajnog neodržavanja toga malog groblja bile posve prekrivene slojem zemlje, pa i smeća, te stoga skrivene od pogleda.

Starohrvatsko groblje podno grada Kosinja

Po  razgledavanju kosinjskog ”stećka”, otišli smo u župni ured u Gornji Kosinj zahvaliti župniku Peri Jurčevića i mještanima na pomoći. U ugodnom društvu proveli smo oko sat i pol, a nakon što smo se odmorili i osvježili uputili smo se   ka položaju starohrvatskog groblja u susjednoj dolini Kosinjski Bakovac. Groblje se nalazilo u podnožju brijega na kojem je u to doba stajao utvrđeni grad Kosinj. Do mjesta na kojemu je bilo groblje odveli su nas ljubazni domaćini obližnjeg zaselka.

Kada je u vrijeme ratova s Osmanlijama grad Kosinj napušten, a okolno stanovništvo izbjeglo, prestalo je i pokapanje na tamošnjem srednjovjekovnom groblju. Potom je dugo stajalo zapušteno, da bi naposljetku nestala svaka vidljiva oznaka da je tu nekoć bilo grobište. Tek kada se novije doba to zemljište počelo koristiti u poljodjelske svrhe, pri oranju bi na površinu izlazile ljudske kosti i predmeti pohranjeni s pokojnicima. Za predmete pronađene oranjem ne zna se gdje su završili, a arheološko pretraživanje groblja nije provedeno. Na položaj groblja ukazuje obavijesna limena ploča na kojoj je ukucan natpis: ”Ovdje je bilo predtursko ribničko groblje”.

Strateške prednosti Banj Dvora kao sjedišta banske uprave

Zahvaljujući izuzetnom smještaju i izdvojenom položaju u odnosu na tadašnji glavni koridor migracija iz panonskog bazena prema jadranskom priobalju  (dolinom Une i Butišnice), Mlakvena greda bila je, naglašava profesor Dane Pejnović, logičan izbor za sjedište banske uprave u ranome srednjem vijeku (Banj Dvor) koji se temelji na sljedećim prostorno-lokacijskim elementima:

- središnji (regionalni) položaj u okviru ličke krške zavale (morfološki predisponirane utvrde), između triju župa (Like, Gacke i Krbave);

- akropolski lokalni (strateški) položaj Mlakvene grede iznad Kosinjskog polja, odnosno tranzitnog koridora Kosinj - Bakovac (strateška osmatračnica);

- prostorna konfiguracija vršnog pojasa - izmjena stjenovitih reljefnih strmaca (za gradnju utvrda) i platoa-zaravni (za agrarnu proizvodnju);

- raspoloživa površina (više od 30.000 m2) za izgradnju strateške, vjerske i civilne arhitekture te smještajnih objekata i kmetskih selišta;

- Kosinjsko polje kao resursna osnova za agrarnu proizvodnju;

- pouzdana i trajna vodoopskrba (postojanje stalnog izvora na sredini padine).

Sve to zajedno zaokružuju komparativne prednosti toga lokaliteta kao sjedišta banske uprave u ranom srednjem vijeku (* 6).

Arheološka istraživanja na Mlakvenoj gredi 1989. godine

Pripremajući ovaj izvještaj o izletu u Kosinjsku dolinu, prisjetio sam se rada ”Kosinj - arheološka istraživanja s kraja 20. stoljeća”, objavljenog u glasilu ”MemorabiLika”, broj 1 iz 2018. godine, u izdanju Državnog arhiva u Gospiću i Sveučilišta u Zadru. Na taj rad naišao sam istražujući mogućnost postojanja nekropola sa stećcima u Kosinjskoj dolini. Arheologinja Pia Šmalcelj Novaković s Instituta za arheologiju iz Zagreba u radu se osvrće na pokazatelje jedinih dosada provedenih, 1988. i 1989. godine, arheoloških istraživanja na području Kosinja.

Probna arheološka istraživanja provedena su u okviru projekta ”Zaštitna arheološka istraživanja na području budućeg akumulacijskog jezera u Gornjem Kosinju, općina Gospić”. Provedba projekta otpočela je 1987. godine uz ”rekognosciranje prostora, prije svega pažljivim iščitavanjem povijesnih izvora, terenskim pregledom i razgovorom s lokalnim stanovništvom”. U naredne dvije godine, na ukupno 5 mjesta u Kosinjskoj dolini, iskapanja su vodili Ivan Šarić, arheolog Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Zagreba i Marija Šmalcelj, profesorica srednjovjekovne arheologije na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Probno istraživanje na Mlakvenoj gredi spomenuti arheolozi proveli su 1989. godine. Spletom okolnosti istraživanje nije okončano u obimu kojega su predvidjeli. O istraživanju su objavljeni, kako ističe Pia Šmalcelj Novaković, tek ”preliminarni izvještaj i crtica”, a ujedno je ”velik dio dokumentacije, kao i određeni dio nalaza, zagubljen”. Istraživači su otvorili 2 sonde, prvu usred crkvene lađe, a drugu južno od crkve. Na našem istraživačkom izletu zapazili smo, kako sam ranije naglasio, uprave te tragove koji su upućivali na provedena stručna istraživanja.

