Već sam više puta istaknuo da niti jedan stari glagoljski rukopis nije datiran nekom egzaktnom fizikalnom metodom, primjerice radiokarbonskom analizom poznatijom kao C-14, nego isključivo paleografski - uspoređujući znakove promatranog teksta s nekim drugim već datiranim tekstovima.
Stručnjaci paleografi ustrajni su u tvrdnji, to ćete često naći u literaturi, da je paleografska metoda znanstvena, kvalitetna i još svašta-nešto te isključuju potrebu uništavanja dragocjenih starih rukopisa ”samo zato da bi se potvrdilo nešto što je već dokazano”. Čak nisu u pravu ni u tome da bi se za potrebe radiokarbonskog datiranja uništio rukopis, jer je dovoljno tek 20 mg ”čistog” materijala - pergamene, što odgovara površini manjoj od 3 x 3 mm.
Kod paleografske metode najvažnije je postaviti referentnu vremensku točku. U slučaju glagoljskih tekstova paleografi za referentnu točku postavljaju 863. godinu - kada je Konstantin kasnije prozvan Ćiril navodno izumio glagoljicu. Svi glagoljski tekstovi, prema tome, mogu biti samo mlađi od 863. godine, a paleografski nalazi - tzv. paleografska iskaznica - to i dokazuju. To je, naravno, pogrešno jer ne postoji DOKAZ da je Ćiril autor glagoljice - to je tek jedna pretpostavka, što za posljedicu ima apriorno isključivanje datiranja glagoljskih rukopisa prije drugog dijela IX. stoljeća. Svaki pokušaj datiranja nekog glagoljskog teksta u ranije doba drži se znanstveno neutemeljenim.
Drugi nedostatak paleografske metode, barem kad se radi o glagoljici, jest uspoređivanje tekstova koji su na različitim podlogama (kamen, pergamena, žbuka, keramika...), nepoznatih pisaca iz nepoznatog prostora i svega drugoga nepoznatoga, čak i nepoznate tinte. U toj nevolji paleografi se hvataju za svaku slamku ne bi li potvrdili svoje unaprijed formirano mišljenje.
Jedan od vrlo poznatih starih iluminiranih rukopisa na etiopskom pismu ge ez - Garima evanđelja - ili Garima Gospels - nazvanih prema samostanu Abba Garima u kojima se čuvaju, zapadni znanstvenici i paleografi spremno su datirali oko 1100. godine poslije Krista, dakle u XII. stoljeće i to se sve donedavno držalo neospornim.
Takav zapadnjački stav bio je u suprotnosti s lokalnom tradicijom koja je Garima evanđelja smještala oko 500. godine, dakle punih šest stoljeća dalje u prošlost.
Rješenje ”spora” dala je radiokarbonska analiza koja je jednu knjigu datirala u razdoblje od 390. do 570. godine, a drugu 530. do 660. godine. Ovaj egzaktni fizikalni dokaz prvorazredna je znanstvena šamarčina ne samo paleografima nego i svima onima kojima je znanost tek alat za potvrđivanje vlastite akademske taštine.
Bilo bi jako zanimljivo vidjeti rezultate radiokarbonske analize Frankopanskog kodeksa, Kijevskih listića i svih drugih starih glagoljskih rukopisa. Ne bi me nimalo čudilo da se dogodi isto što i u slučaju Garima evanđelja - odnosno da te glagoljske pergamene ”padnu” za nekoliko stotina godina dalje u prošlost, odnosno u doba sv. Jeronima - baš na tragu dalmatinske tradicije.
Tomislav Beronić, slobodni istraživač, 4. siječnja 2026.
* Pogledajte i ostale napise Tomislava Beronića posvećene istraživanju starosti i izvornosti glagoljice u rubrici ”Pismo”.
* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected] 
