Uništene nadgrobnice - stećci u Rovanjskoj: ”Na svakoj bija isklesan poniki bilig”

Prije priče o rovanjskim stećcima, valja reći ponešto o uistinu osobitoj crkvici Sveti Juraj. ”Današnji je oblik crkve Sv. Jurja zaista neobičan - tlocrtno je u obliku slova L ili polukriža. Dva kraka, gotovo okomita jedan prema drugome, izlaze iz svetišta zapravo izvorne predromaničke crkvice. Ona je u tlocrtu pravokutna s polukružnom apsidom i presvođena je kupolom u tamburu. S južne strane je arkosolij (grob u zidu, niša s polukružnim svodom - lat. arcus = luk, solium = grob), pokraj naknadno probijenih vrata.”, ističu povjesničar, geograf i leksikograf Krešimir Regan i urednik i novinar Branko Nadilo u napisu ”Crkve u sjeverozapadnom dijelu zadarskog zaleđa”, objavljenom u časopisu ”Građevinar”, svezak 61 broj 7 iz srpnja 2009. godine.

Svetište (apsida) crkve ne nalazi se posve na istoku, već je usmjereno prema jugoistoku. Otklon osi svetišta, a ujedno i crkve, od geografskog istoka iznosi oko 20 stupnjeva (* 3). Krakovi koji su izvornoj maloj jednobrodnoj predromaničkoj crkvi, približno pravokutne osnove (4,60 x 2,80 m), naknadno prigrađeni, su sjeverozapadni ili pročeljni krak te sjeveroistočni ili bočni krak. Pročeljni krak, koji se nalazi u osi prvotne crkve, presvođen je bačvastim svodom s pojasnicom. Bočni krak također je presvođen bačvastim svodom s pojasnicom, ali je nešto prostraniji i nepravilniji. Posebnost se ogleda i u tome što je utvrđeno da je bočni krak prvi prigrađen izvornoj crkvi, dok je pročeljni krak dograđen kasnije, vjerojatno u 15. stoljeću (* 4).

Crkva u Rovanjskoj ima kupolu, koja iznenađuje time što nije uobičajeno kružna, već - elipsasta. Spomenuti spisateljski dvojac u navedenom napisu ”Crkve u sjeverozapadnom dijelu zadarskog zaleđa” primjećuju da, bez obzira što je riječ o razmjerno maloj kupoli, ”... njezin je elipsasti oblik vjerojatno rezultat velike smjelosti. Samo graditelj nesputan strogim stilskim pravilima mogao se prihvatiti neobične koncepcije - izravne izgradnje kupole nad pravokutnikom, a poznato je da je kupola kružna forma koja nad pravokutnikom zauzima tek dio prostora. Među dalmatinskim predromaničkim spomenicima, koji su u presvođivanju inače vrlo raznoliki, nije poznat takav oblik „razvučene“ kupole, a vjerojatno ni drugdje nema mnogo takvih primjera.”.

Crkva Sveti Juraj u Rovanjskoj i u novije vrijeme preuređivana je i obnavljana u više navrata. Nestručno izvedeni zahvati, provedeni vjerojatno krajem 19. stoljeća te 1914. godine, uvelike su izobličili izvornu crkvu, posebice njezino nadsvođe. Zahvaljujući istraživanju crkve i njezinih prigradnja, koje je poduzeo tadašnji Zavod za zaštitu spomenika kulture u Zadru, utvrđen je i 1983. godine obnovljen izvorni srednjovjekovni izgled crkvenog krovišta. ”Tako je crkva konačno zasjala u svoj svojoj neobičnoj ljepoti ...”, zaključili su Krešimir Regan i Branko Nadilo.

Spomenutim arhitektonsko-građevinskim zanimljivostima nisu, međutim, iscrpljene osebujnosti nevelike crkve u Rovanjskoj. Slikar, znanstvenik, pisac i pedagog Mladen Pejaković (1928-2005.) prvi je pokazao da je crkvica Sveti Juraj osim bogomolje bila i - sunčana ura i kalendar (* 5). U starohrvatsko doba  brojne su naše crkve i crkvice bile građene u skladu s astronomsko-geografskim pokazateljima, bivajući pri tome riznicama opredmećenih načela ”svete geometrije”. Crkva Sveti Juraj u Rovanjskoj, uslijed prilično očuvane izvorne jezgre, jedna je od onih u kojima se sklad duhovnog i svjetovnog i danas uvelike prožima, te je mjerljiv i zahvalan za znanstveno očitovanje i tumačenje.

