Na Velikom Risovcu iznad Mušaluka grobnica je japodskoga kneza?

U spomenutom prethodnom napisu predstavio sam spoznaje o tome mjestu koje su 1930-ih godina iznijeli konzervator Većeslav Henneberg iz Zagreba, neobjavljene - sačuvane u rukopisu, i svećenik i pisac Fran Binički rodom iz Mušaluka, javno - u novinskom napisu. Njihove spoznaje odlično se nadopunjuju u cjelinu priče. Većeslav Henneberg u rukopisnom opisu gradine ostavio nam je točan položaj ploča, koji je naznačio i na priloženom crtežu gradine. Prema njegovom svjedočanstvu, znamo i to da su u prirodnom ulegnuću u središnjem dijelu gornjega dijela gradine bile dvije velike ploče. Sačuvao je i podatak o veličine ploče, koja je u vrijeme njegovoga obilaska, 1931. godine, bila cjelovita. Naposljetku, priopćio je da je drugu ploču pronašao razbijenu te da je uništena prethodne godine.

Fran Binički naglasio je, pak, u napisu iz 1937. godine vrijednost golemih ploča na Velikom Risovcu, osnovanom pretpostavkom da se pod njima nalazi grobnica (vjerojatnije grobnice), pozvavši stoga arheologe da to mjesto istraže. Uz to, u napisu je spomenuo stare crkve na drugim mjestima u Malom Selu Mušalučkom, i to u samome zaselku, kao i na brdu Galica (na zemljovidima Golica ili Gola Glavica). Kako su se u nas uz srednjovjekovne crkve gotovo bez iznimke nalazila groblja, to nam daje naslutiti da grobnice na Velikom Risovcu nemaju podrijetlo iz toga povijesnog razdoblja.

Fran Binički spomenuo je još da je, po narodnoj predaji, na Golici bilo i ”grčko” groblje. U predajama dinarskog stanovništva pridjev ”grčko” odnosi se prvenstveno na - ilirsko. Potom, zapravo, na sve što je bilo ”prije Turaka”. A prije njihovih upada i osvajanja, tu je moglo biti, dakle, srednjovjekovno groblje, posebice kada se već na istome brdu spominje i postojanje crkve. Na Golici je, međutim, moglo biti i neko ranije groblje. Kako o tamošnjem groblju ništa drugo ne znamo, možemo tek nagađati da je, po već uvriježenom mišljenju makar samo u srednjem vijeku, na tome groblju bilo i stećaka. Da su grobnice (ili jedna zajednička) na Velikom Risovcu bile nekim slučajem izdvojene od srednjovjekovnoga groblja, koje se očito nalazilo na Golici ili na nekome drugom nižem brijegu, to bi išlo u prilog pretpostavci da su na vrhu te gore, negdje u srednjem vijeku, bili pokopani značajniji pojedinci svojega vremena i širega okruženja.

Ukoliko, pak, grobnica(e) na Velikom Risovcu pripadaju razdoblju prebivanja Japoda u tome prostoru, tada njezin istaknuti smještaj u samome središtu glavnog dijela gradine, sklon sam vjerovati - jer dokaza za sada nema, također ukazuje na grob(ove) istaknutih pripadnika toga roda, a moguće čak i na plemenskog prvaka i njemu blisku osobu, vjerojatno člana obitelji (suprugu, dijete). Prapovijesne gradine često su bile korištene i u dijelu staroga vijeka, a to je zacijelo bio slučaj i kod bar nekih gradina Japoda. Znamo li za još koju gradinu na području Like u sklopu koje je pronađena makar po jedna slična golema ploča, s vjerojatnom ulogom nadgrobnice? U dostupnim pisanim izvorima te na dosadašnjim istraživačkim pohodima ličkih krajeva nisam se susreo s još nekim takvim slučajem. To naravno ne znači da ih nije bilo, možda samo još nisu zapažene.

Čini mi se ipak da su takvi slučajevi - velikih nadgrobnica unutar gradina - bili rijetki. Pretpostavljam da ih, osim na Velikom Risovcu, u bližem okruženju Mušaluka zacijelo nema. Za šire područje Like smatram da možda ipak sakriva još po koju takvu gradinsku grobnicu. Ukoliko bi se pokazalo da je ta pretpostavka točna, to bi osnažilo uvjerenje da su na uzvišenome mjestu, kakvo je upravo vrh Velikog Risovca, pokopani istaknuti ilirski (japodski) pojedinci. Moguće je također da se i u Lici neka od velikih nadgrobnih ploča izvorno nalazila unutar kamene g(r)omile, jer su takvi slučajevi zabilježeni u drugim krajevima Dinarida. Nije isključeno da su i dvije goleme ploče s Velikog Risovca ležale usred manje gomile, koja je mogla biti raskopana pri pokušaju oskvrnuća grobnica.

