Nalazi divova i narodne predaje o divovima iz Imotske krajine

Bitno je na početku primjetiti da se isti nalazi ne nalaze u suvremenim znanstvenim radovima iz područja arheologije što implicira, budući da autori tih knjiga i članaka u kojima se spominju nalazi posmrtnih ostataka divova nipošto nisu ignoramusi, marginalci i lažljivci, da postoji praksa ”utišavanja” takvih glasova s terena.

Što stoji u pozadini takvih praksi, možemo tek nagađati. Razlozi mogu biti karijerističke pa i vjerske naravi, ali ne možemo se oteti dojmu da iznad toga posljednjih 130-140 godina ”lebdi” neka mnogo ozbiljnija agenda koja želi eliminirati duhovnost, ergo, u ovom slučaju, kršćanstvo. Da bi materijalizam, redukcionizam, liberalizam, ateizam, nihilizam i, u konačnici, transhumanizam uspjeli, mora se ukinuti mistična bit čovjeka i njegova spona s mističnom, predačkom i biblijskom predajom te njegova pažnja usmjeriti na ono što je neposredno, jer samo ono što je neposredno može biti kontrolirano, i na taj način se kontrolira u materijalizam utonuli čovjek.

Započet ćemo s bilješkom fra Šimuna Milinovića čiji akademska i karijerna postignuća govore sama za sebe. Bio je profesor na sinjskoj Franjevačkoj gimnaziji, studirao je povijest, zemljopis i slavistiku u Beču, a također je bio nadbiskup barski i naslovni biskup Srbije. Bio je plodan autor radova objavljivanih u najeminentnijim edicijama i sudionik mnogih znanstvenih debata svojega vremena.

U članku pod naslovom ”Kratko opisanje Lovreća u Dalmaciji s narodnim običajimi” koji je objavljen u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku, Knjiga 5, 1859., Tiskom Dra Ljudevita Gaja, Zagreb, str. 209, ostavlja zapis o pronalasku na ”Vrh-gradini” ili ”Bošnjakovoj gradini” kod Lovreća (* 1) u kojem doslovno piše ovo:

”Na zapadu Gradine bi slučajno jedna velika ploča u ledini bez pisma prevaljena; pod njon nadjoše kosti zamirite veličine. Gnjat od tabana do koljena preko dva aršina dug, a glava malo veća od običajne, nu na njoj bijahu dva roga, prilična živcu bravčijem. Bilo je i drugih stvari, koje razturiše tamo amo. Gdje su kosti sada, ne znam.”

Budući da veličina venecijanskog aršina iznosi točno 0,639 m i da je formula za izračun visine ljudske osobe 2.42 x tibia + 81,83 ± 4 cm, ispada da je div bio visok cca 3,90 m, a a što opet odgovara mnogim drugim nalazima koje smo prethodno spominjali kolega Goran Majetić i moja malenkost.

Drugi vrlo školovani franjevac, fra Silvestar Kutleša, bio je također profesor Franjevačke gimnazije u Sinju, gdje je predavao grčki, latinski i hrvatski jezik, povijest i zemljopis. Službovao je kao župnik u Lovreću i Runoviću, gvardijan u Makarskoj, definitor Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, te zamjenik gvardijana i vikar u Imotskom. U znamenitoj knjizi ”Život i običaji u Imockoj krajini” koju je dovršio 1937. godine, a u izdanju Matice hrvatske Ogranak Imotski, 1993. na stranici 375, piše:

”U stara doba bilo je - kažu - divova ili džina. To su bili isto ljudi, ali samo odveć krupni i jaki. Više je moga jedan, nego danas deset ili dvadeset ljudi. I danas nađe se u gomilam šljuka (od ruku i nogu) i glavurina, dvojstruko i četverojstruko jači i veći nego u današnjeg čovika. Ima ji - vele - i rogati. Rebra su jim jača od tri prsti. Svako rebro ka u vola. Nu ni ove košćurine ne smi se brez razloga dirati i razbacivati, jer će - vele - udariti zlo vrime, salaukovina ili grad.”

Ako bismo bili razmjerno konzervativni, pa moju visinu (184 cm) uzeli za referentnu visinu muškarca iz ovih krajeva i da je moja bedrena kost dugačka cca 49,5 cm, u tom slučaju bi veličina diva, čije su kosti dvostruko krupnije od mojih, bila oko 4 metra, što odgovara prethodno navedenom Milinovićevom nalazu.

