Vrebac - nalazište s najviše ”preživjelih” stećaka u Lici?

O stećcima s Crkvine na području naselja Vrebac u Lici ne postoji niti jedan stručni izvještaj arheologa ili povjesničara. Nitko iz spomenutih znanstvenih krugova, dapače, nije ih niti istražio (* 1). Jedini stručnjak koji ih je tek spomenuo, bio je arheolog i muzealac Josip Brunšmid (1858-1929.) iz Zagreba. Učinio je to u radu ”Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije II. 2. dio”, objavljenom u glasilu ”Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva”, svezak 3 broj 1 iz 1898. godine.

Goran Majetić 23.10.2022. Stećci • Lika i Velebit
Na groblju uz vrebačku Crkvinu sačuvano je 20-ak velikih kamenih ploča - stećaka te jedan spomenik s uklesanim krugom i ”krovom” na dvije vode čije je podrijetlo nejasno (Foto: Goran Majetić)

Na groblju uz vrebačku Crkvinu sačuvano je 20-ak velikih kamenih ploča - stećaka te jedan spomenik s uklesanim krugom i ”krovom” na dvije vode čije je podrijetlo nejasno (Foto: Goran Majetić)

U tome napisu, u odjeljku pod naslovom ”Vrebac (kotar Gospić)”, Josip Brunšmid između ostaloga izvijestio je: ”Godine 1896. posijetio sam ovo mjesto, ... naišao sam tom prigodom i slijedeće godine, boraveći u Vrepcu povodom iskapanja u groblju halštatskog doba kraj brežuljka Stražbenice, gdje je bila naselbina onih ljudi, koji su u tom groblju zakopani bili, na druge spomenike, koji potvrđuju, da se je negdje u Vrepcu nalazila i naselbina rimskog doba. Ovi se kameni spomenici nalaze na Crkvini zapadno od Stražbenice. Tu su negda bili uzidani u jednu kapelu, kojoj su se fundamenti sačuvali kraj starog jednog groblja sa stećcima. Kopajući u jednom od tih grobova, dobio sam po neznatnim prilozima utisak, kao da je to groblje, dakle i kapelica na njemu, starije od turske invazije u Liku.”.

Na brijegu Stražbenica (669 m.n.v.), kojeg spominje Josip Brunšmid, bilo je prapovijesno naselje stanovnika koji su pripadali ilirskome plemenu Japodi. Na osnovu arheoloških nalaza koji potječu s brijega, kao i iz dva velika humka podno Stražbenice (tumuli Lećište i Orlov kamen), utvrđeno je da su Japodi tu živjeli od kasnoga brončanog do mlađega željeznog doba (oko 1150. do 150. godine prije Krista, prema arheologinji Ružici Drechsler - Bižić koja je na i oko Stražbenice istraživala 1957.). Tijekom rimske vlasti u Lici, negdje na području današnjeg Vrebca postojala je naseobina, čiji nam naziv nije poznat (zna se samo da je negdje u tome dijelu Like bila putna postaja imena Ancus). O njoj svjedoče i nalazi kamenih nadgrobnih spomenika iz toga razdoblja, poput žara ili urni, pronađeni na položaju Crkvina (* 2).

Na Crkvini je bila sagrađena starohrvatska crkva. Za njezinu gradnju, kako pretpostavlja Josip Brunšmid, iskorišteni su i ulomci navedenih antičkih spomenika donešeni s nepoznatog mjesta u okolici. Moguće je, međutim, da bar dio kamenih žara potječe upravo s Crkvine. Arheolog posebice ističe da je u blizini temeljnih ostataka tamošnje crkve naišao i na staro groblje sa stećcima. Josip Brunšmid izvršio je iskapanje jednog od tih grobova. Na temelju oskudnih nalaza iz toga groba pretpostavio je da groblje potječe iz predturskog razdoblja. Groblje je, dakle, moglo biti u upotrijebi najkasnije u 15. stoljeću. Josip Brunšmid nije naveo koje predmete je pronašao u istraživanom grobu. Groblje uz Crkvinu kasnije više nije arheološki istraživano, tako da je vremenski raspon ukopa na njemu i nadalje nepoznat.
 
Da se Crkvina u Vrebcu nalazi ”kraj starog jednog groblja sa stećcima”, Josip Brunšmid mogao se uvjeriti tijekom istraživanja Crkvine 1897. godine. Ili je za postojanje tamošnjih stećaka mogao doznati i prije nego li se uputio izvršiti istraživačku zadaću u Vrebcu, i to iz putnog izvještaja vojnog časnika, sakupljača starina i umjetnina te muzealca Mijata Sabljara (1790-1865.) iz Zagreba (* 3). Taj istaknuti preteča arheološke znanosti u Hrvatskoj stećke uz vrebačku Crkvinu imao je prigodu razgledati još 1830. godine. S te istraživačke ophodnje ostavio je bilješke i crtež koji su sačuvani među njegovom bogatom pisanom ostavštinom. Ta je ostavština, međutim, ”raspršena” u više ustanova u Zagrebu, a dio je ”sakriven” i pod imenom drugih istraživača. Pojedine cjeline iz ostavštine Mijata Sabljara stoga su dugo ostale zapostavljene, a dijelom i zaboravljene (* 4).