U knjizi ”Starohrvatska sakralna arhitektura”, objavljenoj 1982. godine, za koju je fotografije priložio Nenad Gattin, istraživač je napomenuo: ”Visoki Velebit u blizom zaleđu uvjetovao je orijentaciju građevine. Prva zraka sunca koju možemo ovdje opaziti na ekvinocij dosta kasni, pomaknuta je udesno od geografskog istoka. Ovaj korekcijski kut, koji označava mjesni istok Rovanjske, pomiče također prema jugu položaje ljetnog i zimskog suncostaja. Tlocrtna shema smjerova zraka pokazuje da je crkvica orijentirana upravo prema mjesnom istoku ekvinocija pa se njezina simetrala podudara s prvom zrakom toga jutra. ... Zrakama jednoga dana u godini dato je u tlocrtu i nacrtu povlašteno, reklo bi se počasno mjesto. To su zrake u dan titulara crkve sv. Jurja.”.

Crkvicu u Rovanjskoj ”pod sunčanim kopljem sv. Jurja” Mladen Pejaković u istome djelu oslikava i znanstvenim i pjesničkim rječnikom: ”Pored nepravilnosti, malenosti dimenzija, potonjih prigradnji, usprkos zapuštenosti i neke žalosti mjesta, moramo tu zgradicu smatrati Arhitekturom. Smeđa i zlatasta poput poda, zaobljena kao među dlanovima, u središtu je pod idealnom kupolom ljudskoga razloga. Samuje u mudrosti. ... Crkvena se zgrada obazire na geografsko-astronomske činjenice ... mjesta. Okolina uključuje crkveni sklop u kozmičku mehaniku mjesta na kojemu je objekt sagrađen.”.

Crkvu Sveti Juraj u Rovanjskoj prvi je ukratko opisao te fotografirao svećenik, povjesničar, arheolog, prirodoslovac, kulturni radnik i planinar Luka Jelić (1864-1922.). U djelu ”Dvorska kapela sv. Križa u Ninu” (”Hrvatski spomenici ninskoga područja iz dobe narodnih hrvatskih vladara - Knjiga I.”), u nakladi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti iz 1911. godine, tek usput spomenuo je: ”Oko crkvice je starije sredovječno groblje.”. Luka Jelić (* 6) pripremajući navedeni rad obišao je crkvu i groblje u Rovanjskoj te je imao prigodu vidjeti i tamošnje kamene nadgrobnice - stećke. No, takvi kameni spomenici nisu bili predmet njegovog bližeg zanimanja te im nije posvetio više pozornosti (* 7).

Dva desetljeća kasnije crkvu i groblje u Rovanjskoj posjetio je povjesničar, konzervator i muzeolog Gjuro (Đuro) Szabo (1875-1943.), tadašnji tajnik Zemaljskog povjerenstva za čuvanje spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji te ravnatelj Muzeja grada Zagreba. U neobjavljenom rukopisu ”Obrovac i obrovački kraj 1930-1932.” (* 8) iz 1933. godine kratko se osvrnuo i na zatečene stećke u Rovanjskoj: ”Na groblju su posvuda velike ploče, na kojima nema gotovo nikakova zapisa.”. Gjuro Szabo, dakle, prvi izričito spominje rovanjske stećke, premda ih ne ističe pod tim nazivom.

Proteći će još 40 godina do objave prvog iscrpnijeg prikaza rovanjskih stećaka. Objavio ga je Šefik Bešlagić (1908-1990.) u napisu ”Stećci i neki njima slični nadgrobnici u okolini Zadra”, objavljenom u glasilu ”Radovi”, Centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zadru, svezak 21 iz 1974. godine. Tadašnji umirovljeni direktor Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti (kasnije Zavoda za zaštitu spomenika kulture) Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u potrazi za stećcima obišao je širu okolicu Zadra od siječnja do ožujka 1972. i 1973. godine.

Šefik Bešlagić o stećcima u Rovanjskoj piše: ”Uz rimokatoličku romaničku crkvicu sv. Jurja (crkva uistinu ima predromanička obilježja, nap. pis.) i savremeno seosko groblje oko nje, podno sela, na samoj obali mora, nalazi se i 8 stećaka u obliku debljih ploča koje već prelaze u sanduke. Spomenici su osrednje klesani, uobičajenih dimenzija, orijentacije po pravcu zapad - istok (kako su orijentirani crkva i savremeni nadgrobnici). Dva primjerka su prelomljena, a tri ponovno iskorištena kao nadgrobnici. Stećci ove nekropole nemaju ukrase, ali mi je stari Petar Rončević rekao da je na jednom primjerku, koji je već uništen, vidio polumjesec i zvijezdu. Nekropola je prvobitno imala više stećaka.”.

Šefika Bešlagića na postojanje stećaka u Rovanjskoj uputila je povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Anđela Horvat iz Zagreba (* 9). S njom je surađivao na prikupljanju podataka o stećcima u Lici, Banovini i Slavoniji, za potrebe knjige ”Stećci - Kataloško-topografski pregled”, koju je objavio 1971. godine. Anđela Horvat pozvala se pri tome na već spomenutu bilješku povjesničara i konzervatora Gjure Szabe iz rukopisa ”Obrovac i obrovački kraj 1930-1932.”.

