Otkriće najzapadnijeg stećka u južnovelebitskom Podgorju?

Tribanj Šibuljina malo je naselje na obali Jadranskog mora u južnovelebitskom Podgorju, smješteno uz Jadransku magistralnu cestu oko 13 kilometara sjeverozapadno od Starigrada - Paklenice. Na području toga naselja, oko 4,5 kilometra bliže Starigradu - Paklenici, povrh istočnih stjenovitih padina Tribanjske drage, jaruge kojom u more otiču povremene planinske bujice za kišnih razdoblja, na maloj zaravni obronka koji se sjeverno od morske obale pruža prema brijegu Gradina (232 m.n.v.), nalazi se crkva Sveta Trojica. Groblje koje se prostire oko crkve, i koje možda čuva ulomak jedinog preostalog stećka, okruženo je suhozidnom ogradom.

Crkvu Sveta Trojica i okolno groblje prvi je od arheologa, 1981. godine, obišao arheolog, konzervator i muzeolog Ante Glavičić (1931-2003.) iz Senja. Zapažanja s toga obilaska iznio je u napisu ”Arheološki nalazi iz Senja i okolice (VI.)”, objavljenom u časopisu ”Senjski zbornik”, broj 10-11 iz 1984. godine. U uvodnom dijelu poglavlja ”6. Velika i mala gradina ”Sv. Trojice””, Ante Glavičić piše: ”Na sredini puta, između naselja Tribunj Šibuljina i Milovci ... s gornje strane magistrale, ... u sredini groblja stoji mala oronula srednjovjekovna crkva sv. Trojice. Prema ovoj staroj crkvi čitav predio nad dragom i morem naziva se Sv. Trojica.”.

Crkva je smještena na 58 metara nadmorske visine, a položena je otprilike u smjeru sjeverozapad - jugoistok. U popratnoj bilješci senjski arheolog pobliže se osvrnuo na crkvu s grobljem: ”Crkva sv. Trojice jest kapelica s polukružnom apsidom u dosta ruševnom stanju, koja je negdje krajem XVIII. st. izgubila svoj prvotni sakralni značaj jer su se oko nje počeli pokapati stanovnici pravoslavne vjere iz obližnje Šibuljine i okolnih zaselaka. Prilikom iskopa većih obiteljskih grobnih jama koje su se tada izrađivale bilo je vidljivo da je iskop izvršen u kulturnom antičkom sloju. Možemo pretpostaviti da se na ovome mjestu nalazilo neko starije svetište na još jednoj starijoj, pretpovijesnoj osnovi. A možda i ovaj sakralni objekt svjedoči o kontinuitetu starih i novih vjerovanja.”.

Nakon što je pred naletima turskih osvajačkih postrojbi iz južnovelebitskog Podgorja u 16. stoljeću iselilo podosta starosjedilačkog stanovništva, u opustjela sela i zaselke stoljeće kasnije doseljeni su novi žitelji, većinom Bunjevci iz Dalmacije i Hercegovine, ali i ljudi iz Gorskog kotara, Hrvatskog primorja, s otoka Cres i Lošinj, ... Tada su oživjeli i zaselci na području današnjeg naselja Tribanj Šibuljine. Tamo novopridošlo pravoslavno stanovništvo starohrvatsku crkvu obnovilo je i iznova privelo bogoslužnoj svrsi, a nastavilo je koristiti i zatečeno groblje. Moguće je da je izvorna crkva imala polukružno svetište (apsidu), no današnja apsida je četvrtasta.

U radu ”Pregled starokršćanske i srednjovjekovne baštine Like, Podgorja i grada Senja”, kojega je Ante Glavičić napisao dva desetljeća nakon prethodno spomenutog napisa, u poglavlju ”11. Kastrum Sveta Trojica - Tribanj Šibuljina” o crkvi Sveta Trojica naglasio je: ”U osnovi to je pačetvorina s malom kvadratičnom apsidom (* 1), koja pripada starokršćanskom vremenu i služila je za potrebe bogoslužja nove kršćanske vjere posade kastruma i pučanstva koje je živjelo u njemu i okolici. Crkva je vjerojatno zapuštena, a mogla je biti obnovljena u vrijeme pokrštavanja Hrvata. Iseljenjem starosjedilaca u vrijeme turske opasnosti crkva je propala, ali je ponovno obnovljena nakon doseljenja novog pučanstva u Šibuljinu.”. Rad je objavljen u glasilu ”Senjski zbornik”, broj 30 iz 2003. godine.

