Žumberak: Predaja o zlim ”strancima” koji su ubijali djecu

Premda ime tih špilja u Žumberku dolazi u množini, riječ je na oba mjesta samo o po jednoj špilji. Isticanje, pak, pridjeva ”židovske”, u oba slučaja može se, ali i ne mora, dovesti u vezu sa Židovima u smislu njihovoga današnjeg poimanja kao pripadnika naroda koji su poklonici vjere judaizam. Taj pridjev možemo, međutim, isto tako pripisati oznaci za staro stanovništvo, koje je prethodilo narodima koje bilježi povijest, a koje je u neko davno doba prošlosti bilo (i) divovskoga rasta (* 1). Iz narodne predaje koju ću predstaviti nemoguće je doznati točno podrijetlo ”krvopija” koji su činili zlodjela u tome dijelu Žumberačke gore, niti vrijeme kada su u tome kraju obitavali. Posve je moguće da se predaja odnosi na drevno prapovijesno doba, premda se naizgled čini da njezina radnja oslikava srednjovjekovno, a možda čak i novovjekovno razdoblje.

Jedna špilja pod nazivom Židovske kuće nalazi se oko 500 metara istočno od sela Budinjak, na jugozapadnoj padini brijega (765 m.n.v.) na čijoj vršnoj zaravni su zamjetni tragovi postojanja prapovijesne gradine Budin (* 2). Druga je smještena u sutjesci rječice Sušice jugozapadno podno sela Cerovica, koje se nalazi u blizini granice sa Slovenijom. Selo Cerovica udaljeno je od sela Budinjak svega oko kilometar i pol u smjeru sjeverozapada, a tolika je po prilici i udaljenost špilja istoga imena. Obje špilje su nevelike, ona uz selo Budinjak dugačka je 31 metar, a visinska razlika između ulaza i dna je oko 8 metara, dok je špilja podno sela Cerovica tek 15 metara duža, ali i upola ”plića”. Špilja u Budinjaku započinje ukušenim jamskim ulazom s čijega dna se odvajaju dva špiljska kraka, od kojih je desni i viši bio pregrađen s dva zida. Špilju u Cerovici čini dugačak hodnik s manjim dvoranskim proširenjima.

U obje špilje Židovske kuće nedvojbeno se živjelo u prošlosti. Arheologinja i povjesničarka umjetnosti Morena Želle u napisu ”Arheološka istraživanja špilje Židovske kuće kod Cerovice u Žumberku”, objavljenom u časopisu ”Subterranea Croatica”, svezak 12 broj 16 iz 2014. godine, zaključno ističe: ”Tijekom dosadašnjeg arheološkog istraživanja utvrđeno je da su u špilji Židovske kuće kod Cerovice boravile ljudske zajednice koje su područje središnjeg Žumberka nastanjivale u prvoj polovici 1. tisućljeća prije Krista (kasno brončano doba / starije željezno doba) te u razdoblju kasnoga srednjeg vijeka / ranoga novog vijeka, između 15. i 17. stoljeća.”. Na ulazu u špilju vidljivi su tragovi obrambenog zida, koji potječe iz srednjeg ili novog vijeka. Morena Želle pretpostavlja da je zadnja špiljska dvora mogla imati obrednu ulogu jer se, s obzirom na mikroklimatske uvjete u špilji, ne čini izvjesnim da je služila za duži boravak. Navodi i sličnost sa špiljom Židovske kuće u Budinjaku jer ”... svakako valja istaknuti prostornu i kronološku bliskost prapovijesnih nalaza iz Židovskih kuća s onima iz nedalekoga stariježeljeznodobnog Budinjaka te njihovu vjerojatnu pripadnost istoj kulturnoj grupi - grupi Budinjak”.

Špilja u Budinjaku, zbog blizine cesti koja povezuje središnje predjele Žumberačke gore s Breganom na istoku i Krašićem na jugu, ranije je postala predmetom zanimanja stručnjaka, od susjedne imenjakinje u Cerovici u kojoj su prva arheološka izviđanja provedena 1980-ih godina, dok su sustavna arheološka istraživanja uslijedila tek 2006. godine. Za špilju Židovske kuće u Budinjaku u dostupnim radovima u pravilu se ističe da ju je od stručnjaka prvi spomenuo još 1894. godine paleontolog, arheolog i geolog Dragutin Gorjanović - Kramberger u radu ”Geologija gore Samoborske i Žumberačke”, koji je objavljen kao ”Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti” iz Zagreba (zasebno knjiško izdanje broj 120): ”To su špilje sa prizidanim ulazom, koje su negda rabili kao skrovišta.” (* 3).