Nadgrobnici u obliku ploča iz Rovanjske pripadaju, prema istraživaču stećaka Šefiku Bešlagiću, u red stećaka - ploča koji su ”... u okolini Zadra upadno najbrojniji ...”. Pisac je pretpostavio da stećci sa zadarskog područja uglavnom potječu iz razdoblja od 14. do 16. stoljeća. Mišljenja je da su ih izradili stanovnici koji su se tada tu naselili s prostora Bosne i Hercegovine ili starosjedioci (poput plemića Šubića) koji su od njih preuzeli običaj klesanja i postavljanja stećaka. Šefik Bešlagić razmatrajući moguću starost stećaka u okolici Zadra, pa tako i onih u Rovanjskoj, ističe: ”... čini se najvjerojatnijim da su stećci zadarske okoline počeli da se klešu još u doba Mladena II. Šubića, tj. u prvim decenijama XIV. v. i da su trajali kroz čitav taj vijek, zatim da su intenzivnije klesani i postavljani u toku XV. i XVI. v., kada dolazi do masovnijeg doseljavanja bosanskohecegovačkog življa, koji je bježao ispred Turaka ili je bio u službi Turaka, a da se koriste i u XVII. v., pogotovo oni u obliku tanjih i neukrašenih ploča.”.

Vrijedi još jednom napomenuti da tvrdnju o starosti stećaka u okolici Zadra Šefik Bešlagić ne zasniva niti na jednom dokazu. Arheološka istraživanja grobova na groblju uz crkvu Sveti Juraj nisu provedena te o starosti tamošnjih nadgrobnica možemo i danas tek okvirno nagađati. Možda su najstarije uistinu bile izrađene i postavljene početkom 14. stoljeća,  no isto tako moguće je da su i znatno starije. Teže se, međutim, složiti s tvrdnjom pisca da su se steći na zadarskom području pojačano klesali i isticali na grobištima tijekom 15. i 16. stoljeća. Opasnost od Turaka u okolici Zadra osjećala se, naime, već 1411., a prvi pljačkaški prodor izvršili su 1415. godine. Jesu li u takvim okolnostima uvećane životne nesigurnosti stanovnici toga kraja i nadalje posvećeni izradi i korištenju velikih kamenih spomenika, koji su obzirom na troškove klesanja i prijevoza bili i prilično skupi?

Nakon istraživačkog obilaska Šefika Bešlagića, zanimanje za stećke - nadgrobnice u Rovanjskoj više nije iskazano (* 10). Staro grobište uz crkvu Sveti Juraj postepeno je posve zamijenilo suvremeno groblje, s mramornim grobnicama koje su zbog ograničenog prostora natiskane umalo jedna uz drugu. Na groblju u Rovanjskoj tijekom posjete 6. kolovoza 2021. godine nisam mogao uočiti velike nadgrobne ploče (* 11). Suvremeno groblje doslovce je ”pojelo” ranije grobove, pa tako i one obilježene stećcima. Da se u Rovanjskoj novo groblje izmjestilo, kao što je to bio slučaj u nedalekim naseljima Starigrad - Paklenica i Seline, na čijoj razmeđi je sačuvana crkva Sveti Petar s (oko) 34 stećka, za pretpostaviti je da ne bi došlo do uništenja tamošnje cjelokupne drevne i vrijedne kamene nadgrobne baštine.

O uništenju nekoć brojnih stećaka na groblju uz crkvu Sveti Juraj u Rovanjskoj sačuvano je i kazivanje mještanina Dane Rončevića, rođenog 1927. godine, koje je zabilježila povjesničarka umjetnosti i etnologinja Mirjana Trošelj (1949.) podrijetlom iz Starigrada - Paklenice. Kazivanje je predstavila u napisu ”Mitske predaje i legende južnovelebitskog Podgorja”, objavljenom u glasilu ”Studia mythologica Slavica”, broj XIV, kojeg je izdao Znanstvenoraziskovalni center Slovenske akademije znanosti in umetnosti (SAZU) u Ljubljani 2011. godine. Predaja broj 30, naslovljena ”Groblje sv. Jure u Rovanjskoj”, iz ustiju Dane Rončevića svjedoči:


Iskaz koji je istraživačici dao Dane Rončević izuzetno je vrijedno svjedočanstvo o postojanju i nestanku čitave jedne nekropole stećaka. Zahvaljujući pretcima opstajala je stoljećima, netaknuta, a potom su je suvremenici u samo nekoliko desetljeća čitavu izgubili, oteli je potomcima. U sjećanje na stećke - nadgrobnice u Rovanjskoj, nekoć jednog od najzapadnijih takvih grobišta u Dalmaciji, preostali su nam rijetki i oskudni povijesni pisani izvori i tek jedna jedina (poznata) fotografija na kojoj su usnimljeni.