Groblje i crkva Sveta Trojica nalaze se unutar ostataka nekoć prostranog kasnoantičkog vojnog utvrđenog naselja (kastrum ili kastron, (* 2)), pravokutnog tlocrta s kraćim stranicama, južnom i sjevernom, dužine oko 170 metara te istočnom i zapadnom stranicom koje su od njih duže za oko 20 metara. Kastrum je sagrađen u 6. stoljeću za vrijeme vladavine Bizanta (Istočno rimsko carstvo). Arheolozi smatraju da ga je dao sagraditi bizantski car Justinijan I. (car je bio 527-565.) u sklopu sustava obrambenih utvrda uzduž obale istočnog Jadrana i na otocima, koje su osiguravale pomorski promet i pružale zaštitu okolnom stanovništvu.

I danas su zamjetni značajni ostaci dijela četverostranih i jedne potkovičaste kule te zidina (“klačane zidine”, uzidane vapnom) bizantskog kastruma, posebice na sjevernoj strani utvrde, sačuvanih do visine od 3 do 4 metra. Pretpostavlja se da su zidine kastruma izvorno bile visoke oko 6 metara i da su ih kule nadvisivale za još oko 2 metra. Bez opsežnijih (arheoloških) istraživanja nije moguće ustvrditi, kako je naglasio Ante Glavičić, potječu li ostaci tih velebnih kula i zidova od ”... antičkog naselja Tribunia, kojega se ime sačuvalo u obližnjem Tribnju ...”.

Kastrum Sveta Trojica, najveća (rano)bizantska utvrda na istočnoj obali Jadranskog mora, izgrađen je, pak, podno velike dvojne prapovijesne gradine (zapadna i viša Velika te istočna i niža Mala Gradina) s podgrađem, utvrđene suhozidinim bedemima. Prapovijesna gradina sastojala se od četiriju platoa (terase) međusobno odvojena bedemima. Na dva niža gradinska platoa nalazilo se najveće poznato prapovijesno naselje ilirskih Liburna u velebitskom Podgorju. Gradina se nalazi na vršnom dijelu brijega, koji je na suvremenom zemljovidu naznačen istovjetnim imenom. Tamo pronađeni arheološki nalazi svjedoče o njezinom korištenju tijekom željeznoga doba, u drugoj polovici 1. tisućljeća prije Krista.

Na čitavu ovu arheološku cjelinu, poznatu pod imenom Sveta Trojica, u kojoj su ljudi obitavali od željeznog doba do ranog srednjeg vijeka, Antu Glavičića je 1980. godine upozorila profesorica hrvatskog jezika i književnosti te povijesti umjetnosti Mirjana (Mira) Trošelj (1949.), podrijetlom iz Starigrada - Paklenice. Sakupljačica narodnih predaja južnovelebitskog Podgorja i istraživačica tamošnjih mirila, spomenutu cjelinu koja baštini tragove ljudskog obitavanja od prapovijesti do srednjega vijeka otkrila je prilikom proučavanja mirila na području naselja Tribanj Šibuljina (mirila južnovelebitskog Podgorja počela je obilaziti 1971.). Arheološki pregled (rekognosciranje) toga područja provedeno je, pak, 1981. godine, pod vodstvom Ante Glavičića.

Spomenuto područje ponovno je 1990. i 1996. godine pregledao dr. sc. Željko Tomičić (1942.) s Odjela za arheologiju Instituta za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu. O arheološkoj cjelini Sveta Trojica pisao je u više radova. U napisu ”Područje Starigrad - Paklenice i priobalja Velebita u epohi cara Justinijana I. (527.-565.)”, objavljenom u monografskom zborniku radova ”Starigrad - Paklenica”, u izdanju Sveučilišta u Zadru i Općine Starigrad iz 2022. godine, naglasio je da već i samo ime crkve upućuje na njezinu vjerojatnu gradnju istodobno s bizanskim utvrđenjem, u čijem je središtu približno smještena: ”Naime, crkve tog titulara posvećuju se od 5. stoljeća ..., dok su učestale tijekom 6. stoljeća i Justinijanove epohe ... Crkva smještena unutar velikog kastrona zapravo naglašava važnost tog fortifikacijskog kompleksa, a može se usporediti sa sličnim objektima unutar ranobizantskih utvrda od ušća Neretve ..., preko otoka Raba ... i otoka Krka ...”.