U putnome dnevniku ”Lika i Krbava” Mijata Sabljara nalaze se bilješka na njemačkom jeziku i crteži ostatka kamene rimske žare (urne), temelja crkve i okolnog groblja te stećka - ploče s Crkvine u Vrebcu. Taj putni dnevnik čuva se u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU,  * 5). Crtež - tlocrt starohrvatske kršćanske crkve i okolnog groblja svjedoči da je Mijat Sabljar 1830. godine na Crkvini zatekao još vidljive temeljne ostatke ove bogomolje. Na tome crtežu naznačio je i strelicu čiji vrh je usmjeren ka sjeveru, u usporedbi s kojom je zamjetno da se crkva, pravokutne lađe (broda) i polukružnog svetišta (apside), pružala približno u smjeru zapad - istok (ulaz na zapadu, svetište na istoku). Križevi naznačeni na crtežu nesumnjivo označavaju raspored grobova uokolo crkvene ruševine. Moguće je da se odnose upravo na položaj kamenih nadgrobnica - stećaka, kao tada jedinih uočljivih tragova staroga groblja. Ucrtanih križeva je 18, što može odgovarati broju stećaka koje je Mijat Sabljar na groblju zamijetio.

Mijat Sabljar na istoj stranici putnog dnevnika nacrtao je i pokrovnu stranicu jedne oštećene nadgrobnice - stećka s Crkvine u Vrebcu. Na tome crtežu istaknuo je uklesano znamenje koje je uočio na pokrovu toga stećka: dva križa i dvije svastike, s kracima okrenutim u smjeru kazaljke na satu (* 6). Crtež nam ukazuje i to da već 1830. godine bar dio nadgrobnica - stećaka zacijelo više nije bio cjelovit. Tim oštećenim stećcima nedostajali su manji ili veći ulomci. Mijat Sabljar nacrtao je samo jedan stećak s vrebačke Crkvine s uklesanim, i uz to još vrlo jednostavnim, znamenjem. S nekih drugih nalazišta u Lici prikazao je više stećaka s reljefom, primjerice iz Kurjaka čak njih 19. Nameće se pitanje koliki je bio udio ”ukrašenih” stećaka u Vrebcu. Je li se do njegove posjete tamošnjoj Crkvini očuvao samo jedan takav stećak? Moguće je, međutim, da neke druge ”ukrašene” nadgrobnice nije uočio, ali i to da ih je izvorno tek nekolicina imala uklesane znakove.

Mijat Sabljar prvi je kratko predstavio stećke iz Vrebca te sačuvao spomen na izgled gornje stranice jednoga od njih. Punih 68 godina kasnije, Josip Brunšmid samo je spomenuo da i u Vrebcu postoje takvi spomenici. Predstavljajući doprinos Mijata Sabljara istraživanju povijesti i baštine Like u napisu ”Mijat Sabljar i Lika”, objavljenom u časopisu ”Muzeologija”, broj 28 iz 1990. godine, ponovno ih je, ali tek usputno, spomenuo i povjesničar umjetnosti Andrej Vujnović (1954.), tadašnji direktor Muzeja Like u Gospiću (* 7).

Nakon navednih pojedinaca, strašću i(li) poslom vezanih uz arheologiju i povijest, stećcima iz Vrebca naposljetku se posvetio i pisac, planinar i slobodni istraživač Faruk Islamović. Obilazeći s prijateljem fotografom Nikolom Cetinom od 2019. godine područje rječice Jadove i pišući o njegovoj prirodnoj i kulturno-povijesnoj baštini za časopis ”Meridijani” (* 8), posjetio je i Crkvinu u Vrebcu. Na svojem facebook profilu od 9. srpnja 2021. godine, u napisu (postu) pod naslovom ”Stražbenica”, osvrnuo se i na tamošnje groblje: ”Neposredno ispod Stražbenice nalazi se vrlo zanimljiv lokalitet Crkvina na kojem se naziru temelji nekoliko nepoznatih građevina. Okolo se vide grobovi označeni položenim i okomitim masivnim kamenim pločama. Prilikom nedavnog posjeta primijetio sam na jednoj okomitoj ploči uklesan široki prsten, a na jednoj položenoj ploči primijetih uklesan četverolist ... Izbočeni četverolist na površini ploče podsjeća na sličnu tehniku ukrašavanja kao kod stećaka. Starost ovog groblja nije posve jasna no vjerojatno je nastalo u srednjem vijeku.”.