Još jedan franjevac, fra Vjeko Vrčić, prefekt u Sjemeništu i profesor na Franjevačkoj gimnaziji u Sinju, župnik i dekan u Metkoviću, Runoviću, Igranama, Drašnicama, Vrgorcu te gvardijan u Imotskom, te pisac 18 vrlo znamenitih knjiga i romana iz područja crkvene povijesti i etnologije, kojeg i sam dobro pamtim kao obiteljskog prijatelja, u svom povijesnom romanu ”Posljednji bijeg”, koji se naslanja na imotske povijesne i etnološke teme, navodi sljedeću mjesnu predaju o divovima:

"Da ne vidiš domaćina, praznovjeran bi mogao pomisliti da se digao vukodlak iz davne prošlosti kad su živjeli ljudi gorostasi, kojima današnji čovjek nije ni do koljena.“

Iako je vjerojatno riječ o pretjerivanju u pogledu visine, ipak je smisao o postojanju divova ostao sačuvan i u toj predaji.

Sljedeći autor kojeg ćemo citirati, Ante Ujević, nije bio crkveno lice, već vrstan povjesničar koji je svoj radni vijek proveo predavajući u školama u Imotskom, Vrgorcu i Splitu, usporedno se baveći znanstvenim radom napisavši 50-ak knjiga i članaka. U knjizi ”Imotska krajina” prvi put objavljenoj 1953. godine, na str. 59, izdanja Ogranka Matice Hrvatske - Imotski  iz 1991. navodi sljedeće:

”Na zemljištu zvanom Luka Samardžića 1925. za nezapamćena povodnja otkrila je bujica Suvaja nekropolu u kojoj se našlo predmeta od kojih je većina netragom nestala. Vlasnik vinograda Stevo Samardžić pričao mi je: Godine 1925. navalila je silna Suvaja i odnijela mi sa spomenutog vinograda, koji se nalazio do same bujice Suvaje, svu ornu zemlju tako daje ostala sama litica i neplodna mrtvica. Krčeći nakon povodnja prema brdu, od razine odnešene zemlje nalazio sam grobove, od kojih sam prevrnuo dvadesetak. Među njima je bio jedan ozidan okomito poput bunara. U njemu smo našli kostur okomito položen, nenormalne veličine. Glava mu je bila neobično velika, dvostruko veća nego glava prosječna čovjeka, a golijen duga oko 80 cm. Jedan je od pretraženiih grobova, tj. onaj u obliku zdenca, iz predrimskog doba (hallstatskog), iz vremena između 1000. i 800. prije n.e. Takvih se grobova našlo mnogo u Italiji, blizu Bologne, kod sela Villanouva i nose naziv ”tombe a pozzo” (grobovi u obliku zdenca). (…) Velika je šteta što je stručnjaci nisu pregledali.”

Kad iz veličine pronađene golijeni izračunamo visinu čovjeka, značilo bi da je ovaj div bio visok cca 2,80 m, pri čemu mu ne znamo niti uzrast ni spol.

Na sličan nalaz iz 1887. godine, na širem području istog lokaliteta uz riječicu Suvaju koja prolazi središtem Prološca, ukazuje i Viktor - Vito Grabovac u knjizi ”Proložac kroz prostor i vrijeme” (str. 11 i 13) koju je također izdao Ogranak Matice hrvatske Imotski, 1995. godine. Potonja iskapanja vodio je don Frane Bulić pri čemu je nađena rašljasta ukosnica duga 24 cm (!?). Očigledno je riječ o ostacima divova, pri čemu je spisateljski ton malko utišan, jer je ipak riječ o ”nezgodnom” otkriću:

"Pri samoj obali Suvaje, tik uz most, gradili su Samadržići štale i namjerili se na slične grobove. I ovdje je bilo mnogo svakovrsnoga nakita, kopalja od bronce i željeznih sulica. (…) Slika 8. prikazuje nam rašljastu brončanu ukosnicu dugu 24 centimetra. (…) Po ulomcima ljudske lubanje i gornje polovice nožne cijevi, koji su uslijed vlage i zemlje u dosta slabu stanju, profesor Gasperini mogao je ustanoviti da su pripadali čovjeku visoku i dosta jaku. I čeona kost odlikuje se svojom debljinom. Kakve su ove kosti, takve su bile i sve ostale. Po tome možemo slobodno zaključiti da su stanovnici ovoga kraja, gdje je djelomično bila pretražena ova nekropola, bili krupni i snažni, a pogotovo su morali biti veliki borci. Svi ovi nalazi spadaju pod konac hallstatskog doba. U Dalmaciji nije nađeno slično groblje.”