Da je crkva Sveta Trojica ranokršćanskog podrijetla ukazao je i arheolog i povjesničar dr. sc. Ante Uglešić (1964.) s Filozofskog fakulteta u Zadru. U monografiji ”Ranokršćanska arhitektura na području današnje Zadarske nadbiskupije”, objavljenoj 2002. godine u izdanju Filozofskog fakulteta u Zadru i Zadarske nadbiskupije (među izdanjima ”Monografije”, svezak 3), istaknuo je: ”Za crkvicu sv. Trojice, koja služi kao grobišna kapelica, gotovo bez ikakve sumnje možemo reći da potječe upravo iz vremena gradnje same utvrde. Njezin današnji izgled loša je adaptacija novijeg vremena ... Usprkos činjenici da nije istraživana, više je elemenata koji upućuju na njezin ranokršćanski postanak. To su tehnika zidanja, unutrašnji izgled apside, a  ponajprije trijumfalni luk gljivasta oblika.” (* 3).

Povremeni arheološki obilasci prostorne cjeline Sveta Trojica nastavili su se od 2003. do 2009. godine, ali također bez provođenja istražnih iskopavanja. Predvodile su ih arheologinje Martina Dubolnić Glavan i Vedrana Glavaš, sa Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) u Zadru i Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru. No, arheološka cjelina pretrpjela je 2005. godine znatna oštećenja s bespravnom gradnjom makadamskog puta od crkve Sveta Trojica preko utvrđenog vrha gradine do zaselka Veliki Ledenik i Adžići. U raskopanim presjecima nastalim pri izgradnji ceste arheolozi su, međutim, pronašli brojne keramičke, metalne, koštane i kamene ostatke na osnovu kojih su potvrđili dugotrajno razdoblje ljudskog obitavanja na prostoru cjeline Sveta Trojica u starom i ranom srednjem vijeku.

U utvrđivanju štete počinjene probijanjem ceste, koja se nadovezala na postojeći asfaltni odvojak od Jadranske magistrale do crkve, i u prikupljanju spomenutih nalaza u raskopanim presjecima uz novoizgrađenu prometnicu, sudjelovali su profesor Ivan Čondić i arheolog Jakov Vučić, stručnjaci Arheološkog muzeja u Zadru i Uprave za zaštitu kulturne baštine - Konzervatorskog odjela u Zadru. Značajan dio metalnih predmeta (novac, posuda) koje su prikupili pronašao je od 1997. do 2008. godine profesor filozofije i sociologije te vojni časnik Markica Rebić (1951.) iz Imotskog, neovisni tragatelj za takvim starinama.

Sudionica preglednih istraživanja i zaštitnih uvida, arheologinja Martina Dubolnić Glavan sa Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, u jednom od napisa u kojem se dotiče cjeline Sveta Trojica, pod naslovom ”Prapovijesna nalazišta na području Starigrada Paklenice”, ističe: ”U vrijeme gradnje (ranobizantske, nap. pis.) utvrde najvjerojatnije je podignuta i crkva Sv. Trojice, što je bio slučaj s većinom ranobizantskih utvrda koje su imale svoje bogomolje unutar ili u blizini utvrde. Danas je crkvica adaptirana i služi kao grobišna kapela, ...”. Napis je objavljen u glasilu ”Radovi Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru”, broj 48 iz 2006. godine.