Faruk Islamović prvi je široj javnosti predočio fotografije s vrebačke Crkvine, posebice istaknuvši dvije kamene ploče s uočljivim uresima. Kratko opisujući fotografije tih ploča naglasio je da je prva ”Kamen sa uklesanim širokim prstenom.”, a druga ”Nadgrobna ploča sa uklesanim četverolistom.”.

*

Da postoji mogućnost pronalaska dijela sačuvanih stećaka podno Stražbenice, pomislio sam još 2020. godine kada sam tragajući za podacima o stećcima u Lici naišao i na, u ovome napisu predstavljene, pisane izvore o vrebačkoj Crkvini. Tijekom prvoga dolaska u Vrebac 12. rujna 2021. godine, sa slobodnim istraživačem Darkom Gojkovićem iz Karlovca uspeo sam se na brijeg Stražbenica, zanimajući se za tragove prapovijesnog japodskog naselja. Istraživanju Crkvine tada se nisam posvetio, no odlučio sam to svakako učiniti, posebice nakon što mi je 20. rujna 2022. godine Faruk Islamović skrenuo pozornost na svoj istraživački izlet. Nova prigoda za odlazak u Vrebac ukazala mi se već 9. listopada. Iskoristio sam je posjetivši tamošnju Crkvinu sa suprugom Martinom, najmlađom kćerkom Lilom i mlađom unukom  Emom Mawuli Gavon.

Selo Vrebac smješteno je oko 13 kilometara jugoistočno od Gospića, uz sjeveroistočni rub Ličkoga polja i nedaleko desne obale rječice Jadove, desne pritoke Like. Crkvina se nalazi na krševitoj glavici brežuljka u jugozapadnom podnožju brijega Stražbenica, oko 200 metara sjeverno od kuće obitelji Krajnović. Kod njihovog imanja prestaje makadamski put koji se pruža u smjeru Stražbenice te se valja uspeti livadom s obiljem ”posutih” stijena do mjesta s kojeg se otvara pogled na Stražbenicu. Oko stotinu metara lijevo (zapadno) pruža se približno pravokutna travnata zaravan, bez ”kamena živca”, okružena ostacima suhozidne ograde građene od velikih komada vapnenca. U središtu te zaravni nekoć se nalazila crkva iz predturskog doba, čiji tragovi se na travnjaku mogu tek naslutiti.

U jugozapadnom dijelu suhozidne ograde uočava se nekoliko velikih kamenih ploča, uspravljenih na dužu ili kraću bridnu stranicu, tako da više ili manje strše uvis. Neke od tih ploča više nisu okomite na tlo, već su malo nagnute, a pojedine su i dosta nakošene. Visina ploča (dijela iznad tla) koje su položene bokom o zemlju iznosi oko 70 do 90 centimetara, a dugačke su oko 150 do 200 centimetara. Visina ploča uspravljenih poput tanje grede iznosi oko 90 do 110 centimetara, a široke su oko 90 centimetara. Sve te ploče, koje su dijelom suhozida Crkvine, debele su od oko 28 do 36 centimetara.

Jedna od uspravnih ploča u zapadnom dijelu suhozidne ograde posebice se ističe oblikom, ali i uklesanim ”ukrasom” (prema Faruku Islamoviću okomita ploča s uklesanim širokim prstenom). Na uspravnoj ravnoj stranici, okrenutoj prema središtu Crkvine, uočava se plitko uklesan veliki krug. No, kada se ploča obiđe s druge strane vidi se da sliči na dvoslivni krov. Ploča izgledom podsjeća na stećak - sljemenjak. Ukoliko bi to uistinu bio takav stećak, jedini takve vrste na Crkvini, pitanje je zašto ima uklesan znamen kruga na stranici koja bi trebala biti okrenuta ka zemlji (grobu?, * 9). No, moguće je da ova velika kamena ploča i nije stećak - sljemenjak, već poklopac kamene škrinje (sarkofaga) iz rimskog ili, pak, ranokršćanskog vremena. Manje mi se čini izglednim da je ta ploča bila građevinskim dijelom tamošnje nekadašnje crkve. Visina ove kamene ploče (dijela iznad zemlje) iznosi 90 centimetara, a široka je 117 centimetara. Debljina središnjeg dijela ploče (u razini sljemena) iznosi 32 centimetra.

Na Crkvini podno Stražbenice daljnje iznenađenje slijedi zakorakne li se blagom padinom brežuljka jugozapadno od suhozidne ograde. Tu se nalazi još 15-ak kamenih pravokutnih ploča, većinom polegnutih te nekoliko osovljenih na dužu bridnu stranicu, a koje su izmještene s izvornih položaja na kojima su bile polegnute. Kod većine polegnutih kamenih ploča iz tla viri samo gornja stranica, dok je ostatak utonuo u travnjak. Nekolicina tih ploča nakošena je po dužini te iz zemlje izviruje otprilike polovica ploče. Većina ploča koje smo zatekli polegnuta je okvirno u smjeru istok-zapad, no par ih se, nasuprot tome, pruža u smjeru jug-sjever.