Istina je, međutim, da je o budinjačkoj špilji Židovske kuće još 22 godine ranije pisao etnolog potpisan tek inicijalima J. B., u napisu ”Odgovor na pitanje družtva za jugosl. poviest. i starine - Židovske kuće u Žumberku”, objavljenom u glasilu ”Arkiv za povjestnicu jugoslavensku”, knjiga XI iz 1872. godine, čiji nakladnik je bilo Družtvo za jugoslavensku povjestnicu i starine. U vezi s tim napisom, vrijedno je spomenuti i bilješku arheologa Želimira Škobernea iz Zagreba u njegovoj monografiji ”Budinjak - Kneževski tumul”, koju je objavio Muzej grada Zagreba 1999. godine.

U bilješci broj 36 arheolog zapravo odaje priznanje neznanom izvjestitelju koji nam je sačuvao predaje iz Budinjaka i okolice: ”U Budinjačko polje došli smo zahvaljujući legendi, koju bilježi starija hrvatska arheološka literatura (Arkiv za povijestnicu Jugoslavensku XI, Zagreb 1872, 240-244), o židovskim kućama i kamenu Zelenku oko kojega vile igraju svoje kolo, osobito u oćidan većeg svetka, a coprnice sastaju se svaki dan o zdravoj Mariji i vrebaju na vinare. Krenuvši tragom te legende, koja je i današnjem puku središnjeg Žumberka dobro znana, otkrili smo ovo veliko nalazište.”. Želimir Škoberne vodio je, naime, arheološka istraživanja na Budinjačkome polju, koja su otpočela 1984. godine, tijekom kojih je otkriveno veliko prapovijesno grobište (nekropola) s grobnim humcima (tumulima), s ukopima u velikoj većini iz kasnog brončanog i starijeg željenog doba (iz 10-9. do 6. stoljeća prije Krista).

Valja napomenuti da arheolog u spomenutoj bilješci navodi manje bitne predaje iz Budinjaka. Iz neznanog razloga, možda upravo stoga jer mu se doimala nevjerojatnom, ne spominje i onu najvažniju, o žiteljima špilje Židovske kuće koji su činili zla susjedima u okolnim selima. Sam zapisivač predaja, napis ”Odgovor na pitanje družtva za jugosl. poviest. i starine - Židovske kuće u Žumberku” započinje mišljenjem da su podzemni stan sagradili stanovnici koji su izbjegli pred turskom opasnošću. Nadalje, pak, ističe: ”Da nijedan židov nije nikada u njih obitavao - to je sigurno i nedvojbeno, - ali opet nije niti izraz bez razloga. Ja ostavljam drugomu da to razglablje - ja si ovdje preduzeh predočiti kratku crticu o tih kućah, gdje i kako leže i što se sve o njih pripovieda.”.

Slijedi cjelovit napis o predajama kojega je zapisao J. B.: ”Kuće židovske leže ... na povisoku berdašcu. S dolnje strane istih spustja se strma šuma k podnožju briega, a s gornje razlieže se budinjačko 1) ili zelenkovo 2) polje. Kućah nije moći tako dugo opaziti, dok čovjek upravo pred nje nedodje. Izkopane su na koncu briega, koji naliči na sedlenicu. Kako se daleko te kuće izpod zemlje protežu - nezna se, no dade se misliti, na jedan dobar kamenohit. Tverde dapače njeki, da se protežu i na puščani hitac. Tvrdjenje pako svoje osnivaju na tom, što je pred njekoliko pao godinah jarac u njeki ponor, koji po njihovu mnenju skućami u spojenju stoji, i nakon poduljeg vremena izpod zemlje na židovska vrata van izišao. Da se pako te kuće i dalje izpod zemlje protežu, svjedoči i to, što se, kada čovjek iznad njih ide, stope tutnjom odzivlju. Židovske kuće nisu kako se k njim dodje zidom obkoljene, dapače nalazi se isti samo na jednoj strani. Pred njimi je iskopana jamurina, koja sačinjava predvorje. Na lievu ruku, kako se unutra stupi, načinjena je bolta; a pod boltom u jednom kutiću leži znetva (znetva je naziv za jamu koji se koristi u Žumberku, nap. pis.), koja je po mom mnienju stanovnikom zdencem morala biti. No narod pripovieda, da su u njoj stanovali s početka nečisti dusi, a poslje odlazka židovah, da su se u kuće preselili. Znetva ota obstoji jošte i sad neoštetjena, i mora podosta duboka biti; jer kada čovjek baci unutra kamen, to ti zvoni, kao da bi sa stranah bili kotlovi obješeni, pa da kamen od jednoga do drugoga skače. Malo dalje od znetve leži opet u gornjem kutiću nješto nalik na kôlo vožno s raznimi bojami, izmedju kojih se ponajbolje idade žuta razpoznati. Iz toga kola znade kad i kad njekakva čadjava tekućina kapati.

