Rovanjska pod Velebitom: ”Preživjela su” samo tri ulomka i možda tek jedan cjelovit stećak

U potrazi za mogućim posljednjim preostalim stećcima, crkvu Svetog Jurja i okolno groblje u Rovanjskoj prvi puta posjetio sam 6. kolovoza 2021. godine. U napisu ”Uništene nadgrobnice - stećci u Rovanjskoj: ”Na svakoj bija isklesan poniki bilig””, istaknuo sam da tada tamo nisam mogao uočiti velike nadgrobne ploče. U popratnoj bilješci naveo sam i razloge neuspješne potrage: ”Na groblju sam primijetio tek nekoliko manjih kamenih ploča. Ukoliko je neka od velikih nadgrobnica ipak još sačuvana, očito sam je previdio u ”moru” suvremenih nadgrobnih spomenika, ali i stoga jer sam u Rovanjsku pristigao tek u sumrak te groblje nisam uspio pomnije pregledati.”.

Spletom okolnosti u Rovanjsku sam tada stigao kasnije nego li sam želio, odnosno prekasno za temeljitiji pregled groblja uz crkvu. Uslijed žurbe i mraka preostalo mi je jedino nadati se da ću dobiti novu priliku za posjet Rovanjskoj, kojeg ću moći plodonosnije iskoristiti. Ta mi se prigoda pružila krajem ovoga ljeta, 6. rujna, kada sam pomno razgledao najstariji dio groblja okružen kamenim suhozidom.

Na osnovu izgleda nadgrobnica natiskanih jedne uz drugu, od kojih su mnoge suvremene grobnice obložene mramorom, neupućen posjetitelj lako bi mogao pomisliti da groblje potječe iz novijeg vremena. Uistinu je, međutim, riječ o vrlo starom groblju, na kojem se pokapalo vjerojatno već u doba izgradnje crkve Sveti Juraj, za koju povjesničari koji su je istraživali pretpostavljaju da potječe možda još iz 9. stoljeća. Uostalom, o starosti groblja nekoć je zorno svjedočio razmjerno velik broj stećaka. No, zbog nepoznavanja vrijednosti takve spomeničke baštine jedna čitava nekropola stećaka gotovo je netragom nestala.

Od nje su preostale tek ”mrvice”, kao podsjetnik - iako i opet samo osvještenima - na nepoznavanje nasljeđa vlastitih predaka i nepoštivanje njihove spomeničke ostavštine. Prije nego li predstavim posljednje pronađene ulomke stećaka s toga drevnog grobišta, ponovit ću neke kraće navode iz već spomenutog prethodnog napisa o nekropoli u Rovanjskoj, ali ovoga puta u svrhu predočenja slijeda i razloga njezinog uništenja. Nemoguće je ustvrditi kada je počelo oskrvnjivanje tamošnjih velebnih nadgrobnica. Slijedeći dostupne povijesne izvore ipak se može zaključiti da se razmahalo u drugoj polovici 20. stoljeća, a posebice u posljednja dva i pol desetljeća.

Kratak navod ”Oko crkvice je starije sredovječno groblje.”, svećenika, povjesničara, arheologa, prirodoslovca, kulturnog radnika i planinara Luke Jelića (1864-1922.) iz 1911. godine, pruža osnovu za pretpostavku da je u to doba najveći broj stećaka u Rovanjskoj još uvijek ležao nedirnut. Navod, objavljen u djelu ”Dvorska kapela sv. Križa u Ninu” (”Hrvatski spomenici ninskoga područja iz dobe narodnih hrvatskih vladara - Knjiga I.”), pisac je potkrijepio i fotografijom na kojoj se vidi dio grobnih stećaka. To je prva i, do snimaka priloženih ovome napisu, jedina poznata fotografija koja prikazuje tu nekropolu stećaka.

”Na groblju su posvuda velike ploče, na kojima nema gotovo nikakova zapisa.” (* 1), napisat će dva desetljeća kasnije povjesničar, konzervator i muzeolog Gjuro (Đuro) Szabo (1875-1943.) u neobjavljenom rukopisu ”Obrovac i obrovački kraj 1930-1932.” iz 1933. godine. I u to doba je, dakle, na groblju u Rovanjskoj bilo još podosta stećaka - ploča.

Navod koji slijedi svjedoči da su s groblja među prvima netragom nestale nadgrobnice na kojima su bila uklesana pojedina znamenja. Rovanjska po tome nije bila usamljen slučaj. S nekropola stećaka na području Hrvatske koje je odredište mojih istraživačkih potraga, od Pokuplja preko Like do Velebita i velebitskog Podgorja, prema spoznajama koje sam prikupio često su prvo nestajali upravo stećci ukrašeni reljefima ili zapisima.