Jedna od takvih iznimki je razlomljena ploča, na čijem većem ulomku se jasno uočava isklesan (viri iz razine gornje stranice ploče) četverolist, koji podsjeća na djetelinu s četiri lista (prema Faruku Islamoviću položena ploča s uklesanim četverolistom). Četverolist je otprilike veličine dlana šake odraslog čovjeka. Ploča se nalazi s vanjske strane zapadne suhozidne ograde Crkvine. Približna dužina ploče (ukupna dužina oba ulomka) iznosi 162 centimetra, a širina 90 centimetara. Ploča je utonula u zemlju te joj nije moguće izmjeriti debljinu.

Na Crkvini smo uočili ukupno 20-ak kamenih ploča, među kojima smo na samo dvije spomenute zamijetili uklesano ili isklesano znamenje. Za nekolicinu manjih ploča utonulih u zemlju ne može se samo na osnovu uvida reći jesu li dijelom nadgrobnice ili stećka, ili su to samo razmjerno zaravnjene stranice ”kamena živca”. Dio velikih ploča raspuknut je na dvije nejednake polovice (par ploča i na više dijelova), dok nekima nedostaju ulomci jednog ili više rubova te stoga izgledaju poput izobličenog (nepotpunog) pravokutnika. Svim velikim pločama izmjerili smo dužinu i širinu, u pravilu tek približnu obzirom na spomenute nedostatke pojedinih ulomaka. Pločama koje nisu utonule u zemlju ili su utonule samo uzdužnom polovicom izmjerili smo i debljinu, a onima koje su djelomično utonule čitavom površinom debljinu neutonulog dijela ploče.

Debljina većine neutonulih ploča iznosi oko 30 centimetara, no kod nekoliko doseže i oko 40 do 50 centimetara. Riječ je, dakle, uglavnom o stećcima - pločama, a manjim dijelom i o stećcima - sanducima. Dužina ploča, za koje smo mogli ustvrditi da čitavom gornjom stranicom izviruju iz tla, kreće se od oko 100 do oko 200 centimetara. Njihova širina iznosi od oko 60 do 100 centimetara.

Na 12 nalazišta stećaka u Lici koje sam do sada obišao (Plaški, Podum, Mogorić, Podudbina, Gradina Korenička, Grabušić, Debelo Brdo, Tužević, Jošane, Čanak, Kozjan, Donji Kosinj) sačuvano je izuzetno malo takvih spomenika, koji se uz to često i ne nalaze na izvornome mjestu. U Plaškom, Debelom Brdu i Čanku, dapače, tijekom dosadašnjih istraživanja nisam (sam ili sa suradnicima) pronašao niti jedan očuvan stećak (jedan stećak iz Plaškog čuva se u Zagrebu). Za Jošane i Donji Kosinj nisam siguran radi li se u slučaju jedne jedine kamene ploče o stećcima. U Gradini Koreničkoj, Tuževiću i Kozjanu sačuvan je samo po jedan stećak - ploča. U Grabušiću se u suhozidu naziru 3 ili 4 stećka. U Mogoriću su sačuvana 4 takva stećka - ploče, a u Podudbini ih se može uočiti sedam. U Podumu se nalazi 10-ak takvih ploča.

U usporedbi s navedenim nalazištima, ono uz Crkvinu u Vrebcu nedvojbeno je nalazište s najviše ”preživjelih” stećaka u Lici. O tome koliko je tamo stećaka uistinu bilo, prije nego li je jedan njihov dio nepovratno uništen, možemo samo nagađati. Nepoznanica ostaje i njihova starost, kao i prvotni udio stećaka ”urešenih” uklesanim ili isklesanim znakovima, a možda i natpisom.

Zatečena slika preostalih stećaka u prostoru svjedoči da ih je bar jedna trećina izmještena s izvornih mjesta. Većina ih je poslužila za ograđivanje Crkvine te su uklopljeni u suhozid koji je omeđuje. Dio izmještenih stećaka nalazi se vjerojatno blizu izvornog mjesta, no odignuti su od tla i postavljeni na bok, dok su pojedini nagnuti, a možda čak i zaokrenuti. Njihovo premještanje većinom je posljedica ljudskog djelovanja, primjerice uslijed nastojanja da ih se iskoristi za gradnju suhozida ili, pak, zbog potrage za ”sakrivenim blagom” ispod velebnih ploča. Manji dio stećaka nije više u prvobitnom položaju jer su pomaknuti, odignuti i nagnuti snagom prirodnih sila, poput rasta i širenja korijenja stabala i grmlja.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 23. listopada 2022.

