Junaci, divovi i patuljci Gorskoga kotara*

Povjesničar i lingvist Rudolf Strohal, Lokvarac, autor sad već antologijske knjige ”Uz Lujzinsku cestu” (1935.), u svojem se znanstveno-istraživačkom radu početkom 20. stoljeća bavio i skupljanjem te zapisivanjem usmenih predaja iz naselja uz Lujzijanu, od Karlovca do Rijeke (Stative, Karlovac, Lokve, Delnice, Vrbovsko, Mrkopalj, Ravna Gora, Brod na Kupi i Oštarije). Neke goranske usmene predaje nalazimo zapisane i prepričane u povijesnim djelima Emilija Laszowskog i putopisima Ivana Nepomuka Jemeršića i Dragutina Hirca.

U odnosu na ostale hrvatske prostore, u 20. stoljeću postoji relativno mali korpus skupljene građe pohranjene u dokumentacijskom centru Instituta za etnologiju i folkloristiku te u Arhivu Odsjeka za etnologiju HAZU-a. Ne postoji sustavni prikaz predaja nadnaravnih bića Gorskog kotara, a rijetki su znanstveni radovi koji se njima bave. Mnogo su konkretnije inicijative lokalnih entuzijasta i zaljubljenika u baštinu te brojnih lokalnih udruga, koji su osmislili niz festivala i događaja koji pridonose promociji i prezentaciji, a time i očuvanju toga dijela goranske nematerijalne baštine. U posljednje vrijeme na stranicama turističkih zajednica goranskih naselja pojavljuju se i informacije o usmenim predajama naselja: najčešće se predaje prepričavaju, a posebno mjesto zauzimaju nadnaravna i mitska bića.

Najstarije zapise usmenih predaja Gorskoga kotara nalazimo u slovenskim i hrvatskim izvorima iz 19. stoljeća o junaku iz čabarskoga kraja Petru Klepcu. Slovenci ga zovu Peter Klepec, a u lokalnim govorima njegova užeg zavičaja, pograničnog područja Kupsko-čabarske doline poznat je kao Pitr Kljepc. Lokalna usmena predaja o Petru Klepcu snažno je očuvana u inačicama priča. Kruže brojne vrlo slične predaje o malenom i krhkom dječaku, seoskom pastiru kojega su zlostavljali i tukli vršnjaci.

Dvije su dominantne verzije predaja o načinu na koji Petar na obližnjoj Svetoj Gori stječe snagu u susretu s nadnaravnim. Nadnaravna bića kojima pomaže i koja mu zauzvrat daju moć su krsnik i vile. Krsniku pomaže u borbi protiv njegova antipoda u obličju volova, gdje Klepac pomaže jednom volu udarajući drugoga štapom ili ljeskovom šibom. Predaje s krsnikom starije su i rjeđe, dok su mnogo češće inačice u kojima moć dobiva od vile ili vila nakon što ih zaštiti od jakog sunca ili im kad se kupaju u jezeru dodaje odjeću.

Petar Klepac nakon što se vrati sa Svete Gore postaje izvanredno snažan te manifestira novostečenu moć podižući velike terete, čupajući stabla s korijenjem, svijajući potkove, ali i braneći svoj zavičaj i njegove stanovnike od neprijatelja: Turaka, Mongola i u nekim predajama od Pesoglavaca / Psoglavaca.

U Sloveniji je lik Petra Klepca od lokalnoga junaka usmene predaje vrlo rano postao književni lik, zahvaljujući književnim djelima slovenskih pisaca: Ivana Cankara, Ferde Kozaka, Dušana Čartera i najviše zahvaljujući djelu Franca Bevka, koje je u nama susjednoj državi osnovnoškolska lektira. Peter Klepec uživa status slovenskoga nacionalnog junaka. S hrvatske strane granice ostao je poznat lokalno, u predajnoj tradiciji čabarskoga kraja, premda je dio predaja prostorno vezan i uz lokalitete na Grobničkom polju. Posljednjih godina Petar Klepac pojavljuje se i kao književni lik u djelima zavičajnih pisaca, u pjesmama Zlatka Pochobradskog i Anke Žagar te u epskom spjevu Slavka Malnara.