Zašto je tome bilo tako? Koliko god zvučalo čudno, pa i naizgled nemoguće (na predmetnom području ipak je riječ o spomenicima teškim od više stotina kilograma pa i do nekoliko tona), neki su najljepši stećci s tih nekropola otuđeni. Za pojedine stećke iz Hrvatske se zna tko ih je i kada odvezao, a za neke je poznato i da su završili izvan domovine. Bilo u čijim zbirkama da su skončali, netko sa strane je uvijek bolje znao njihovu vrijednost nego mi sami.

Neki drugi stećci na tim grobištima s lijepim reljefima i uklesanim porukama bezobzirno su uništeni. Pojedinci su u njima vidjeli jedino lako dostupan izvor građevinskog kamena (pa makar živjeli i usred  obilja stijenja i kamenjara), ne mareći za to što su to nečiji nadgrobni spomenici. Naposljetku, nekim vlastodršcima i njihovim sluganima je i smetalo zagonetno znamenje na stećcima. Takvi su se posebno zdušno trudili da ne otkrijemo (prisjetimo se!) podrijetlo i pravi smisao u stećke uklesanih znamena. Što će nam uopće nešto što nam se čini dalekim i nepoznatim, što ne shvaćamo i što u konačnici nije naše? Istina je nekoga jako boljela, zar ne!

”Sićan se stari grobova, svakij bija iznutra obziđan, a ozgo pokriven velkon teškon pločon, ... Sićan se, kad san bija mlađi da je na svakoj ploči bija isklesan poniki bilig. Bijaj križ, pa pomiseca, kolo okruglo kaj sunce, zvizda i ništo nako kaj riblja kost. Sve su ploče porazbijane kad se počelo salivat’ nove grobove od cimenta već unazad trijest godina.”. Dio je to kazivanja koje je povjesničarki umjetnosti i etnologinji Mirjani Trošelj (1949.) prenio mještanin Dane Rončević, rođen 1927. godine.

Kazivanje je tiskano u napisu ”Mitske predaje i legende južnovelebitskog Podgorja”, objavljenom u glasilu ”Studia mythologica Slavica” 2011. godine. No, Mirjana Trošelj čula ga je 1986. godine (* 2). Možemo pretpostaviti da je do uništavanja stećaka u Rovanjskoj u većoj mjeri došlo ”unazad trijest godina” od kako je povjesničarka umjetnosti i etnologinja čula i zabilježila kazivanje Dane Rončevića, dakle možda već sredinom 1950-ih godina. Da su najkasnije tada uništeni najljepši rovanjski stećci, svjedoči nam navod kazivača da je ploče s biljezima (znamenjem) još imao prigodu vidjeti ”kad san bija mlađi”, dakle ili u djetinjstvu 1930-ih ili za mladosti 1940-ih godina.

Kazivanje mještanina Rovanjske tugaljivo je svjedočanstvo i o tome na koji pretežit način su uništene tamošnje velike kamene nadgrobne ploče. Porazbijane su, a tako dobivene manje grude kamenja iskorištene su za gradnju novih betonskih grobnica. Zbog takvog učestalog postupanja, do početka 1970-ih godina na groblju je ostala tek nekolicina cijelih stećaka. Tada je, naime, od siječnja do ožujka 1972. ili 1973. godine, Rovanjsku u potrazi za stećcima obišao povjesničar Šefik Bešlagić (1908-1990.). Tamo je zatekao ”... savremeno seosko groblje ... na samoj obali mora, nalazi se i 8 stećaka u obliku debljih ploča koje već prelaze u sanduke. ... Nekropola je prvobitno imala više stećaka.”.

U napisu ”Stećci i neki njima slični nadgrobnici u okolini Zadra”, objavljenom u glasilu ”Radovi” iz 1974. godine, naveo je da su dva stećka prelomljena, a tri ponovno iskorištena kao nadgrobnici. Ujedno je napomenuo da sačuvani stećci leže u smjeru istok-zapad, to jest u pravcu pružanja crkvene lađe. Tu je bio djelomično u pravu, jer otklon uzdužne osi crkve, koja je sagrađena da služi i kao sunčana ura i kalendar, od geografskog istoka iznosi oko 20 stupnjeva. To bi značilo da su se stećci koje je zatekao na groblju tada još uvijek nalazili u izvornom položaju, odnosno da nisu bili izmješteni. I Šefik Bešlagić dobio je potvrdu od jednog mještanina da su se bar na nekim od već uništenih grobnih stećaka u Rovanjskoj nalazili reljefi (* 2).

