Goleme nadgrobnice - stećci s japodske gradine Veliki Risovac

Tik uz najvišu točku krševite gore Veliki Risovac (772 m.n.v.), koja se pruža sjeverno od naselja Mušaluk, smještenog nedaleko Gospića, unutar japodske gradine pronađene su dvije goleme kamene ploče, u svemu nalik na pozamašne pločaste stećke. U ovome napisu predstavit ću spoznaje prethodnih istraživača i mještana, koje govore u prilog pretpostavke da je uistinu riječ o stećcima, čije podrijetlo seže najkasnije u - prva stoljeća nove ere!

Profesor povijesti i zemljopisa Većeslav Henneberg (1889-1937.) iz Zagreba, kao kustos u tamošnjem Muzeju za umjetnost i obrt istraživao je Veliki Risovac 7. kolovoza 1931. godine. Znamo to iz rukopisnog izvještaja ”Veliki Risovac više Maloga sela kod Mušaluka”, kojega je naslovio upravo pod tim datumom. Taj rukopis  čuva se u ostavštini Većeslava Henneberga u Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske (MK-UZKB-OVH). Osim što je od 1925. godine radio kao muzejski kustos, Većeslav Henneberg je, naime, već od 1923. godine bio i suradnik Povjerenstva za čuvanje spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji, odnosno obnašao je posao konzervatora u ustanovi koja je prethodila današnjoj Upravi za zaštitu kulturne baštine.

Spomenuti rukopis doslovce glasi: ”Velika praistorijska gradina. Na vrhu brda elipsa - zid građen od nepravilno tesanog kamena s vapnom, vidi se ravno gdjegdje dok se većinom prosuo pa izgleda kao širok i velik kameni nasip. Usred elipse ograđena nepravilnim kamenom jama, zapravo u liticama, a njoj na dnu su bile dvije velike ploče. Mjere jedne su: dužina 2 30, širina 1, a debljina 45 cm. Druga ploča što je bila položena tik do prve nedavno, lani razbili. Ploče su orijentirane sjever jug, a u istom smjeru se proteže i elipsa same gradine. Pod pločama je sitna i fina terra rossa. Na južnoj strani prema Mušaluku stere se i na nju nadovezuje drugi dio gradine, druga vrlo prostrana ne sasvim pravilna elipsa. Gradina je vrlo prostrana i velika. Nutrina je mekana zemlja s nešto kamena i niskoga grmlja.”.

Iz rukopisa Većeslava Henneberga doznajemo da se toga ljetnog dana 1931. godine uspeo na Veliki Risovac, kako bi razgledao tamošnju prapovijesnu gradinu. Istaknuo je da je ta gradina površinom vrlo velika te da se, zapravo, sastoji od dva dijela. Oba dijela gradine imaju približno ovalni tlocrt, a omeđena su suhozidima od nepravilno tesanog vapnenačkog kamenja. Suhozide je pronašao samo mjestimice očuvane u izvornome obliku, dok su se uzduž većega dijela opsega te dvojne gradine razrušili, čineći široke kamene nasipe.

Manji ovalni dio gradine, čija duža os se pruža u smjeru sjever - jug, prostire se na sjevernome dijelu brda, opasujući sami vrh Velikog Risovca. Podno te vršne ovalne gradine, naglasio je Većeslav Henneberg, nadovezuje se na nju prema jugu površinom veća, nepravilna ovalna gradina. Čitava gora Veliki Risovac, pa tako i njezin vršni dio, pokrivena je brojnim većim ili manjim vapnenačkim stijenama i kamenjem, te se sve doima pravim krškim krajolikom. Između tih kamenih hridi i izboja, a ispod humusnog sloja tla, istraživač je naišao na zemlju crvenicu (talijanski terra rossa - crvena zemlja), koja nastaje rastvaranjem vapnenca i predstavlja njegov nerazgradivi ostatak.