U 20. stoljeću poduzeto je opsežnije istraživanje i zapisivanje usmenih predaja o Klepcu u Kupsko-čabranskoj dolini. Anton Ožbolt (1974.) i Jože Ožura (2002.) fokusiraniji su na prostor Osilnice, dok je Jože Primc u zbirci ”Okamneli mož” (1997.) skupio i objedinio predaje i usmenu predajnu tradiciju s obje strane granice. Bilateralni projekt ”Petar Klepac, junak s dvije domovine” (2016.-2017.) nastojao je objediniti hrvatske i slovenske izvore i predaje koje se i danas pričaju te različite načine korištenja lika junaka u identifikacijama i reprezentacijama kulture i baštine lokalnih zajednica u pograničnom području.

Predaja o Klepcu upisana je u lokalitete, mikrotoponime u Kupsko-čabranskoj dolini, a taj je junak usmene predaje jedan od rijetkih koji ima svoje spomenike - dva jednaka, velika plošna kipa koja omeđuju prostor slovenske općine Osilnice i jedan monumentalni spomenik u hrvatskome naselju Mali Lug. Svi kipovi djelo su lokalnoga kipara Marijana Leša iz Gerova. Petar Klepac postao je sinonim za sve veliko i za sve ono što nadmašuje ljudsku snagu, ali i za borbu protiv neprijatelja, surove povijesti, sudbine te za opstanak na prostorima hrvatske i slovenske periferije.

Na gorskim vrhovima Gorskoga kotara stoluju divovi. Na području Drgomlja, smještenog sjeverno od grada Delnica, nalazi se špilja Hajdova hiža, koja je u predajama dom divovskih hajda. Oni su rod gorostasa velike snage i moći, često graditelji gradova, čije se goleme kosti, ali i ostaci divovskih kamenih stolova i stolaca prema predajama mogu vidjeti i danas. Iz goranskih šuma s mrakom izlaze gorostasni noćni demoni mračnjaki i polnočnjaki koji kažnjavaju i odvode sve one koji se noću zadržavaju nakon dopuštenog, prihvatljivog vremena. Na raskrižjima putova pak noću vrebaju mrkaji, koji mame svoje žrtve obećanjima velikog blaga i zlata, odvlačeći ih u podzemlje.

Svijet minijaturnih bića, patuljaka šratela / šlatrčeka / škratela i mužeka / možaka povezan je s jamama i vrtačama. Mužeki često imaju i obilježja meteorologa, upozoravajući ljude u poljima i na pašnjacima na dolazak oluje ili ih podsjećajući na vrijeme kad treba završiti s poslom zbog spuštanja mraka. Kao što je toponim Hajdova hiža dom divovskih hajda, predaja o mužekima također je sačuvana u nazivu špilje Muževa hišica u Vražjem prolazu blizu Skrada, ali i u goranskome umijeću izrade alrauna (možaka), figurica koje se izrađuju oblikovanjem drva, najčešće korijena, granja ili panjeva uz minimalne drvorezačke zahvate. Najčešće su antropomorfne i zoomorfne, imaju apotropejsku funkciju i izraz su goranske tesarske vještine i tradicije.

Bogatstvo goranskih posjednika, obrtnika i vlasnika pilana, čuva i umnaža malik, prepoznatljiv po svojem crvenom šeširiću i čestim nestašlucima. Na lokvarskim tavanima “blago” mesnih prerađevina od pohlepnih ukućana čuva pancikul, demončić s jarećim nogama, roščićima i lancima u rukama.

Osim gorskih predjela, goranske rijeke i jezera nastanjuju riječne vile koje plešu u podne nad izvorom Kupe, dok uz njezine prijevoje škratli korbačem u vodu odvlače neopreznu djecu i mladež. U virovima Lokvarke živi vodenjak koji pjeni vodu i buči, prijeteći svima koji se previše približe rijeci odvlačenjem u svoj vodeni svijet.

Ti nevidljivi, stoljetni stanovnici Gorskoga kotara dio su tradicije i baštine lokalnih zajednica, utjelovljenja prirodnih, kulturnih i duhovnih ljepota goranskoga kraja i identiteta Gorana.