*

Zapisi Većeslava Henneberga i Frana Biničkog o postojanju velikih kamenih ploča na Velikom Risovcu, na koje sam inače naišao pri sustavnom pretraživanju ne baš brojnih pisanih izvora koji se dotiču postojanja stećaka u Lici (* 1), raspirili su mi istraživački žar za posjetom tome mjestu. U potrazi za bar nekim odgovorima na pitanja koja su mi se nametnula čitajući oskudne, ali ujedno i vrijedne spoznaje o mogućoj grobnoj ostavštini na tome vrhu, danas šumovitom, našao sam se na sam blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza prošle godine. U istraživanje sam krenuo poletno, ali i s nekom pritajenom sumnjom, da bi potraga za pločama na vrhu gore mogla biti uzaludna.

U Mušaluk (* 2) sam stigao iz smjera Ličkog Osika, u koji sam prispio vozeći se cestom Otočac - Gospić. Nakon prolaska kroz središnji dio Mušaluka, stigao sam do zaselka Binički. Tu sam, kod zgrade škole i mjesnog odbora, parkirao automobil. U prvoj kući sjeverno od škole naišao sam na Nikolu Biničkog, koji s obitelji živi u Zagrebu ali je u rodnom selu upravo provodio dio godišnjeg odmora. Zemlju na kojoj je sagradio kuću njegovi preci dobili su na dar upravo od svećenika Frana Biničkog, podrijetlom iz toga mušalučkog zaselka. Domaćin nije znao za postojanje gradine na vrhu, ali mi je potvrdio koje od uzvišenja je Veliki Risovac i kojim putem je najbolje da mu pokušam prići, što sam unaprijed i sam naslutio prema ucrtanom položaju na zemljovidu. Od Ličkoga polja, uz čiji rub se smjestio zaselak, valjalo mi se uzdići do vrha gore naizgled "samo" oko 214 metara visinske razlike.

Uputio sam se, dakle, kroz Ćejinu dragu zapadno od brijega slabo održavanim zemljanim putom do zapadnih padina Velikog Risovca, a potom započeo strmi uspon kroz šumu prema vrhu. Uspon je bio težak jer se valjalo probijati između stabala, grmlja, mjestimice kroz šikaru, a tek manjim dijelom lakše sam napredovao prelazeći posljednje neobrasle male gorske proplanke. Uspeo sam se točno do sredine zapadnog kamenog bedema prapovijesne gradine. Prešavši bedem uputio sam se preko male čistine dalje uzbrdo do vršnog dijela brijega i ujedno najvišeg dijela gradine. Taj odjeljak gradine kao da čini zasebnu cjelinu, odvojenu poprijeko položenim suhozidom, izgrađenim poput spojnice zapadnog i istočnog vanjskog bedema gradine. U vršnome dijelu, gdje se sastaju zapadni i istočni bedem, kojega dobrim dijelom čine prirodne vapnenačke stijene gorskog grebena, obišao sam polukružni bedem i s unutarnje i s vanjske strane. S vanjske strane toga vršnog polukružnog bedema, uočava se uska staza mjestimice probijena kroz stijene kojom se zapravo najlkaše kreće pri vanjskoj ophodnji gradine sa te sjeverne strane.

Otprilike u središtu toga vršnog, polukružnog, dijela gradine, trebala je biti, po navodu i naznaci na crtežu Većeslava Henneberga ogromna kamena ploča. Ali nje nije bilo. Razgledao sam svuda naokolo, ali golema ploča kao da je u zemlju propala. Postalo mi je jasno zašto sam imao blagu nelagodu prije puta; netko je oskrnavio i tu ploču, pretvorivši i nju u gomilu razbijenih kamenih ulomaka. Pretpostavljam da je uništena nedugo nakon prve ploče, iz iste niske pobude - poriva za pljačkom grobnice(a). U središtu gornje gradine, umjesto makar te jedne velike nadgrobnice, uočio sam tek prostranu udubinu. Moguće je da je to ljudskim rukama učinjen ili makar produbljen iskop, koji uistinu uzgleda poput rake, dugačke do 3 metra i široke oko metar i pol do dva. U tome umjetno iskopanom jarku, kao i u njegovoj neposrednoj blizini, mogu se zamijetiti ulomci stijena s dvama ravnim usporednim stranicama, debeli oko 40 centimetara. Vjerojatno je riječ o ostacima jedne ili dvaju ploča koje su nekoć zacijelo stajale na položaju iskopanog udubljenja, a koje su gotovo sigurno razbijene pri nečijem pokušaju traženja navodnog blaga zakopanog u gobnici(ama) ispod njih. Najveći kameni ulomci koji se doimaju ostacima tih ploča dugi su do 70-80, a široki do 50 centimetara.