Posebno iznenađenje Većeslav Henneberg doživio je naišavši na udubljeni dio zemljišta, među kamenjem živcem u središnjem dijelu gornje, vršne gradine. Na dnu toga ulegnuća između stijena ugledao je dvije kamene ploče, koje su se pružale, kao i gradina, dužom osi, u smjeru sjever - jug. Jedna ploča bila je još posve cijela, dok je drugu pronašao razbijenu. Preostalu kamenu ploču izmjerio je te se uvjerio da je riječ o uistinu velikom spomeniku, dugačkom 2,3 metra, širokom jedan metara i debelom 0,45 metara. O drugoj, razbijenoj ploči, izvijestio je da je bila položena do prve, ali i da je, kako je očito doznao u obližnjem selu Mušaluk, uništena godinu ranije. Veličinu razbijene ploče nije pokušao, a vjerojatno niti mogao, doznati mjerenjem njezinih razbacanih ulomaka. No, kako se nalazila u zajedničkom udubljenju, tik do uistinu ogromne ploče, možemo osnovano pretpostaviti da je i sama bila poprilično velika.

Većeslav Henneberg nije ništa pribilježio o razlogu uslijed kojega je ta ploča uništena, ali joj je sudbinu vrlo vjerojatno ”presudila” nečija pomama za navodnim blagom, kojega su ispod nje sakrile tko zna čije maštovite priče. Ako je kakve vrijednije ostavštine tamo i bilo, opet se ništa ne zna o tome jesu li oskrnavitelji ploče išta pod njome pronašli. Siguran sam jedino u to da su prouzročili nepopravljivu štetu, uništivši dragocjeni spomenik. Istraživač nije u vezi s pločama, osim podatka o njihovom smještaju i veličini preostale ploče, ništa pribilježio što bi moglo makar uputiti na njihovu izvornu ulogu.

Ipak, već sama činjenica da su ploče bile pravilno usmjerene, postavljene na dnu udubljenja među vapnenačkim stijenama te da je cjelovita ploča bila pozamašan kvadar, težak gotovo 2,8 tona, ukazuje da su to bili kameni spomenici koji su odgovarali - stećcima! Velika ”još živa” ploča, u vrijeme kada ju je Većeslav Henneberg imao prigode razgledati i premjeriti, veličinom je odgovarala stećku - sanduku. Sve to navodi na pomisao da su dvije velike vapnenačke ploče pri vrhu Velikog Risovca nekoć bile nadgrobne ploče. Pod njima su, dakle, najvjerojatnije bile rake.

Rukopisu je, inače, Većeslav Henneberg priložio i crtež (skicu) u mjerilu 1:1000 cm, naslovljen ”Veliki Risovac više Mušaluka”. Na tome crtežu prikazao je smjer pružanja prapovijesne gradine, prostiranje gradinskih kamenih bedema, ali je naznačio i položaj na kojemu je pronašao dvije velike kamene ploče. Koliko mi je poznato, i sadržaj spomenutog rukopisa, kao i odgovarajućeg crteža, posvećenih prapovijesnoj gradini i vjerojatnim grobnicama na Velikom Risovcu, ovim napisom prvi puta se predstavljaju javnosti.

Taj rukopis i crtež Većeslava Henneberga očito nisu bili poznati drugom istraživaču gradine na Velikom Risovcu, svećeniku, piscu, novinaru i prevoditelju Franu Biničkom (1875-1945., * 2), koji je javnost upoznao s tamošnjom gradinom 1937. godine. Sa zapažanjima Većeslava Henneberga nije Fran Binički niti trebao biti upoznat jer je, zapravo, za japodsku gradinu na Velikom Risovcu znao već od djetinjstva. Naime, rođen je u Mušaluku, i to upravo pod južnim padinama te gore, na začetku Ćejine drage. Prije bi moglo biti, da je Većeslav Henneberg bitne smjernice o tome mjestu čuo upravo od, u povijest i zemljopis svojega užeg zavičaja, dobro upućenog i cijenjenog mještanina Mušaluka.