U posljednjih pola stoljeća staro groblje postalo je pretijesno, pa je prošireno na neke susjedne zemljišne čestice. Na starom dijelu prisutno je, dakako, miješanje grobnica s više različitih stilskih obilježja iz raznih vremenskih razdoblja. Kamenih ploča može se vidjeti podosta, no to nisu stećci već tanje pravokutne i kvadratne nadgrobnice razmjerno mladih grobova. Zamjetno je dosta nadgrobnica koje čine po dvije ili tri takve jednoobrazno isklesane vapnenačke ploče, najčešće iste veličine, među kojima rijetko koja ima na vidljivoj stranici uklesan neki kršćanski znamen (u pravilu križ). Novije od tih ploča izrađene su od betona, s nerijetko ugrađenom metalnom ručkom u središtu kako bi se lakše podizale.

Među svim tim šarenilom natiskanih novijih grobnica uspio sam ipak pronaći 4 ulomka stećaka. Ne niti jedan cijeli stećak. Ili, možda ipak samo jedan! Dva ulomka nalaze se u dijelu groblja zapadno od crkve, a dva u dijelu groblja istočno od crkve. Na gornjim stranicama pronađenih ulomaka nisam uočio bilo kakve uklesane ili isklesane znakove ili riječi. No, jasno se uočavaju prijelomi ploča nastali njihovim lomljenjem, udarcima alata poput bata. Na taj način su se uklonili dijelovi stećaka koji su smetali izgradnji novih grobnica. Odlomljeni ulomci vjerojatno su ujedno iskorišteni za gradnju novih grobnica.

Prvi ulomak iz zapadnog dijela starog groblja dugačak je 120 centimetra, širok 56 centimetara i debao 30 centimetara. Spomenuta debljina i izgled površine ploče, koja je grubo obrađena ali i blago raspucala od protoka stoljeća,  ukazuje da je pripadala stećku. Na ulomku su jasno uočljivi i lomovi nastali njegovim sakaćenjem. Moguće je da sačuvani ulomak predstavlja tek manji dio nekoć cjelovitog stećka - ploče, o čijoj izvornoj dužini i širini možemo tek nagađati.

Drugi ulomak u istome dijelu groblja nisam premjerio jer je većim dijelom utonuo u zemlju, a uz to je i nepravilno raspuknut, na jedan veći i par manjih dijelova. Kada bi se te krhotine sastavile, dobio bi se ulomak približno velik kao i prethodni.

Treći ulomak nalazi se u istočnom dijelu starog groblja. Veličinom je najveći ulomak kojega sam pronašao, a i doima se najbolje očuvanim. Riječ je o dijelu izvornog stećka - ploče, dugačkog 130 centimetara i širokog 100 centimetara. Debljinu ploče nisam mogao izmjeriti jer je neznano duboko utonula u tlo (iznad tla najviše viri do 15 centimetara). Sjeverno čelo uzdužne stranice ovoga ulomka čini se kao da je podvučeno ispod temelja suvremene betonske grobnice opasane mramornim pločama. Možda je podvučeno tek neznatno. Na nasuprotnom čelu, zbog blizine drugog ulomka i raslinja koje izrasta iz uskog procjepa između ta dva kamena, također se ne može sa sigurnošću ustvrditi je li ploča skraćena.

Pretpostavimo li da spomenuta čela ploče nisu uništena, tada bi ovaj ulomak zapravo odgovarao cjelovitom stećku (* 3). U suprotnome, možemo i opet samo nagađati o izvornoj veličini cjelovitog stećka kojemu je ploča bila dijelom. Prema očuvanoj širini od jednog metra, to nagađanje bi nas, obzirom na učestale obrasce odnosa širine i dužine u znatnog dijela stećaka od oko 1 : 1,5 do 1 : 2, moglo dovesti i do zaključka da je ova kamena nadgrobnica izvorno bila duga od oko jedan i pol do dva metra.

Četvrti ulomak smješten je neposredno do trećeg. Dužina mu je svega oko pola metra, no obzirom na također jasno vidljiv lom uzdužnog čela nedvojbeno je izvorni stećak bio duži. Nasuprutno čelo koje je očuvano nije posve ravno jer su mu uglovi (već pri izradi?) očito otklesani. Ulomak je širok 85 centimetara i debeo 35 centimetara. Obzirom na debljinu (veću od 30 centimetara), cjelovit stećak čiji je ovaj ulomak bio dijelom pripadao bi skupini stećaka - sanduka.

Naposljetku, za nekadašnju nekropolu stećaka u Rovanjskoj pod Velebitom, od koje su do danas ”preživjela” samo tri ulomka i možda tek jedan cjelovit stećak, valja naglasiti još jednu zanimljivost. Nekropola je bila osobita po tome što se nalazila neposredno uz morsku obalu, ali i gotovo na razini mora. Na priloženoj povijesnoj fotografiji jasno se vidi kamenita plaža odmah iza crkve Sveti Juraj i površina mora krajnjeg jugoistočnog zaljeva Velebitskog kanala. Niti danas crkva i suvremeno groblje nisu daleko od mora, dijeli ih tek asfaltna mjesna cesta i lijepo uređena šetnica s obje strane kolnika.