Mavro Orbini - sv. Jeronim je pronašao bukvicu i na slavenski jezik preveo Sveto pismo

Poslije je neko vrijeme boravio u samostanu u Stonu, a zatim je bio opat benediktinskoga samostana u Baču u Kaločkoj nadbiskupiji. God. 1606. u službi dubrovačke vlade boravio je na papinskom dvoru u Rimu. Od 1607. do 1609. obnašao je dužnost priora samostana sv. Andrije na istoimenom otoku na području Dubrovačke Republike, a 1610. postao je župnikom crkve sv. Antuna u Stonu Malom, odakle je na prijedlog dubrovačkoga Maloga vijeća bio prognan. Ubrzo nakon toga je umro.

U historiografiji je ostao zapamćen po djelu Kraljevstvo Slavena (Il Regno degli Slavi), objavljenome u Pesaru 1601., zahvaljujući kojemu se smatra jednim od najznačajnijih hrvatskih panslavista. U njegovu pisanju koristio se arhivskom građom iz knjižnice knezova Urbini i obitelji Bobaljević, djelima nekih danas manje poznatih pisaca, kao i usmenom predajom. U prvom dijelu knjige govori o podrijetlu Slavena, njihovoj povijesti i prihvaćanju kršćanstva, kao i o raširenosti slavenskog jezika.

Osobitu pozornost posvetio je prošlosti Dubrovnika i uglednim pojedincima toga grada, kao i slavenskim narodima u dubrovačkom zaleđu. U drugom dijelu knjige donio je talijanski prijevod Ljetopisa popa Dukljanina, nastao na temelju danas izgubljena rukopisa, koji je tek tada postao dostupan široj javnosti. U trećem dijelu knjige, zamišljenome kao nastavak Ljetopisa, zapisao je povijest srednjovjekovne Srbije, Bosne, Hrvatske i Bugarske do 1363. godine.

Nakon njegova objavljivanja, a zbog pozivanja na heretičke pisce te na srpske i bugarske shizmatike, djelo Il Regno degli Slavi je 1603. u Rimu bilo stavljeno na Index librorum prohibitorum (u slobodnom prijvodu: popis zabranjenih knjiga). Poslije je, unatoč Orbinijevu nekritičkomu pristupu izvorima i nepouzdanosti podataka, znatno utjecalo na dubrovačku (J. Lukarević, I. M. Gundulić) i cjelokupnu hrvatsku historiografiju (J. Kavanjin, A. Kačić Miošić, P. Ritter Vitezović, J. Ratkaj).

God. 1680. svjetskoj ga je historiografiji predstavio francuski bizantolog Ch. Du Cange, a izdanje koje je u Petrogradu 1722. priredio Sava Vladislavić utjecalo je i na bugarsku historiografiju XVIII. st. (Paisij Hilandarski).

*

Naš poznati povjesničar umjetnosti Branko Fučić spominje ga u kontekstu svetojeronimske teorije o postanku glagoljice.

*

U knjizi Mavra Orbinija "Kraljevstvo Slavena" pretisak koje je objavljen u Beogradu 1968. godine na dva se mjesta spominje sveti Jeronim:

*

”Prvo slovensko pismo, zvano bukvica, već davno je bio pronašao sv. Jeronim. Sada Ćiril uvodi i drugo pismo, po njemu nazvano ćirilica.”

*

”Biondo nam kazuje da je sv. Jeronim, pronašavši slovensko pismo bukvicu, na slovenski preveo Sveto Pismo. Na tom jeziku on je sastavio i liturgiju, koja je prihvaćena i koju je docnije potvrdio papa Eugen IV. Isto nam saopštava i Sabellico. Pošto je sv. Jeronim živeo 200 godina pre dolaska Slovena u Dalmaciju, jasno je da se slovenski tu govorilo još u antičko doba.”

*

Evo i dva šira ulomka iz te knjige kako biste imali puninu njegovih misli:

”Iz Skandinavije, oko 1460. pre Hristova rođenja, Sloveni se iseljavaju i šire po beskrajnoj Sarmatiji, pojavljujući se pod raznim imenima: Venedi, Sloveni, Anti, Verli (Eruli), Alani (Masageti), Hiri, Skiri, Sirbi, Daki, Svedi, Fini, Prusi, Vandali, Burgundi, Goti, Ostrogoti, Vizigoti, Geti, Gepidi, Markomani, Kvadi, Poloni, Boemi, Slezi i Bugari.

Nešto poznije, iz sarmatskih ravnica Sloveni se raseljavaju u raznim pravcima. Ove strašne ratnike sa divljenjem opisuje na crnomorsku obalu prognani pesnik Ovidije. Od mnoštva njihovih naziva vremenom se izdvajaju tri kao najglavnija - Venedi, Anti i Sloveni - da bi na kraju preovladalo ime Sloveni kao opšti naziv.