I dok su se svi navedeni istraživači iz redova arheologa i povjesničara više ili manje upustili u proučavanje podrijetla i osobitosti crkve Sveta Trojica, njihovo zanimanje za okolno groblje, uz iznimku Ante Glavičića, gotovo posve je izostalo. Senjski povjesničar i arheolog istaknuo je da su od 18. stoljeća ukope na tome groblju nastavili stanovnici doseljeni na područje Tribnja Šibuljine nakon prestanka turske opasnosti u velebitskom Podgorju. U radu ”Arheološki nalazi iz Senja i okolice (VI.)” iz 1984. godine, kao što sam već ranije spomenuo, Ante Glavičić je naglasio: ”Prilikom iskopa većih obiteljskih grobnih jama koje su se tada izrađivale bilo je vidljivo da je iskop izvršen u kulturnom antičkom sloju.”. No, u kasnijem radu, ”Pregled starokršćanske i srednjovjekovne baštine Like, Podgorja i grada Senja” iz 2003. godine, dodatno je istaknuo da je središnji dio istočnorimske utvrde Sveta Trojica ”... uništen u razdoblju između 1975. i 1990. pri iskopu velikih obiteljskih grobnica pravoslavnog življa iz obližnje Šibuljine.”.

Ante Glavičić je, pri istraživačkim obilascima velebitskog Podgorja koje je poduzimao u tome razdoblju, očito i sam svjedočio zatiranju tragova starijeg groblja uz crkvu Sveta Trojica. Pri kopanju novih grobnih raka na tome groblju nailazilo se na predmete čiji slučajni nalazi su potvrdili da se prostor groblja koristio već u vrijeme rimske uprave u tome kraju. U već spominjanom napisu iz 1984. godine, Ante Glavičić naglašava da unutar prostora istočnorimskog utvrđenog naselja, kojem pripada i crkva Sveta Trojica s grobljem, ”... na samoj površini i posebno pod zemljom, nalaze se zaista velike količine ostataka materijalne kulture: debeo sloj crne zemlje, različite keramike, posebno na groblju veliki fragmenti amfora, stakla, čavala, opeka-tegule iz više-manje antičke dobi. U toj crnoj zemlji posebno je primijećeno mnogo ugljena i pepela te životinjskih kostiju, morskih školjaka, puževa, ...”.

Valja istaknuti da tijekom dosadašnjih arheoloških istraživanja na području povijesne cjeline Sveta Trojica nisu vršena iskopavanja oko crkve i na prostoru groblja. Stoga i nema pouzdanih podataka o starosti groblja, odnosno ne zna se u kojim se sve povijesnim razdobljima koristilo za sahranu  posmrtnih ostataka pokojnika. Vrijedi, međutim, istaknuti da je staro groblje uz crkvu Sveta Trojica bilo predmet etnoloških istraživanja već ranije spomenute profesorice Mirjane Trošelj. U radu ”Mitske predaje i legende južnovelebitskog Podgorja”, objavljenom u glasilu ”Studia mythologica Slavica”, svezak 14 iz 2011. godine, predstavila je dvije narodne predaje vezane uz to groblje. U odjeljku rada pod naslovom ”Legende o sakralnim objektima i grobljima oko njih”, i pripadajućem ulomku ”25. Sv. Trojica u Tribanjskoj drazi (Tribanj-Šibuljina)”, etnologinja je objavila zapise kazivanja dvaju mještanki Tribanj Šibuljine (* 4).

Kazivanje Slavke Poljak potvrđuje, između ostaloga, navode povjesničara i arheologa Ante Glavičića o grobljanskim nalazima keramičkih posuda i kovanica iz rimskoga doba: ”Na groblju grčke gradine sv. Trojice biloj sakrivenog blaga u zaklopljenin ćupin. Na sv. Marka prva sunčana zraka pane na misto di je zakopano blago i uno zasvitli. Pave Štrbo (Štrbić) iskopaj veliki ćup s tri noge i odnija ga kući. El što u njen naša ne znan. Ja san tamo čobanla i našla srebreni novčić. Na njen je s jedne strane bila nika lipa ženska do prsiju, a s druge strane tri vojnika s kopljin. Novčić je odnija moj pok. svak Đuro. Ima isprid Prodana tursko groblje i pećurina. U njoj je zakopana kruna ninskog cara. Čobani su našli ploču na kojoj se prikažuje čudo i niko je neće moć pomaknit dok na njoj ne izgine dvanestero braće.”.