Uglavnom, šest godina nakon što je povjesničar i konzervator iz Zagreba proveo prvo poznato istraživanje gradine na Velikom Risovcu, Fran Binički je u mjesečniku ”Lički Hrvat”, broj 5-6 od 20. listopada 1937., kojega je u Zagrebu tada izdavao Konzorcij "Lička štampa", objavio opširan napis pod naslovom ”Mušaluk”. U napisu je iznio prošlost i sadašnjost naselja i okolice, bitne prirodne značajke i najvažnija povijesna događanja kraja, dotičući se i graditeljske i spomeničke baštine, kao i mogućeg podrijetla toponima. U drugome dijelu novinskog napisa, pod naslovom ”2. Selo”, pisac je između ostaloga naglasio:

"Među vrhovima je najviši Risovac ... na kojem se još vidi kamenje od nekadašnjeg ilirskog grada. Imao je i podgrađe, a iz zdenca je još moj pokojni ćaća pio vodu kad je išao za kozama. Lijep se vidik pruža na sve strane Like.

Trebalo bi prekopati vrh Risovca. Sva je prilika, da je ondje nečija grobnica, sudeći po golemim pločama. Ima li Risovac veze s risom ili je možda Hrisovatos (zlatni grm) - radi zlatne žice ili radi rujeva grmlja poput zlata - ili mu je korijen drugačiji, teško je odgonetati. ... I Galica (* 3) bi mogla biti kakva Galitia - keltska naseobina. Pričaju, da je na Galici bila nekad crkva sv. Kirima možda Kirina, Kvirina ili Kirila, a jednom da je bilo grčko groblje. ... Kako se vidi, ima u ovom okolišu sila zagonetaka, pa bi arheloško društvo već po samom Mušaluku imalo dosta posla, naročito baš po Malom selu. Ondje i danas vire iz zemlje zidovi stare crkvice. Trebalo bi kopati i na Golici i na Risovcu, ...".

Iz gornjih redaka koje je napisao Fran Binički, proizlazi da je bio itekako svjestan i vrijednosti zavičajne baštine za arheološka istraživanja, koja je i priželjkivao i na koja je struku i pozivao. Posebice za založio upravo za istraživanje prapovijesne gradine na Velikom Risovcu, točnije njezinoga gornjeg i ujedno manjeg dijela, kojega naziva ilirskim gradom, za razliku od donjeg i prostranijeg dijela gradine, koju zove podgrađem. Pri tome je naglasio da pod vrhom, usred ilirskog grada, valja izvršiti iskopavanja u potrazi za mogućim grobnim ostacima neznanih pokojnika. Osnovano je pretpostavio da su tamo pokopani, upravo stoga što se unutar gornje gradine nalaze goleme kamene ploče, za koje je bez sumnje smatrao da su nadgrobnice.

Upravo navod Frana Biničkog, da se na Velikom Risovcu nalaze goleme ploče, iskazan u množini, svjedoči da je o tamošnjoj gradini pisao posve neovisno od Većeslava Henneberga, ne znajući za njegovu spoznaju da je jedna od te dvije ploče razbijena 1930. godine. Fran Binički sjećao se, naime, stanja na gradini iz doba svojega djetinjstva i mladosti, dakle potkraj 19. stoljeća, kada su obje ploče još bile cijele i na izvornome mjestu, a i kada je negdje pod gradinom postojao zdenac iz kojega su još tada grabili vodu žedni pastiri.