(* 1) U važećem Prostornom planu uređenja grada Gospića (PPUGG) iz 2005., objavljenom na službenim mrežnim stranicama Grada Gospića (gospic.hr), među kulturnim dobrima na području naselja Vrebac zabilježno je arheološko područje Tursko groblje (AP14), lokalnog značaja, s prijedlogom mjera zaštite Prostornim planom grada. Prostornom planu uređenja grada Gospića nije priložen zemljovid s ucrtanim položajem toga arheološkog područja te je samo na osnovu navedene bilješke nemoguće reći odnosi li se spomenuto područje na groblje uz Crkvinu podno Stražbenice. Na istim stranicama nalaze se i Odredbe za provedbu PPUGG-a iz 2022., u kojima se arheološko područje Tursko groblje u Vrebcu ističe među arheološkim područjima za koja je potrebno provesti probna arheološka istraživanja.

Na mrežnim stranicama Ličko - senjske županije (licko-senjska.hr), pod čiju upravnu nadležnost spada i Grad Gospić, nalazi se kartografski prikaz ”Uvjeti korištenja i zaštite prostora”, koji je sastavni dio Prostornog plana Županije iz 2011. Na tom zemljovidu označena su mjesta na kojima se nalaze pojedina kulturna dobra, pa tako i arheološka područja. Razlučivost zemljovida je, međutim, premala da bi se mogao vidjeti točan položaj arheološkog područja Tursko groblje u Vrebcu i provjeriti odgovara li položaju tamošnje Crkvine.

(* 2) Prvi izvještaj o nalasku kamene žare (urne) iz rimskoga doba ostavio je građevinski vojni inženjer Mijat Sabljar (1790-1865.) nakon obilaska Crkvine u Vrebcu 1830. U bilješci (na njemačkom jeziku) u neobjavljenome putnom dnevniku ”Lika i Krbava” istaknuo je: ”Rimski nadgrobni spomenik pronađen u ruševinama jedne crkve (pod imenom, nap. pis.) Cerkvina, četvrt sata (hoda, nap. pis.) sjeverno od grkonesjedinjene crkve u Vrebcu, nalazio se 1830. uzidan u lijevu stranu pročelnog zida te crkve.”. S crteža kojima je popratio bilješku, nedvojbeno je da je na Crkvini otkrio ostatke kamene urne.

O nalasku toga istog spomenika prvi je javno izvijestio Franjo Julije Fras (1794-1868.; Franz Julius Fras) u djelu ”Vollständige Topographie der Karlstädter Militärgrenze” (”Topografija Karlovačke Vojne krajine”), objavljenom 1835. Područje Karlovačke Vojne krajine obilazio je od 1822., kada je imenovan za njezinog glavnog školskog ravnatelja. U bilješci o naselju Vrebac istaknuo je: ”U blizini parohijske crkve nalazi se razrušeni grad, a malo dalje ruševine crkve, koje se nazivaju Crkvina. Kod ove crkvene ruševine nalazi se nadgrobna ploča s nejasnim natpisom (na latinskom pismu, nap. pis.): ... Danas se taj kamen čuva u parohijskoj crkvi.”. Je li Franjo Julije Fras otkrio istu žaru u Vrebcu neovisno od Mijata Sabljara ili je upravo od njega doznao za taj rimski nadgrobni spomenik?

Na spomenutu neobjavljenu zabilješku Mijata Sabljara pozvao se pisac i pravnik Johann Daniel Ferdinand Neigebau(e)r (1783-1866.). Prenio ju je 1851. u djelu ”Die Süd-Slaven und deren Länder in Beziehung auf Geschichte, Cultur und Verfassung” (”Južni Slaveni i njihove zemlje s gledišta povijesti, kulture i prava”, istaknuvši da ”stupovima ukrašen i izudbljen kamen (odnosno žara) bio je nađen kod Crkvine i pohranjen u parohijskoj crkvi”.

Tragom ranije spomenute bilješke Mijata Sabljara u Vrebac se 1896. uputio u potragu za istom žarom arheolog i povjesničar Josip Brunšmid (1858-1929.), ali je nije pronašao u zidu tamošnje pravoslavne crkve. No, kako je izvijestio u radu ”Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije II. 2. dio”, objavljenom u glasilu ”Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva”, svezak 3 broj 1 iz 1898., tijekom istraživanja koja je 1896. i 1897. provodio na brijegu Stražbenica i u neposrednoj okolici, pronašao je u suhozidu obližnje Crkvine neke druge kamene spomenike iz rimskoga doba.

Otkrio je, naime, ostatke sanduka (bez poklopaca) još dvije kamene urne (”sarkofaga za spaljene mrtvace”), od kojih jednu s natpisom, ulomak uokvirene ploče koja je također sadržavala natpis, kao i poveći kameni kvadar za kojega je pretpostavio da je služio kao postolje kipa. Josip Bruinšmid je u spomenutom napisu izvijestio i da je mještanin Jovan Krajnović 1896. na Crkvini pronašao još jedan kameni ulomak s natpisom, kojega je darovao Narodnom muzeju u Zagrebu.