Primjećujemo da se ponovo spominje hallstatska kultura, kao i u prethodnom zapisu, što grubo odgovara vremenu naseljenja naroda došljaka koji je potiskivao narod starinaca.

Autor Vinko Tolić, nastavnik zemljopisa i povijesti u Prološcu u svojoj knjizi ”Škrinja uspomena: životni običaji u Prološcu i ostalim imotskim selima”, izdanje Imotske krajine, 1997., str. 110 i 111, navodi legende o stećcima iz kojih je razvidno da su narodne predaje sačuvale vjerovanja u njihovu sakralnu moć:

”Ljudi su (im) se čudili i računali da je svetogrđe dirati u stećke. Duboko se vjerovalo u njihovu moć: Uzeti prašine sa stećka, pa popiti u vodi, svaka će se bolest izliječiti. I žena nerotkinja neka popije sitno zrnce stećka u vodi, donijeti će dijete. Računa se, stariji bi ozbiljno pričali, kako je rub stećka oštećen zbog vjerovanja žena u njegovu takvu moć.

Vjerovalo se , a i danas mnogi ljudi misle, da je svetogrđe rušiti stećke i ispod njih kopati i tražiti zakopano, ukleto blago. Kad bi se netko usudio tako što uraditi, krupa bi stukla kamene na kamenu. (…)

Na dojavu učenika u selu Kilići u Ričicama da se čudan stećak s brežuljka zavalio blizu njihova sela. Poveo sam na to mjesto mlade povjesničare osmog razreda Osnovne škole Proložac . U vrhu tog brežuljka ne nađosmo ništa, pa ni traga bilo kakvim kostima. Stećak vratismo na njegovo mjesto. Uto dođoše dva čovjeka s motikama i ljutito rekoše da će krupa sve obiti. Stećak smo vratili - rekoh, na što su se oni udaljili.”

Sudeći prema zapisu, očito su narodna vjerovanja u sakralnost i mističnu čudotvornost drevnih svetilišta i dalje živa. Nadopunio bih da vjerovanja o zlu koje čeka skrnavitelje grobova starinaca također i dalje traju i, sudeći i po mom iskustvu, nisu baš bez osnova. Prije nekoliko dana, sasvim slučajno sam čuo od mještanina I. T. o nedavnom nalazu 15-ak grobova u Runoviću te da je jednom od sudionika neposredno nakon toga nezgodno pala žena i ”izbila kuk i operirana je i sve, ali bogme se još nije sastavila”.  Priča je ispričana u društvu zajedničkog prijatelja I. K. i sasvim uzgred, jer ove teme uopće nisu bile u široj temi razgovora, čime svjedočenje dobija na vjerodostojnosti, jer nije bilo nikakvog osobitog razloga za spominjanje tog događaja, a kamoli preuveličavanje. Toliko na znanje i ravnanje.

Nastavnik Tolić, međutim, nam također prenosi narodne legende i vjerovanja koja idu u smjeru divova i istrazi starog naroda koje se fantastično u svim detaljima poklapaju s narodnim predajama iz drugih naših krajeva:

”O njima ostaše predaje i legende kao što su: Svatovi izginuše od ljute zime i ovdje ih pokopaše. Ili: Svatovi se pobiše zbog mlade, svi izginiše, pa ih tu pokopaše. Legenda kaže da je to rimsko divovsko groblje -  divovi su to bacali kamenje. Cure su bile toliko velike da su stećak u jednoj ruci nosile i bacale ga. Pod stećcima je zakopano blago, a koliko i pod kojim to znaju samo čifuti u Sarajevu, u njih ima knjiga u kojoj je sve zapisano.”