Fran Binički, kao i prije njega Većeslav Henneberg, uz Veliki Risovac vežu isključivo postojanje prapovijesne gradine. Većeslav Henneberg se, kako možemo suditi po izostanku bilješki o drugoj kulturno-povijesnoj baštini s područja Mušaluka, nije stigao pozabaviti ili se i nije zanimao za tamošnje stare crkvine, groblja te druge prapovijesne gradine i srednjovjekovne gradove. Fran Binički dotiče se, pak, osim gradine na Velikom Risovcu i i nekih drugih povijesnih građevina svojega zavičaja, pa tako spominje da "vire iz zemlje zidovi stare crkvice" u Malom Selu, ali i da je po predaji neka crkva, ali i "grčko" groblje, postojala na brijegu Galica (Golica ili Gola Glavica) tik iznad toga mušalučkog zaselka.

Bitno je, dakle, istaknuti da je Fran Binički, koji je bio podrijetlom iz toga kraja, u kojemu je proveo djetinjstvo i dio mladosti i kojemu je kasnije službovao kao župnik (u obližnjem Ličkom Osiku) od 1924. sve do smrti, bio upućen, makar možda samo i površno, u sva važnija kulturno-povijesna zdanja u Mušaluku i okolici. Kako za položaj stare crkve navodi Malo Selo u podnožju brijega Golica, a za možda još neku stariju crkvu i sam navedeni brijeg, to se čini malo vjerojatnim da se srednjovjekovna crkva, sa ili bez groblja, mogla nalaziti na udaljenijem, znatno višem i teže pristupačnom vrhu Veliki Risovac. Uostalom, spoznaje o mjestima obitavanja, ili pak sklanjanja, ali i posvećenosti, ljudi kroz povijesna razdoblja od staroga vijeka naovamo, svjedoče da se težište takvih mjesta većinom postepeno spuštalo, od razine viših gora preko nižih do brijega, i naposljetku našlo u dolini.

Upravo takav slučaj možemo iščitati i iz oskudne kulturno-povijesne topografije mušalučkoga kraja: o životu u prapovijesno doba i u bar dijelu staroga vijeka svjedoči gradina na najvišem vrhu bliže okolice, Velikom Risovcu, srednjovjekovlje obilježavaju grad Budak i crkva nepoznatog titulara na oko stotinjak metara nižim vrhovima ili padinama brijegova Liščev vršak na istoku, odnosno Golica na zapadu, dok su novovijeka crkva, škola i druge važnije zgrade i kuće sve redom smještene u nizini, odnosno u podnožju prethodno istaknutih brijegova. Zanimljivo je da i na prvom točnijem novovijekom zemljovidu toga kraja, prikazanom na karti Karlovačkog generalata iz 1774-1775. godine, nema znakom prikazane niti toponimom naznačene bilo kakve starije crkve ili njezine ruševine (crkvine). To ne znači da bar jedna nije i postojala, već da su u vrijeme izrade zemljovida bile neznatna i nevažna ruševina (crkva u Malom Selu) ili nije bilo niti traga temeljnim ostacima, pa se za točan položaj crkve više i nije znalo (crkva na Golici).

Ako na Velikom Risovcu nisu opstajali srednjovjekovna crkva i groblje, tada je izvjesno da su u vršnom dijelu te gore zamijetni jedino tragovi iz starijih povijesnih razdoblja, dakle iz staroga vijeka i(li) iz prapovijesti. To bi imalo značiti, da i dvije velike vapnenačke ploče, smještene usred najvažnijeg, vršnog dijela gradine, potječu najkasnije iz staroga vijeka. Već sam ranije u ovome napisu napomenuo da te ploče, u najmanju ruku s obzirom na svoju veličinu i težinu (a drugih podataka o njima i nemamo), imaju obilježja - pločastih stećaka. No, ako su te ploče izrađene i korištene kao stećci, i to u isključivo starovijekom (li čak ranijem) gradinskom okruženju, onda one nikako ne mogu biti - srednjovjekovni spomenici. Nasuprotom tome, ne pružaju li nam dvije goleme kamene ploče s vrha Velikog Risovca dokaz da su bile, po svemu sudeći namijenjene pokrovu grobnica, podrijetlom stećci - ploče i(li) sanduci iz najkasnije - prvih stoljeća nove ere.  U to doba Japodi su, naime, već bili pod vlašću Rimskoga carstva, ali su još uvijek koristili svoja gradinska naselja.