Arheolog i povjesničar Karl Patsch (1865-1945.), koji je u istraživačkom obilasku Like bio u kolovozu 1898., o rimskim spomenicima u Vrebcu izvijestio je u knjizi ”Die Lika in romischer zeit” (”Lika u rimsko doba”), objavljenoj 1900. Za spomenik - žaru, koju je spomenuo još Mijat Sabljar, naglasio je: ”Sada je zagubljen, stari se ljudi još mogu sjetiti da je bio uzidan lijevo od crkvenih vrata, a misle da je zazidan kod restauracije crkve u god. 1867.”.

Pisac je nadalje ustvrdio da su kameni ulomak kojega je 1896. u suhozidu Crkvine pronašao Jovan Krajnović i ulomak uokvirene ploče s natpisom kojega je 1897. u istome suhozidu pronašao Josip Brunšmid dijelovi istoga spomenika, vjerojatno žare, te da se oba nalaze u Narodnom muzeju u Zagrebu. Za poveći kameni kvadar, moguće postolje rimskoga stupa, Karl Patsch je izvijestio da se još nalazi u suhozidu na Crkvini. No, tamo više nije mogao pronaći ostatke dvaju kamenih žara o čijem pronalasku je izvijestio Josip Brunšimid; za onu koja je imala natpis samo je čuo da su je razbili pastiri. Karl Patsch je slijedio mišljenje Josipa Brunšmida da su ostaci nadgrobnih spomenika i građevnih dijelova otkriveni na Crkvini u Vrebcu tamo bili doneseni da bi se upotrijebili za gradnju crkve.

Tek 6 desetljeća nakon istraživanja Josipa Brunšmida nastavljena su arheološka iskapanja na i oko Stražbenice. Provedena su 1957. pod vodstvom arheologinje Ružice Drechsler - Bižić (1921-2008.). Predmet tih istraživanja nije bila Crkvina i okolno groblje, već gradina na Stražbenici i humci (tumuli) podno gradine. Istraživanja su bila usmjerena na otkriće nalaza iz vremena obitavanja Japoda u prapovijesti i starome vijeku. Tijekom tih istraživanja nisu pronađeni grobovi, spomenici i građevine iz rimskoga doba, pa tako niti kamene žare. Pronađene su, međutim, keramičke žare iz željeznoga doba.

U radu ”Naselje i grobovi preistorijskih Japoda u Vrepcu”, objavljenom u glasilu "Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu", svezak 1 broj 1 iz 1958., arheologinja je navela svjedočanstvo mještana Jovana Bobića da je na položaju Velika njiva, koji se nalazi oko 700 metara južno od brijega Stražbenica, ”pre više godina, prilikom krčenja šumice, iskopao urne pokrivene kamenim pločama”. Premda je te keramičke urne mahom pronašao cijele i neoštećene, do spomenutog istraživanja Ružice Drechsler - Bižić niti jedna se nije sačuvala.

(* 3) Mijat Sabljar podrijetlom je iz Dubice na Baniji (Banovini). U Bečkome Novom Mjestu završio je Vojnu akademiju. Još kao mladić proputovao je Likom 1813. Radio je kao građevinski inženjer u vojsci Austrijskoga carstva. Za službovanja u Lici od 1827. do umirovljenja 1840. počeo je sakupljati starine i predmete za prirodoslovne zbirke. Nakon umirovljenja nastanio se u Zagrebu, gdje se zauzimao za osnutak Narodnoga muzeja. Svojim darovima utemeljio je arheološku, numizmatičku, sfragističku, mineralošku, zoološku, malakološku i dendrološku zbirku toga muzeja, osnovanog 1846. Bio je kustos zbirke starina grofa Lavala Nugenta na Trsatu 1842-1848. te kustos numizmatičke zbirke Narodnoga muzeja u Zagrebu od 1854. do smrti. U Liku je navraćao muzejskim poslom i u mirovini 1845. i 1852.

Pisana ostavština Mijata Sabljara pohranjena je najvećim dijelom u sljedećim ustanovama: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), Arhiv Hrvatske, Ministarstvo kulture i medija, Povijesni muzej Hrvatske, Arheološki muzej u Zagrebu. Među tom ostavštinom  sačuvan je i rukopis njegovog životopisa ”Fragment autobiografije”. Mijat Sabljar objavio je svega nekoliko radova, posvećenih uglavnom sakupljanju i zaštiti starina i umjetnina. No, njegovim rukopisnim bilješkama služili su se i navode iz njih obilato objavljivali drugi istraživači i pisci. Važno je, međutim, istaknuti da ovdje navedeni suvremenici Mijata Sabljara nisu prenosili njegove opise i prikaze stećaka, jer su ih zanimali samo spomici iz rimskoga razdoblja.

