Starodrevna tajanstvena crkvina na velebitskim Jezerima (1.)

Crkvina je smještena gotovo u središtu valovite visoravni, na oko 1450 metara nadmorske visine, sjeverno od najvišeg vrha Sjevernog Velebita, Malog Rajinca (1699 m.n.v.). Nalazi se u prostoru Nacionalnog (meni je puno ljepši naziv Narodni!) parka Sjeverni Velebit. Visravan je zadržala naziv ne po prirodnim jezerima, već po kamenom obzidanim lokvama koje su od davnina služile za napajanje žedne stoke. Najveća lokva, sjeverozapadno od crkvine, i danas, za kišnog dijela godine, puni se vodom. Ckrvini se može prići iz više smjerova pješke, slijedeći staze označene prepoznatljivim planinarskim oznakama, a s istoka iz Apatišanske dulibe i makadamkim putem terenskim vozilom do u neposrednu blizinu.

Nekada su ljeti spomenutim stazama kročili velebitski stočari, slijedeći blago na bogatoj ispaši, a u posebne, blagdanske dane sami, u ulozi hodočasnika toga planinskog hrama. Stočara i stoke tu više odavno nema, najmanje unazad pola stoljeća, no hodočasnici do Crkvine i dalje navraćaju, uobičajeno za blagdan Velike Gospe, ponajviše sa sjevera iz naselja Krasno. Najbrojniji posjetitelji ovog izuzetnog mjesta, obdarenog prirodnim i duhovnim čarima, u današnje vrijeme su planinari i izletnici, koji mu najčešće hodočaste sa zapada, iz planinarskog doma Zavižan.

Rijetki posjetitelji su istraživači velebitskog životinjskog svijeta, šuma i bilja, ali i ljudskog bivanja na planini kroz prošlost. Jedan od onih tragatelja koji se posebice zanimao za baštinu nekadašnjih žitelja Velebita (ali i područja Like i Podgorja) bio je Ante Glavičić (1931-2003.), arheolog i konzervator Gradskog muzeja Senja, ali i povjesničar, pisac, planinar, ... Priču o Crkvini na Jezerima u Velebitu stoga ćemo započeti njegovim riječima, prenoseći ulomak ”Crkva Sv. (...) na Jezerima - Sj. Velebit” iz napisa ”Prilog istraživanju starohrvatske sakralne arhitekture na primorskim padinama Velebita i Velike Kapele (I. dio)”, objavljenog 1982. godine (* 1):

”Istočno od Zavižana a na sredini tzv. Primorskih i Krasanskih jezera, na prirodnoj uzvisini, koja dominira okolnim krajolikom i brojnim sada napuštenim planinskim stanovima, nalazi se mjesto koje predaja naziva ”Crikvina”. Zapravo, ovdje se nalaze ostaci jednog među najzanimljivijim sakralnim objektima Velebita. Crkva je orijentirana u pravcu istoka, s ulazom od zapadne strane. Ovdje se radi o većoj građevini, koja je izgrađena u tehnici suhozida. U tlocrtu crkva je pačetvorina s polukružnom apsidom a njene vanjske dimenzije iznose: 10,40 x 5,80 (odnosno 6,80) metara.

S desne strane ulaznih vrata, koja su posve uz lijevi zid, crkva je u jednoj kasnijoj fazi vjerojatno proširena, tako da se dobila mala prostorija gdje je mogao biti postavljen drugi oltar, ili je to mjesto bilo određeno za neke druge potrebe. U polukružnom dijelu apside graditelji su, iskorištavajući samu prirodu, od stijene izradili stepenice, a isto tako, malo više, i oltar. S desne strane oltara, u suhozidu je izrađena mala niša, kao spremište za sveto vino, ulje, itd.

S obzirom na konfiguraciju terena i same klimatske prilike crkva je većim dijelom sa sjeveroistočne strane ukopana u teren. U nekoliko navrata pokušali smo je arheološki istražiti kako bismo eventualno došli do nekih starih nalaza, možda kakvog natpisa, novčića ili drugog predmeta, ali u svojim nastojanjima bili smo spriječeni vremenskim nepogodama. Debljina postojećih zidina, izrađenih od teških kamenih ploča, iznosi 0,70-1,00 metara. Sudeći prema postojećem stanju, visina prvobitnih zidova prelazila je 2 metra, što je bilo posve dovoljno da se uz nadzidnice i dvoslivni krov dobije potrebna visina za slobodno stajanje vjernika i obavljanje samoga obreda. Kao i drugi objekti po Velebitu, crkva je imala krov na dvije vode i bila pokrivena šimlom.

Ovdje se ponovno nameće pitanje: kojem je svecu bila posvećena ova planinska crkva i u kojem je vremenu sagrađena, da li od Krasnara ili Primoraca?

Isto je tako zanimljivo pitanje kada je ova crkva napuštena za liturgiju. S obzirom na to da se na većem dijelu Jezera nalazi zemlja i košanice stanovnika Krasna, smatram da su tu crkvu oni podigli i da je mogla biti posvećena sv. Marku, manje vjerojatno sv. Mariji ili sv. Anti, čije se crkve i danas nalaze u Krasnom polju.

Na postavljeno pitanje kada je ova crkva sagrađena teško je odgovoriti. Vjerojatno je to bilo u ranom srednjem vijeku, a napuštena je za vrijeme turskih provala, kada je stanovništvo zbog opasnosti odselilo iz ovih krajeva. Da je ova crkva sagrađena u XVIII st., u vrijeme kada ovaj kraj naseljavaju Bunjevci iz Podgorja, vjerojatno bi se kroz predaju sačuvalo nešto više podataka o njoj ili bi se barem sačuvalo ime sveca kojem je bila posvećena.”.

(* 1) Ante Glavičić ”Prilog istraživanju starohrvatske sakralne arhitekture na primorskim padinama Velebita i Velike Kapele (I. dio)”, Senjski zbornik: prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest u kulturu, svezak 9 broj 1 iz 1982., Senjsko muzejsko društvo i Gradski muzej Senj, Senj 1982.

Ante Glavičić obilazio je crkvu na Krasanskim jezerima u više navrata, već od mladosti, a prvi značajniji zapis o njoj predstavio je u napisu ”Izvještaj III. naučne ekskurzije u sjeverni i srednji Velebit”, objavljenom u Senjskom zborniku, svezak 3 broj 1 iz 1968.

Pripremio Goran Majetić, 19. srpnja 2021.