*
U niti jednom povijesnom izvoru posvećenom crkvi Sveta Trojica i tamošnjem crkvenom groblju nisam naišao niti na slutnju da je tamo nekoć postojala nekropola stećaka. U ovome napisu istaknut je značaj bizantske vojne utvrde i pripadajućeg naselja na položaju Sveta Trojica tijekom ranoga srednjeg vijeka. Nesumnjivo se tamošnje groblje, koje prema slučajnim nalazima s njega prikupljenim potječe najkasnije iz 6. stoljeća, nastavilo koristili i u stoljećima pod vlašću ili utjecajem Bizanta. Zacijelo su crkva i groblje u Tribanj Šibuljini imali značajnu ulogu i u životu južnovelebitskih Podgoraca  i kasnije, u okrilju Hrvatske. Nisu li žitelji tadašnje naseobine, jedne od važnijih u tome dijelu Hrvatskoga primorja, slijedili običaj pokapanja pokojnika pod velike kamene ploče? Običaj, koji je istodobno bio prisutan u nedalekim, istočnije i također tik uz more položenim, naseljima pretečama današnjeg Starigrada - Paklenice i Rovanjske?

Ovo pitanje nametnulo mi se slijedom prethodnih istraživanja nalazišta stećaka u Lici i velebitskom Podgorju. U potrazi za odgovorom na njega, uputio sam se 9. rujna 2022. godine sa suprugom Martinom u obilazak dijela povijesne cjeline Sveta Trojica u Tribanj Šibuljini (* 5). Tijekom istraživačkog izleta stigli smo razgledati još uvijek znatne ostatke kula i zidova ranobizantske utvrde. Do brijega Gradina, s ostacima prapovijesne gradine, nismo se penjali  jer je bilo prevruće te se nismo željeli predugo izlagati sunčevoj žezi. No, i na padinama omeđenim zidovima utvrde iz vremena Istočnoga rimskog carstva uočio sam suhozid građen od puno većeg kamenja nego li je ono ugrađeno u zidove utvrde. Mislim da je taj suhozid podrijetlom stariji od zidova utvrde.  I na blažim padinama brijega nadomak crkve Sveta Trojica, zidovima građenim tijekom staroga i početkom srednjega vijeka očito su prethodili suhozidi podignuti u prapovijesti.

Najviše smo se ipak zadržali na crkvenom groblju, također ograđenom suhozidom. Uvidjeli smo da na groblju postoji uistinu mnoštvo različitih grobova, od onih nalik na mirila pa do suvremenih mramornih grobnica. Desetak metara ispred ulaza u crkvu, tik lijevo uz prilaznu stazu, uočio sam nepravilno razlomljenu kamenu ploču. Smatram da je riječ o isklesanoj ploči, a ne o zaravnjenoj gornjoj stranici ”kamena živca”. Ispod ploče se, naime, na više mjesta može podvući šaka, što upućuje da bi to uistinu mogla biti samostojeća ploča. Ploča je dugačka 115 centimetara, ali je izvorno bila duža jer se uočava prijelom. Široka je 90 centimetara, no izvorno je također bila bar malo šira jer je i s boka oštećena. Debela je oko 30 centimetara, a dijelom površine možda i nešto više. Na gornjoj stranici ploče uočio sam dvije manje kružne udubine, koje su možda ostatak uklesanog znamenja. Ako su to uklesani znameni, što su predstavljali? Ili te kružne udubine ukazuju na neku drugu svrhu kamene ploče, koja nužno i nije imala veze s nadgrobnicom (* 6)?

Kamena ploča ispred crkve Sveta Trojica u Tribanj Šibuljini podsjeća na velike nadgrobne ploče od vapnenca uobičajene za dio srednjovjekovnih (predturskih) ukopa u susjednoj Lici, Bukovici i Ravnim kotarima. Najbliže do sada poznate slične nadgrobnice, sudeći po izgledu i trošnosti iste starosti, nalaze se uokolo crkve Sveti Petar na razmeđi Selina i Starigrada - Paklenice. Istraživači stećaka u spomenutim krajevima, poput povjesničara Šefika Bešlagića (1908-1990.) i svećenika Ante Škobalja (1914-2000.), uistinu su ih smatrali stećcima i kao takve su ih i predstavili u svojim knjigama i radnjama. Za razliku od njih, arheolog i povjesničar Ante Glavičić, koji je istraživao cjelokupnu baštinu velebitskog Podgorja, a dijelom i Like, ali i koji se nije pobliže bavio nasljeđem stećaka u tim krajevima, držao je da su to ”rustične velike i teške kamene nadgrobne ploče, ne stećci”.