Razgledavši pažljivo vršni dio gradine uputio sam se s unutrašnje strane gradine u razgledanje njezinog istočnog bedema. Vrlo brzo sam se uvjerio da nakon nekoliko desetaka metara taj istočni bedem, nekoć izgrađen kao visok i širok suhozid a danas rasipan u golemi kameni nasip, zamijenjuje stjenoviti gorski greben. Taj greben, sastavljen od moćnih vapnenačkih hridi, pruža se umalo do jugoistočne strane donje gradine. Ono što mi je posebice privuklo pozornost pri obilasku toga dijela gradinskog bedema, bile su dvije okomite stijene. Iz njih su, naime, mogle biti klesanjem izdvojene i potom obrađene dvije nadgrobne ploče, koje su zatim postavljene svega stotinjak metara dalje, u središtu gornje gradine. Širina tih dviju okomitih stijena, kako sam se uvjerio mjerenjem, iznosi upravo oko 40-50 centimetara, što ide u prilog spomenutoj pretpostavci da su te hridi poslužile za izradu nadgrobnih ploča.

Spoznaja da na samoj gradini postoji mogući kamenolom, iz kojega vjerojatno potječu obje goleme ploče, posebno me obradovala. Pružila mi je, naime, odgovor na pitanje kako su uopće dvije kamene gromade, od kojih za jednu znamo da je težila čak 2,8 tona, mogle dospjeti gotovo na sam, teško pristupačan, vrh gore Veliki Risovac. Nakon otkrića velikih vapnenačkoih stijena gotovo u neposrednoj blizini mjesta gdje su se nalazile grobnice, bilo mi je posve jasno da nije bilo potrebe za mukotrpnim dovoženjem ogromnih nadgrobnica odnekuda iz podnožja gore. Uostalom, takav prijevoz izuzetno teških ploča, ma kojim pretpostavljenim sredstvom, koje se moglo koristiti sve do srednjega vijeka, primjerice kolima koja su vukli volovi, po krševitom i strmom zemljištu čini se posve nezamislivim. Naposljetku, nije li uvijek istini najbliže ono rješenje koje je najjednostavnije, u ovome slučaju da su ploče izrađene na samome licu mjesta, a ne odnekuda iz dalekoga prevažane.

Pri obilasku gradine na Velikom Risovcu naposljetku sam se spustio i s unutražnje strane zapadnoga bedema do najniže južne točke gradine. Prošetao sam uz ostatke polukružnog južnog bedema, koji se pruža u blažem luku od sjevernog jer je gradina u južnome dijelu, slijedeći manji nagib padine, bila šira i prostranija. S unutrašnje strane gradine, uz zapadni i južni bedem vidljivo je zaravnjenije područje poput terase, na kojoj se očito pružalo gradinsko naselje. Taj dio nekadašnje gradine nešto je lakše prohodan jer još nije posve zarastao u šikaru.

S gradine sam sišao preko južnih padina, no i taj izbor puta pokazao se zahtjevnim, kao i onaj pri usponu, jer je tek mjestimice moguće pratiti staze preko malih proplanaka kojima se povremeno kreću životinje (ovce ili divljač), dok se ostali dio puta valja provlačiti kroz žbunje i prelaziti preko stijena. U nižim dijelovima brijega nailazi se na veće propalnke, s kojih puca pogled na Ličko polje, s moćnim Velebitom u pozadini. Uspon i silazak s gradine u vršnom dijelu gore Veliki Risovac bili su naporni, zbog strmine i provlačenja kroz granje ali i uslijed ljetne vrućine, no boravak unutar gradine ispunio me je, unatoč žala za uništenim grobom(vima) i njihovim kamenim pokrovom, nekim posebno dobrim osjećajem. Prirodne sile na tome mjestu posve su okrijepile čitavo moje biće.