Za kraj ovog pregleda donosimo, po meni, u kontekstu cijele priče, možda najupečatljiviju predaju koju ipak treba malo raspakirati. Viktor - Vito Grabovac na 65. stranici svoje knjige donosi vrlo vrijednu, očito dehistoriziranu i depersonaliziranu predaju koja je vrlo zakučasta i slojevita:

”Najpoznatija je u Prološcu kuća - kula Bega Dupčića. (…) Puk priča da je to bila kula Hasanaginice. Na lijevoj strani Suvaje, blizu Šarampovog mosta, bili su dvori Šaram(p) bega, a malo poviše njiva Omanovica (danas Omanuša) koju su pod Turcima progonjeni kršćani prozvali Krvna njiva. Turci su prema predaji na ovo mjesto pozvali kršćane na dogovor i izmirenje te ih prevarili i tu poklali.”

Sudeći prema brojnim sličnim toponimima (Krvava njiva, Krvava livada, Krvavica itd.) i predajama diljem zemlje Ilirije, prije će biti da je riječ o dekontekstualiziranom sjećanju o istrijebljenju naroda starinaca, a sudeći prema obližnjim nalazima, moguće, i divova. Proces predmetne dekontekstualizacije su vjerojatno potpomogli i svećenici, rekao bih, barem, s njihove točke gledišta, razumljivih, ako ne i opravdanih razloga u kontekstu svog vremena i prostora gdje u našem narodu tada prevladava neobrazovanost i naivnost.

U Starom zavjetu se narod došljaka opominje da ne slijedi kultove starinaca i da im sruši svetilišta, između ostalog, zato što su, navodno, upražnjavali žrtvovanje djece i incest, što je, vrlo moguće, barem negdje tako bilo, jer isto odjekuje i kroz naša narodna predanja. Taman posla da onovremeni svećenici dopuste da se narod povede za tim praksama te da se posve oda vračanju i gatanju, čemu je ionako bio sklon. Međutim, u kontekstu našeg vremena, posve je opravdana težnja za rasvjetljavanje tih istina, jer se danas preko tih spona iscjeljujemo povezujući se s iskonom, braneći time našu duhovnu kulturu koja je ugrožena od transhumanista koji nasrću na čovjeka na svakom planu njegovog postojanja. Uostalom, u ovoj predaji iz Prološca je sačuvana jezgra smisla, a to je da su protagonisti obračuna pripadnici, ako već ne različitih naroda, ono barem vjera, a vjera, sve do nedavno, manje-više svuda, a kod nas čak i danas, definira narodnost.

U predaju se također upliće i za naš narod tako karakterističan fenomen viktimizacije, pri čemu sebe, da bismo se antagonizirali u odnosu na onog drugog, proglašavamo žrtvom pamteći sve događaje u istom viktimološko-redukcionističkom ključu: mi žrtve, oni počinitelji. Tako su počinitelji nekog pradrevnog zločina proglašeni Turcima (koji su bili zadnji zapamćeni neposredni protivnici-inovjerci kojima je trebalo oteti zemlju), a kršćani to jest narod došljaka, ergo mi, žrtvama. U kontekstu dehistorizacije i depersonalizacije, primjetimo da se spominje Hasanaginica (koja inače nema ništa s Prološcem, osim što je riječ o mjesnom celebritiju narodne kulture), a da se u prethodnoj predaji spominju i Rimljani-divovi, kao što se u okolici prapovijesni bunari negdje nazivaju ”Turski”, a negdje ”Rimski” što pokazuje iste obrasce dehistorizacije, ali i koga se smatra(lo) protivnikom, podložilo otimačini i uklonilo s lica zemlje.

U stvari, najvjerojatnije se iza naslaga narativa, koje itekako treba tumačiti u psihoanalitičkom ključu, krije istina o pokolju starinaca o kojoj govore naše narodne predaje i Biblija, a već neko vrijeme, u kontekstu arheoloških nalaza, i moja malenkost. Reklo bi se, u ono vrijeme dođoše divlji i istjeraše pitome, pri čemu su oni pitomi proglašeni divljacima (to jest divovima, jer je korijen riječi isti), ali pitanje je tko je bio, u tom smislu, tko. Uostalom, to je recept koji primjenjuje svaki otimač tuđe zemlje. Prvo se zatečenike dehumanizira proglasivši ih divljacima, ali to je tek uvod u pljačku i njihovu fizičku eliminaciju. Pamtimo i opominjimo, jer su te mračne legende žive i ”zdrave” u našim psihama te iznutra upravljaju našim bratoubilačkim obrascima ponašanja, a ta neman u nama čuči i samo čeka okidač da rukne na površinu.

Sjećanja, osobito kolektivna, su vrlo opasna stvar.