Nije li ulomak kamene ploče koji leži ispred crkve Sveta Trojica u Tribanj Šibuljini ipak jedini preostali ulomak stećka? Kada bi se sa sigurnošću mogao dati potvrdan odgovor, bio bi to do sada najzapadniji poznati stećak u južnovelebitskom Podgorju, nakon stećaka uokolo crkve Sveti Petar smještene na dodiru naselja Starigrad - Paklenica i Seline. Da bi se mogao donijeti ili odbaciti takav zaključak, neophodna su daljna istraživanja koji bi pomogla odgovoriti i na druga nerazjašnjena pitanja. Ako li je to tribanjsko groblje u ranom srednjem vijeku bilo posljednje počivalište jedne poveće vojne zajednice, jesu li postojale kamene nadgrobnice iz toga razdoblja? Ako jesu, zašto ih na groblju nema? Je li moguće da su gotovo sve nadzemne tragove ukopa iz doba prije turskih osvajanja, kasnije uništili u to područje doseljeni stanovnici, koristeći ih kao gradivo za neke nove građevine? Postoji li u zidovima crkve, u okolnom suhozidu ili negdje drugdje u blizini, ipak možda još poneki sačuvan ulomak nadgrobnog spomenika iz vremena vladavine Bizanta ili, pak, (rano)srednjovjekovne Hrvatske?

(* 1) Ante Glavičić u napisu ”Arheološki nalazi iz Senja i okolice (VI.)” iz 1984. ističe da crkva Sveta Trojica ima polukružno svetište (apsidu). U radu ”Pregled starokršćanske i srednjovjekovne baštine Like, Podgorja i grada Senja” iz 2003. naglašava, naprotiv, da ta crkva ima kvadratičnu apsidu.

Suvremena crkva Sveta Trojica ima pravokutno svetište. Je li crkveno svetište izvorno bilo polukružno? Ako je apsida bila takva, zašto je i kada došlo do njezine pregradnje u pravokutnu?

(* 2) Na povijesnu cjelinu Sveta Trojica osvrnuo se i planinar, planinarski pisac i istraživač povijesti velebitskog Podgorja Vitomir (Vito) Cerovac, urednik mrežnih stranica ”Kramaruša” (kramarusa.wordpress.com). U napisu ”Tribanj Šibuljine - Malo Rujno”, kojega je na tome portalu objavio u studenom 2012. i nadopunio u travnju 2013., za Svetu Trojicu zapisao je: ”Ovo je bila jedna od najvećih bizantskih utvrda na hrvatskom tlu. Mještanima je utvrda poznata pod imenom Fortica ili Tribljina, uz koju se spominje i neko staro groblje i presahli bunar. Zanimljiva je i priča o crkvici. Povjesničari kažu da je podignuta kad i utvrda, što je i bila praksa u vrijeme cara Justinijana, no sadašnji je izgled dobila u 19. stoljeću kad su je Šibuljčani iz temelja obnovili.”.

(* 3) Ranokršćansko podrijetlo crkve Sveta Trojica također je pretpostavio konzervator i povjesničar umjetnosti Miljenko Domijan (1946.). U radu ”Crkva Sv. Andrije na Vrgadi nakon posljednjih istraživačkih i konzervatorskih radova”, objavljenom u glasilu ”Starohrvatska prosvjeta”, svezak 3 broj 13 iz 1983., u izdanju Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita, tadašnji ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru, uspoređujući položaj i izgled te crkve s crkvom Sveti Andrija na otoku Vrgadi te s još nekolicinom crkava smjštenih na otocima ili priobalju Jadrana, napomenuo je: ”U rekognosciranjima terena podvelebitskog primorja ustvrdili smo postojanje fortifikacijske arhitekture istih prostornjh i konstruktivnih karakteristika kao na svim sličnim objektima (pravokutne kule, tehnika zidanja pritesanim kamenjem s izravnavajućim redovima pločastog kamenja) u Tribnju Šibuljina iznad mjesnog groblja, na kojemu se nalazi kapela pravoslavnog kulta posvećena sv. Trojstvu. Dispozicija i titular te već spomenute konstruktivne karakteristike ukazuju na prostorni sklop iste funkcije i vremena nastanka.”.