Starovjekovna kamena sunčana ura iz Josipdola

 Vidljivih ostataka naselja na mjestu njegovog prostiranja već odavno gotovo više i nema. Mjesno stanovništvo stoljećima je koristilo ulomke tamošnjih građevina i spomenika za vlastite novogradnje. Dio spomenika izmjestile su svjetovne, vojne i crkvene vlasti. Nekolicina vrijednih spomenika ipak je spašena, zahvaljujući pojedinim ljubiteljima starina te arheolozima.

Jedan takav dragocjen preostatak iz spomenutog antičkog naselja s područja Josipdola je kamena sunčana ura. Izvornik rimske sunčane ure iz Josipdola čuva se od 1882. godine u Arheološkome muzeju u Zagrebu. Prije pohrane u ovaj zagrebački muzej, sunčana ura bila je smještena ispred crkve u Josipdolu. Nema podatka o tome tko je i kada spomenik premjestio uz tamošnju župnu crkvu Sveti Josip. Moguće je da je tamo kamena ura smještena već pri izgradnji crkve 1785. godine, nedugo nakon gradnje ceste od Karlovca do Senja (1765-1779.). Naselje je tada, baš kao i nova cesta koja je kroz njega sagrađena, dobilo današnje ime po caru Josipu II Habsburgu koji je poticao gradnju prometnice. Do izgradnje Josipove ceste naselje se zvalo Munjava, po rječici koja tuda protječe, dok je u predtursko doba imalo ime Ivanočići.

Da se tamo nalazi sunčana ura s natpisom iz rimskog doba prvi je izvijestio građevinski vojni inženjer Mijat ((Mihael, Mijo, Mihajlo, Mihovil, Mihalj, Miho, ...) Sabljar (1790-1865.). Još za vojne službe predano je istraživao i sakupljao prirodnine i starine (od oko 1827.), koje je i marljivo opisivao, ali i predstavljao u crtežima. Od 1842. godine bio je kustos zbirke starina grofa Lavala Nugenta na Trsatu. Kao sakupljač i darovatelj postavio je temelj zbirkama Narodnog muzeja u Zagrebu, osnovanog 1846. godine. U Muzeju je i radio, s prekidima, od 1854. godine sve do smrti, kao čuvar (kustos) arheološke i nekih drugih zbirki. U rukopisnoj bilješci i(li) crtežu sunčanu uru iz Josipdola opisao je kao kamen s udubljenjem oblika školjke, a predstavio je i na njoj uklesan natpis (* 1).

Spoznaje o sunčanoj uri iz Josipdola koje je pribavio Mijat Sabljar, proširili su potom domaći i strani pisci, povjesničari i arheolozi. Pruski pisac i pravnik Johann Daniel Ferdinand Neigebau(e)r (1783-1866.) objavio ih je 1851. godine u djelu ”Die Süd-Slaven und deren Länder in Beziehung auf Geschichte, Cultur und Verfassung” (”Južni Slaveni i njihove zemlje s gledišta povijesti, kulture i prava”, * 2). Hrvatski povjesničar, književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889.) u časopisu ”Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti”, knjiga 23 iz 1873. godine, objavljuje rad ”Panonija rimska” u kojem spominje josipdolski ”kamen posvećen bogu sunca s nadpisom” (* 3). Njemački povjesničar, epigrafičar i pravnik Theodor Mommsen (1817-1903.), koji je potaknuo i od 1863. godine vodio objavu obimnog epigrafičkog knjiškog izdanja ”Corpvs inscriptionvm Latinarvm” (”Zbirka latinskih natpisa”), uvrstio ih je u 3. svezak izdanja koji je tiskan 1873. (* 4). Josip (Joso) Antončić iz Modruša 1875. godine izvijestio je o sunčanoj uri u Josipdolu u glasilu ”Arkiv za povjestnicu jugoslavensku” (* 5). Natpis sa sunčane ure, predstavljen u radovima četvero navedenih pisaca, manje ili više se međusobno razlikuje (* 6).

Za premještanje sunčane ure iz Josipdola u Zagreb založio se povjesničar, arheolog, teolog i političar Šime Ljubić (1822-1896.), tadašnji ravnatelj Narodnog muzeja u Zagrebu, pri kojem je djelovao i Arkeologički odjel. Bio je i osnivač Hrvatskoga arkeologičkog družtva 1878. godine i pokretač te urednik društvenog glasila "Viestnik hrvatskoga arkeologičkoga družtva" (tiskano je 1879-1892.), najstarijeg muzejskog i arheološkog časopisa u Hrvatskoj. Josipdol i njegovu okolicu obišao je 1881. godine. O tome istraživačkom putovanju objavio je napis ”Putopisne arkeologičke bilježke od Ogulina do Prozora”. Napis je objavljen u glasilu ”Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva”, svezak 3 broj 1 iz 1882. godine.