Pruski pisac i pravnik Johann Daniel Ferdinand Neigebau(e)r (1783-1866.) objavio ih je 1851. godine u djelu ”Die Süd-Slaven und deren Länder in Beziehung auf Geschichte, Cultur und Verfassung” (”Južni Slaveni i njihove zemlje s gledišta povijesti, kulture i prava”. Njemački povjesničar, epigrafičar i pravnik Theodor Mommsen (1817-1903.), koji je potaknuo i od 1863. godine vodio objavu obimnog epigrafičkog knjiškog izdanja ”Corpvs inscriptionvm Latinarvm” (”Zbirka latinskih natpisa”), uvrstio ih je u 3. svezak izdanja koji je tiskan 1873. Bliski suradnik Mijata Sabljara, hrvatski povjesničar, književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889.) koristio ih je njegove bilješke i crteže (na žalost dijelom bez isticanja autorstva, pa su ih pojedini povjesničari pogrešno pripisali njemu a ne Mijatu Sabljaru) u više svojih radova.

(* 4) Lako je moguće da iz navedenih razloga u dio te ostavštine, posvećen istraživanju stećaka u Lici, nije imala uvid povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Anđela Horvat (1911-1985.) iz Zagreba. U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata jedina je od povjesničara istraživala stećke u Lici, na Banovini (Baniji) i u Slavoniji. Nakon nje, stećke iz toga dijela unutrašnje Hrvatske više nitko nije sustavno obilazio i proučavao.

Anđela Horvat nalazište stećaka u Vrebcu nije spomenula u znanstvenim radovima koje je posvetila ovoj vrsti spomeničke baštine. Je li previdjela jedini objavljen rad u kojem se spominje tamošnje groblje sa stećcima? Čini se da je bilo tako, jer bi u suprotnome gotovo sigurno poduzela istraživački obilazak toga nalazišta ili bi ga bar navela u nekom od napisa koje je posvetila stećcima u Lici. Spomenuti rad na koji je mogla naići pri proučavanju povijesnih izvora o tim spomenicima je, dakako, napis Josipa Brunšmida ”Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije II. 2. dio” iz 1898.

(* 5) Naziv Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) prisutan je 1941-1945. i od 1991., dok se 1861-1941. i 1945-1991. zvala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU).

Andrej Vujnović u napisu ”Mijat Sabljar i Lika”, objavljenom u časopisu ”Muzeologija”, broj 28 iz 1990. (tiskanom 1991.), u izdanju Muzejskog dokumentacijskog centra iz Zagreba, o toj putnoj bilježnici, između ostaloga, naglašava: ” - spis naslova ”Lika i Krbava” nalazi se u Kukuljevićevoj rukopisnoj ostavštini koja se čuva u Arhivu JAZU pod brojem XV-23 D/VI-81. ... Pojedinačne spomenike koje je opisao i iscrtao bilježeći znamenitosti pojedinih mjesta ličke regimente (Vrebac, Doljani, Mazin, Komić i Srednja gora), a koji se dovode u vezu sa stećcima na zadnjim stranicama spisa objedinit će u posebnu cjelinu.”.

(* 6) Naziv svastika potječe od riječi svasti iz drevnog jezika sanskrta, čije je značenje sreća, dobrobit, blagostanje, zdravlje. Kao znamen javlja se prije više tisuća godina na starim crtežima, slikama, spomenicima i građevinama širom svijeta. S kracima okrenutim u smjeru kazalljke na satu ali i u suprotnom smjeru, svastika je vjerojatno označavala i sunčevo kolo i četiri strane svijeta, odnosno prividno kruženje Sunca po nebeskoj putanji.

(* 7) Slijedeći istraživanje Andreja Vujnovića o životu i radu Mijata Sabljara, navedeni spomen vrebačkih stećaka prenijela je arheologinja, etnologinja i antropologinja Tara Pivac Krpanić, kustosica Muzeja Like u Gospiću, u radu ”Život i djelovanje Mijata Sabljara u Lici - spašavanje ličke kulturne baštine u 19. stoljeću”, objavljenom u glasilu ”Likams”, u izdanju Muzeja Like Gospić, broj 2 iz listopada 2020.

(* 8) Napis Faruka Islamovića ”Nepoznata hrvatska rijeka Jadova” objavljen je u dvomjesečniku za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja ”Meridijani”, broj 208 iz studenoga 2019., u nakladi istoimene izdavačke kuće iz Samobora, a popraćen je fotografijama Nikole Cetine (koji je podrijetlom iz Vrebca!).

(* 9) Nisu svi stećci, naime, bili nadgrobnice. Pri arheološkim iskapanjima grobovi su pronađeni samo pod dijelom stećaka. To znači da su stećci, ili možda jedan njihov dio, izvorno služili u neke druge svrhe, koje nisu nužno bile povezane s ukopom pokojnika već su predstavljali neku vrstu spone neba i zemlje, duševnog i tjelesnog, duhovnog i tvarnog.