Ostao je žal jedino za uništenim kamenim spomenicima i grobnicama s vrha gore. Nekoć davno netko je u počast cijenjenim pokojnicima izveo čitav jedan mali podvig, iskopavši u ljutom kršu prostranu raku, isklesavši goleme nadgrobnice i prenijevši ih te položivši nad grobove. Za tako nešto valjalo je posjedovati poštovanje, odvažnost i umijeće. Goleme nadgrobnice potom su stoljećima, a vjerojatnije i koje tisućljeće, čuvale posmrtne ostatke pod njih pohranjene. Sve do u najnovije doba, pred nepuno stoljeće, kada su se našli pojedinci posve oprečnih vrijednosti, sazdani od duševnih slabosti. Teškim batovima satrli su baštinu predaka, zdrobivši i opustošivši njihovo posljednje ovozemaljsko počivalište. Na vrhu gore, osim nekoliko povećih krhotina stećaka pod kojima su prebivale njihove kosti, nije ostalo ništa što čuva uspomenu na neznane japodske prvake, ili možda neke druge uvažene pojedince.

Zaluđeni nekom nestvarnom pričom o bogatstvu s kojima su ti ljudi iz davnine pokopani na vrhu Velikoga Risovca, a moguće i gonjeni nuždom životne oskudice i neimaštine, nepoznati rušitelji i pljačkaši uništili su, vjerojatno niti ne sluteći, jedno drevno i sveto mjesto. Ne samo da su obezvrijedili tvarne ostatke narodne prošlosti, već su oteli i otuđili dragocjeni djelić naše vlastite, kao i budućnosti naše djece. A kada oskrnavljujemo svetišta, što grobnice čuvane i posvećene golemim kamenim pločama - stećcima nepobitno jesu, tada gazimo i ono malo svetosti što još prebiva u nama. Za počinjeno nedjelo ne osvećuje nam se duša pokojnika čiju smo posmrtnu ostavštinu bezobzirno i proračunato uništili i otuđili, već nas dostiže kazna naše vlastite, jednom ipak probuđene, savjesti.

Bilo stoga što je nije usnimio, ili zato što mu snimka nije uspjela, istraživač gradine na Velikom Risovcu Većeslav Henneberg nije nam 1931. godine u nasljeđe ostavio makar fotografiju tamošnje još sačuvane goleme ploče, kao posljednju uspomenu na zagonetku koju je sakrivala. I koju možda zbog pustošenja toga mjesta više nećemo moći odgonetnuti. Preostali su nam samo zapisi i narisi dvojice ljudi, koji su svaki iz svojega promatračkog ugla, znali vrednovati ostavštinu s vrha te gore nedaleo Mušaluka. Njihova pisana ostavština, koja me je potaknula da se i sam uputim u otkrivanje tajne toga vrha, govori u prilog utemeljenosti pretpostavki da su tamošnje kamene ploče bili starovjekovni ili još stariji stećci te da su pod njima sahranjeni istaknuti žitelji Like toga vremena.

Sačuvane su nam tek bilješke i skica Većeslava Henneberga i napis Frana Biničkog, s neuslišanom molbom arheolozima da posjete i istraže tajnu pod velikim nadgrobnicama s Velikog Risovca. Premda na vrhu te gore više nema niti grobnica niti u njih položenih kosti predaka, dužnost nam je uspomenu na njih baštiniti budućim pokoljenjima našega naroda, kroz predaje koje veličaju plemenite vrline i uzvišena čuvstva. A upravo takav je i ulomak iz narodne priče - predaje, koju je u djetinjstvu čula spisateljica romana iz hrvatske povijesti, Marija Jurić Zagorka (1873-1957.), a koju je objavila u romansiranom životopisu ”Kamen na cesti” 1937. godine:

”Velika kamena ploča digne se uvis i zijevne duboka jama. A vitez reče:

”Nisam mogao doći po tebe živ. Evo, došao sam mrtav. Tamo je ... moj dvor, ovo, tu, dolje, moj je grob. Hoćeš li gore u dvor, ili dolje u moju raku sa mnom?”

”Idem u raku s tobom”, odgovori djevojka i baci svoj svežanj u mrak groba. Bijelac skoči s njom i s vitezom u grob. Veliki kamen se spusti.”.