Iz spomenutog napisa iz ”pera” Šime Ljubića doznajemo o smještaju i stanju sunčane ure dok se još nalazila u Josipdolu: ”Iz Šušnjega sela prodje ravnatelj u Munjavu, koja tu na blizu leži. Potraži najprije kod župničke crkve sv. Josipa ona dva rimska spomenika s nadpisom, o kojih Mommsen veli ... kao stojeća do nje. Prvoga nadje sbilja za polovicu zabodena u zemlji na sami do glavnih crkvenih vratih. Po Mommsenu na toj ploči iznad nadpisa vidi se cavum magnum conchae instar, a u toj šupljini po Neigebauru ... gnomon ili sunčani sat. Iz točke na polovici gornjeg okrajka te kopanjice slazi osovno crta, a sa svake strane nje po četiri druge dotično jednako razdaleko od srednje i sve kraće, te sastavljaju jamačno sunčani sat. Osim prvoga redka ostali nadpis ostaje u zemlji sakrit. Mommsenovo izdanje nije podpuno, dopuniti ga ravnatelj nije mogao, pošto ploču izkopati nije smio. Izvanjski komad ploče visok je 0.56, šir. 0.63. a debeo od 0.23 do 0.40, pošto je zada na gornjoj strani umjetno odbit. Odozgo vidi se rupica, u kojoj je valjda zaboden bio sunčev kip.”.

Šime Ljubić čitatelje nadalje u istom napisu iscrpno upoznaje i s pravom malom pustolovinom pridobivanja predstavnika svjetovnih i crkvenih mjesnih vlasti za ustupanje toga izuzetnog povijesnog spomenika iz staroga vijeka Narodnom Muzeju u Zagrebu (preteča današnjeg Arheološkog muzeja). (* 7) U tome nastojanju ravnatelj Narodnog muzeja ipak je uspio te je sunčana ura naredne godine završila u tamošnjem Arkeologičkom (Arheološkom) odjelu.

Presliku sunčane ure iz Josipdola, izgledom jednaku izvornoj, moguće je razgledati u Zavičajnom muzeju Ogulin. Na mrežnim stranicama ogulinskog Muzeja (zavicajni-muzej-ogulin.hr) ura je ukratko opisana i istaknuto je njezino značenje: ”Sunčani sat iz III. st., posvećen Jupiteru i Solu, s lokaliteta Metulum kraj Josipdola, koji je niz godina stajao pred crkvom u Josipdolu, danas se čuva u Arheološkome muzeju u Zagrebu, dok je ova gipsana replika dio Arheološke zbirke Zavičajnog muzeja Ogulin.

Na gotovo okrugloj šupljini sata urezano je devet linija. Središnja linija je podnevna a četiri linije sa svake njene strane označavale su po četiri sata prije i poslije podne. Sunčani sat se stoga koristio za sunčanog vremena, od 8.00 sati prijepodne do 16.00 sati poslije podne.”.

Sunčani satovi isklesani od kamena u obliku polukugle, kakva je i ura iz Josipdola, najstariji su starovijekovni sačuvani mjerači vremena na području Hrvatske. Uz kružnu površninu sunčanog sata uklesan je, kako ga predstavljaju u Zavičajnom muzeju Ogulin, sljedeći natpis na latinskom jeziku (* 8):


U predstavljanju ure na stranicama Zavičajnog muzeja Ogulin nadalje se ističe: ”Sol Invictus” (“Nepobjedivo Sunce”) je bio bog sunca državne religije Rimskog Carstva čiji je kult uspostavio car Aurelijan 274. godine i koji je zbog svoje važnosti nastavio zasjenjivati ostale istočne kultove. Nazivom “Sol Invictus” su se nazivali i brojni drugi bogovi sunca prije i za vrijeme ovog razdoblja. Naziv “Sol Invictus” se pojavljuje i na kovanicama Rimskog Carstva.”.

Postoji mogućnost da se u Josipdolu nalazila još jedna sunčana ura. Inženjer građevinarstva, profesor na Građevinskog fakultetu u Zagrebu i viši savjetnik Instituta građevinarstva Hrvatske Stjepan Szavits (Szavitz) - Nossan (18941970.), dugogodišnji istraživač ceste Jozefine (Josipove ceste) u napisu "Cesta Karlovac - Senj od najstarijih vremena do sredine XIX. stoljeća", objavljenom 1970. godine u časopisu ”Senjski zbornik”, ukazuje na očuvanost 5  kamenih ura s te povijesne prometnice. Prigodom izgradnje ceste izrađena je i postavljena uz kolnik vjerojatno još koja sunčana ura, no o tome nije sačuvan trag u povijesnim izvorima ili zapisima ondašnjih putnika.  

Stjepan Szavits (Szavitz) - Nossan u navadenom napisu ipak spominje još jednu uru uz Jozefinu: ”Pouzdano je jedino da se jedna od sunčanih ura nekada nalazila u Josipdolu pred crkvom.”. Uz to dodaje: ”Sigurno su i na nekim drugim mjestima Struppijeve Jozefine bile smještene ovakve sunčane ure, ali su tokom vremena nestale.”. Moguće je da je Stjepan Szavits (Szavitz) - Nossan, čuvši za postojanje sunčane ure u Josipdolu, a ne znajući da se radilo o uri iz vremena Rimskog carstva, uvrstio istu među sunčane ure postavljene pri završetku gradnje Jozefine. Druga mogućnost je da su se u Josipdolu nalazile dvije sunčane ure, u različito vrijeme (a možda dijelom i istodobno) i na različitom mjestu (rimska sunčana ura ispred crkve, a ura s Jozefine uz cestu). Zdravko Puškarić, kustos Zavičajnog muzeja Ogulin, na upit o sunčanoj uri s Jozefine u Josipdolu odgovorio mi je da o njoj nema saznanja.