Crkvina u Vrebcu nalazi se jugozapadno od brijega Stražbenica i jugoistočno od Rakića špilje (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Crkvina u Vrebcu nalazi se jugozapadno od brijega Stražbenica i jugoistočno od Rakića špilje (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Sakupljač starina i umjetnina te muzealac Mijat Sabljar na slici Jakoba Stagera iz oko 1845. godine (Izvor: Hrvatski povijesni muzej (museum.hismus.hr))

Sakupljač starina i umjetnina te muzealac Mijat Sabljar na slici Jakoba Stagera iz oko 1845. godine (Izvor: Hrvatski povijesni muzej (museum.hismus.hr))

Ostaci kamene rimske žare, temelja crkve i groblja te stećka - ploče s Crkvine u Vrebcu na crtežima Mijata Sabljara iz 1830. godine (Izvor: ”Muzeologija” (Andrej Vujnović ”Mijat Sabljar i Lika”), broj 28 iz 1990.)

Ostaci kamene rimske žare, temelja crkve i groblja te stećka - ploče s Crkvine u Vrebcu na crtežima Mijata Sabljara iz 1830. godine (Izvor: ”Muzeologija” (Andrej Vujnović ”Mijat Sabljar i Lika”), broj 28 iz 1990.)

Pogled s juga na stećke na dijelu groblja i u jugozapadnom uglu suhozidne ograde vrebačke Crkvine (Foto: Faruk Islamović)

Pogled s juga na stećke na dijelu groblja i u jugozapadnom uglu suhozidne ograde vrebačke Crkvine (Foto: Faruk Islamović)

Uspravljene velike kamene ploče u jugozapadnom dijelu suhozidne ograde Crkvine u Vrebcu (Foto: Goran Majetić)

Uspravljene velike kamene ploče u jugozapadnom dijelu suhozidne ograde Crkvine u Vrebcu (Foto: Goran Majetić)

Kamena ploča u jugozapadnom uglu suhozida, koja se s protokom stoljeća nagnula, strši iz tla uvis preko jednoga metra (Foto: Goran Majetić)

Kamena ploča u jugozapadnom uglu suhozida, koja se s protokom stoljeća nagnula, strši iz tla uvis preko jednoga metra (Foto: Goran Majetić)

Velika bočno položena vapnenačka ploča u južnom dijelu suhozidne ograde (Foto: Goran Majetić)

Velika bočno položena vapnenačka ploča u južnom dijelu suhozidne ograde (Foto: Goran Majetić)

Jedan od pozamašnijih stećaka, nagnut i djelomično utonuo u zemlju te sakriven granama obližnjeg stabla (Foto: Goran Majetić)

Jedan od pozamašnijih stećaka, nagnut i djelomično utonuo u zemlju te sakriven granama obližnjeg stabla (Foto: Goran Majetić)

Još jedna poveća vapnenačka ploča koju se lagano nakosila uslijed rasta i širenja korijenja bliskog grmlja (Foto: Goran Majetić)

Još jedna poveća vapnenačka ploča koju se lagano nakosila uslijed rasta i širenja korijenja bliskog grmlja (Foto: Goran Majetić)

Lila Majetić i Ema Mawuli Gavon mjere dužinu stećka - ploče, djelomično utonulog u tlo, a Martina Majetić bilježi izmjerenu veličinu (Foto: Goran Majetić)

Lila Majetić i Ema Mawuli Gavon mjere dužinu stećka - ploče, djelomično utonulog u tlo, a Martina Majetić bilježi izmjerenu veličinu (Foto: Goran Majetić)

Stećak - sanduk i stećak - ploča na blagoj padini u dijelu groblja jugozapadno od Crkvine (Foto: Goran Majetić)

Stećak - sanduk i stećak - ploča na blagoj padini u dijelu groblja jugozapadno od Crkvine (Foto: Goran Majetić)

Razlomljeni i u zemlju utonuo stećak - ploča tik do zapadnog dijela suhozidne ograde, s isklesanim četverolistom na koji ukazuju djevojčice (Foto: Goran Majetić)

Razlomljeni i u zemlju utonuo stećak - ploča tik do zapadnog dijela suhozidne ograde, s isklesanim četverolistom na koji ukazuju djevojčice (Foto: Goran Majetić)

Četverolist nalik na djetelinu isklesan na pokrovnoj strani stećka - ploče (Foto: Faruk Islamović)

Četverolist nalik na djetelinu isklesan na pokrovnoj strani stećka - ploče (Foto: Faruk Islamović)

Pogled na brijeg Stražbenicu s zaravni istočno od vrebačke Crkvine (Foto: Goran Majetić)

Pogled na brijeg Stražbenicu s zaravni istočno od vrebačke Crkvine (Foto: Goran Majetić)

Tematski povezane objave