Iz Sarmatije jedan ogranak (Venedi) prelazi u oblasti Baltika, a drugi se spušta u Podunavlje. O tim podunavskim Slovenima prvi je izvestilac Prokopije iz Cezareje, koji pripoveda o slovenskim plaćenicima u romejskoj vojsci i prikazuje ih kao odvažne ratnike, opisuje njihove običaje, govori o njihovim upadima u Trakiju i Ilirik. Malo docnije Sloveni zauzimaju Dalmaciju, Makedoniju, oblasti Venecije, Korušku, Istru, Norik. Oni pomaţu Langobardima pri osvajanju Padove i Rima. Pobeđuju Avare. Njihov kralj Samo vodi borbe protiv Franaka.

Moravski Sloveni vode dugotrajne borbe sa Francima, Germanima, Saksonima. Konstantin-Ćiril, sin solunskog patricija, pokrštava Bugare, Srbe i dalmatinskog kralja Svetopeleka, a potom stiže u Moravsku i privodi u hrišćanstvo kralja Svatopluga sa narodom. Posle pet godina Ćiril napušta Moravsku. Zamenjuje ga brat Metodije.

Prvo slovensko pismo, zvano bukvica, već davno je bio pronašao sv. Jeronim. Sada Ćiril uvodi i drugo pismo, po njemu nazvano ćirilica.

Nekako u to vreme dva veća odreda hrvatskih Slovena, predvođeni braćom Čeh i Leh, povlače se na sever i osnivaju dve nove slovenske države: Čeh postaje prvi vladar Bohemije, a Leh osnivač države Poljaka.”

*

”Slavna prošlost Slovena, najmoćnijeg naroda na svetu, slabo je poznata iz dva razloga: nedostatak domaćih istoričara i njihova nesloga.”

*

”U jednoj carigradskoj biblioteci očuvana je povelja o privilegijama koje je Aleksandar Veliki, dvanaeste godine svoje vlade, podelio Ilirima, odnosno plemenitom rodu Slovena . To postaje sasvim razumljivo ako uzmemo u obzir da su Makedonci Aleksandra Velikog bili zapravo Sloveni, govorili istim jezikom kojim i danas govore stanovnici Makedonije. Uopšte, Makedonci, Tračani i Mezi govore istim, slovenskim jezikom. Aleksandra Velikog mnogi smatraju Grkom, ali neopravdano. Razlog toj zabludi jeste u tome što su Grci, boreći se sa narodima Istoka, bili najpoznatiji narod tadašnje Evrope, isto kao što danas Grci i Turci veruju da su svi evropski katolički narodi Francuzi. Međutim, Moskovski anali izričito potvrđuju da su Rusi, odnosno Moskoviti, bili istog jezika kao i antički Makedonci, koji su, pored ostalih zemalja, vladali Egiptom 276 godina.

Što se tiče Ilira, oni predstavljaju najelitnije odrede u rimskoj vojci, oni pod Velizarom ratuju u Italiji protiv Gota. Među ovima posebno se ističu Dalmatini. Od njih vodi poreklo rimski car Klaudije. O Dalmatinima i drugim Ilirima pisana svedočanstva donose Tit Livije, Velej Paterkul, Sekstije Ruf,Svetonije Trankvil, Trebelio Polion, Flavije Vopisk, Plinije, Biondo i Sabellico, a od grčkih pisaca Polibije, Dion iz Nikeje, Plutarh, Apijan iz Aleksandrije, Strabon, Zosim, Georgije Kedren, Nikifor Kalist, Zonara i Laonik Kalkokondil.

Neki dokazuju da je slovenski jezik uveden u Dalmaciju i druge ilirske provincije tek iza 606. godine, kada su došli Sloveni, a pre njih da se u Dalmaciji govorilo latinskim i grčkim jezikom. To je pogrešno. Kao što se u Italiji očuvao, iako u iskvarenom obliku, antički latinski jezik, tako isto i u Iliriku oduvek se govorilo slovenskim jezikom. Iliri su, dolaskom Gota i Slovena, donekle iskvarili svoj prvobitni slovenski govor. Uopšte, na jednom zemljištu odmenjuju se narodi, ali jezik ostaje isti. Da se u Iliriku govorilo latinski, onda stanovnike te oblasti rimski pisci ne bi nazivali varvarima. Latinski se govorilo samo u nekim gradovima od Rimljana okupirane Dalmacije.

Još jedan dokaz. Biondo nam kazuje da je sv. Jeronim, pronašavši slovensko pismo bukvicu, na slovenski preveo Sveto Pismo. Na tom jeziku on je sastavio i liturgiju, koja je prihvaćena i koju je docnije potvrdio papa Eugen IV. Isto nam saopštava i Sabellico. Pošto je sv. Jeronim živeo 200 godina pre dolaska Slovena u Dalmaciju, jasno je da se slovenski tu govorilo još u antičko doba. To dokazuju i imena mesta u Dalmaciji koja spominju antički pisci. Primera radi, Livije spominje Bilazora, Coritta, Grapsa, itd., odreda slovenske nazive mesta.”

*

I za kraj moj osobni komentar: 

Povijest je, imajte to uvijek na umu - priča (lat. storia - historia) i jako je važno TKO priča priču. Našu priču stranci će pričati ne onako kako se dogodila ili kako bi potvrdili nešto hrvatsko već uvijek i samo onako kako odgovara njihovim interesima.