Otkrivena romanička crkva i okolno srednjovjekovno groblje

Arheolozi Ivan Šarić i Marija Šmalcelj na Mlakvenoj gredu utvrdili su postojanje jednobrodne romaničke crkve, s polukružnim svetištem (apsidom) i zvonikom, dugačke oko 14 i široke oko 7 metara.  Arheologinja Pia Šmalcelj Novaković u već spomenutom radu ne navodi starost romaničke crkve na Mlakvenoj gredi. No, s obzirom na prisutnost romaničkih obilježja na crkvenim građevinama u Hrvatskoj, crkva u sklopu Banj Dvora mogla je biti izgrađena negdje u razdoblju između 11. i 13. stoljeća. Građevni ulomak ugrađen u nedaleku pravoslavnu crkvu Mlade Nediljice u selu Mlakva (obišli smo je na prvom izletu), za kojega se pretpostavlja da potječe od crkve s Mlakvene grede, upućuje na navedenu starost te crkve.

Ne znamo kojem je svecu zaštitniku bila posvećena srednjovjekovna crkva u Banj Dvoru. Možemo li u vezu s njezinim imenom dovesti izvor - bunar koji se nalazi u samom zapadnom podnožju uzvišenja Mlakvene grede, a koji je na suvremenom zemljovidu označen toponimom ”Bakar Sv. Ana”? (Zanimljivo je da isti titular nosi i kapela u selu Podjelar, sa suprotne lijeve obale rijeke Like.) Bi li pažljiva pretraga pisanih izvora mogla potvrditi taj naziv, ili možda ukazati na neko drugo ime starohrvatske crkve  u Banj Dvoru?

Arheolozi su u lađi crkve pronašli čak i ulomke zidnih slikarija (fresaka), kao i dokaz da je crkva najkasnije u 14. stoljeću preuređena. Uz crkvu su otkrili i ruševine većeg građevinskog sklopa, a južno od nje srednjovjekovno groblje. Na osnovu očuvanih izvještaja, zapisnika i crteža istraživača, zna se da su pronašli najmanje 4 groba.

U jednom od otvorenih srednjovjekovnih grobova arheolozi su pronašli brončanu karičicu. U apsidi crkve pronašli su, pak, primjerak srebrnog novca koji vjerpojatno potječe iz 15. stoljeća. Istraživanjem su naišli i na šljaku te više ulomaka keramičkih posuda, koje pripadaju razdobljima od prapovijesti (mlađe brončano ili željezno doba), preko antike do kasnoga srednjeg vijeka. Već i ovi oskudni nalazi, otkriveni tijekom nedovršenog probnog istraživanja Mlakvene grede, pružaju dokaz o višetisućljetnom boravku ljudi na tome izuzetnom uzvišenju.

Nužan je žuran nastavak istraživanja na Banj Dvoru

Upravo zbog pripremanog potapanja šireg prostora oko Mlakvene grede umjetnim jezerom u službi hidroelektrane “Kosinj 2“, valjalo bi, i to što prije, dovršiti arheološka istraživanja započeta prije umalo tri i pol desetljeća.

Svjesna te ugroženosti tamošnje kulturno-povijesne baštine, arheologinja Marija Šmalcelj je u neobjavljenom rukopisu posvećenom namjeravanom, ali zbog rata neostvarenom, nastavku istraživanja na Mlakvenoj gredi 1991. godine, upravo navela to uzvišenje i njegovu okolicu kao odredište na koje treba usmjeriti posebnu pozornost. Posebice je istaknula potrebu ”sondiranja srednjovjekovnog groblja, prapovijesnog i srednjovjekovnog bedema, sondiranje arhitekture na sjevernom dijelu platoa, otvaranje sonde na zapadnom pročelju crkve i pretraživanje prostora ispod same litice”.

A profesor Dane Pejnović nakon obilaska Mlakvene grede posebice je naglasio: ”Zbog nadređenog značenja Banj Dvora za hrvatsku povijest, kao najranijeg markera prostorne organizacije Hrvata u novoj postojbini, vršni pojas Mlakvene grede potrebno je:

       a) arheološki detaljno istražiti;
       
       b) zaštiti ga kao odgovarajući spomen-lokalitet;
       
       c) opremiti ga primjerenom turističkom infrastrukturom (planinarska staza, edukativni pano itd.).”.

Goran Majetić, 27. ožujka 2023.