Moglo bi se, doduše, prigovoriti da ogromne kamene ploče s Velikog Risovca ne bi trebalo zvati stećcima, već jednostavno velikim  nadgrobnim pločama (nadgrobnicama). U tome slučaju, međutim, niti brojne druge slične ploče po Lici ne bi smjeli nazivati stećcima. A tako su ih, ipak, prvenstveno (na)zvali upravo njihovi prvi istraživači, mahom povjesničari (umjetnosti), muzeolozi, arheolozi, konzervatori. No, sam odabir imena od posve je sporednoga značenja, ono što je bitno je neosporna činjenica da te ploče imanju obilježja stećaka. Ako se nekome čini da tome ne može biti tako, jer se stećci ne uklapaju i ne pripadaju graditeljsko-obrednoj baštini razdoblja starijih od (kasno)srednjovjekovnog, tada je jednostavno nedovoljno upućen. Nije, naime, upoznat s dokazima naših najranijih povjesničara i arheologa, da dio stećaka izvan svake sumnje potječe iz staroga vijeka, a neki i iz ranijih prapovijesnih razdoblja.

Također nije upućen niti u novija istraživanja neovisnih istraživača, koji tragaju za istinom nesputani "znanstvenim" dogmama i upitnim "autoritetima", a koja su podastrijela i nove dokaze u prilog tvrdnje da stećci nisu samo srednjovjekovni spomenici, već da pripadaju višetisućljetnoj baštini stanovništva Dinarida, sve od Like na zapadu od jugozapadne Srbije na istoku. Osim toga, postoji i više znanstvenih i stručnih radova u kojima su predstavljeni pokazatelji istraživanja starovjekovnih ili ranosrednjovjekovnih grobalja u Hrvatskoj, na kojima su pronađeni grobovi pokriveni - golemim kamenim pločama. Nije izostalo, dakle, javno predstavljanje pojedinih otkrića ogromnih ploča - nadgrobnica iz starijih razdoblja, ali su njihove uloge u toj "predstavi" uvijek posve sporedne, nezapažene, a i niti jedna se ničim nije ni pokušala dovesti u vezu sa pločastim stećcima. Jasno je i zašto, ta učili smo da su stećci isključivo srednjovjekovni kameni spomenici.

Nalaza takvih drevnih ploča razmjerno je malo, bilo stoga što je, pretpostavljam, pristup označavanja i osiguravanja grobnice velikim kamenim pločama u drevnijim povijesnim razdobljima bio rjeđi, bilo stoga što je dio tih velikih nadgrobnica u kasnijim vremenima iskorišten u druge namjene ili uništen već na licu mjesta. No, bitno je da takvi nalazi postoje, da su istraživanja pokazala da su neke takve ploče pokrivale i grobove podrijetlom iz stare ere, da su ti nalazi s izmjerama veličine ploča opisani u radovima odgovornih i istinoljubivih stručnjaka te da su za neke ploče priložene i snimke.

U nekom u narednih radova nastojat ću ukratko predstaviti bar neke od takvih nalaza, vrlo velikih i drevnih kamenih nadgrobnica. U nastavku ovoga napisa ponudit ću, pak, pretpostavku o tome tko je mogao biti pokopan ispod golemih kamenih ploča na Velikom Risovcu. Predstavit ću i vlastita istraživačka zapažanja o tome posebnom  i zagonetnom mjestu, danas sakrivenom i zaboravljenom iako se nalazi u samome srcu Like. Naposljetku, iznijet ću i sudbinu dvaju velikih ploča s te prapovijesne gradine, koje predstavljaju najvažniji dio ove privlačne, ali i tajanstvene priče.