Uz boltu spojen je zid rečenih kućah. Lice im je od čvrsta kamena iztesano. Ulaz u nje visok je do preko pol hvata od podnožja zida. On je četverouglast i podosta prostran. Kamenje od koga je napravljen, liepo je iztesano. Nad ulazom leži samo za jedno 3-4 lakta dimnjak. No taj nenaliči običnim današnjim; jer nije niti četverouglast, niti se diže u vis, već je okrugao, i u stieni kao izvrtan; a širok je tako, da bi čovječja glava lahko unutra išla. Nad dimnjakom imade jošte za pol hvata zida, a onda nanešena je zemlja. Prve dvije sobice u kojih sam sam bio, su četveronglaste, kao što će bez dvojbe i ostale biti. Prva je podpuni quadrat. Visoka je do jedno 3 lakta, a tako isto široka i duga. Druga je bila malko prostranija. Ulaz iz prve u drugu, tako je velik kao i od prve. Iz prve sobice vode vrata jednako u drugu. Prve dvije sobice nisu izgladjene. Sva je prilika da će i ostale takove biti; premda narod tvrdi, da su i ostale, i to počam od pete, sve liepo izmazane bile. Imade jošte ljudih, koji su u petoj sobici bili, pa pripovjedaju da su sve čiste i jošte u dobru stanju; no da li se stvar tako imade, to je sada već prekasno o tom se osviedoćiti, budući da se je druga sobica pred jedno dvie godine srušila. Buduć dakle, da se tim dalnje opisivanje kućah otih prekida, preći ćemo nato, da čujemo, što ljudi o njih pripovjedaju.

Kuće židovske sazidali su jošte u stara vremena židovi. Židovab otih bilo je, vele, samo pet. I ovi imali su jednoga starca s dugom sivom bradom za vodju. Dugo su krali oni blago po paši, i nosili pod zemlju; no da bi samo golo blago, još- još-, nego uz oto i jedno- i dvogodišnju diecu: ”vile vas odjahale.” - Dugo se je to sbijalo i ponavljalo, dok se napokon majke - nemogav diečice svoje preboljeti, nezagovore, da će sazidati kapelicu na čast svetoj nedjelji. - Bila istina, nebila, kapelica se je bila podigla nad rečenim ponorom. Danas neobstoji ista doduše, ali da je stajala, sviedoči nam temelj okružnoga zida, žrtvenika i vratah. Kapelice dakle nestade tečajem vremena; no mjesto na kom je stajala, nazivlju: ”svetom nedjelom.” - Ostavši indi zagovoru vierne, dadu majke kapelicu zidati; a zidanjem, vele, izadje svietlo na vidjelo. ?? noći naime dolazili su židovi i srušili sve, što se je po danu sazidalo. Krivnja padala je na nečiste duhe. Da se pak za stalno saznade, jesu li dusi Iii što drugoga, naredjeni budu stražari, da zid čuvaju. Stojeći već više satih, opaze oko pô noći, kako se od židovskih kućah njetko približuje. Približiv se malo bolje k njim opaze da su ljudi. Došavši židovi do zida, prisloni se odmah bradaš uza zid, i počme ga rušiti; na što stražari priskoće, i vodja im starca zapita:

”Što i odkuda ste vi?”.

”Židovi izpod zemlje”, odgovori starac.

”Pa što tražite odje?”

”Ono bez čega nemožemo biti.”

”A što je to, bez česa vi nemožete obstati.”

”Osveta.”

Uz to prišaptne njeki izmedju stražarah: ”Pitajte ga, nerušeli možda naš zid.”

Vodja odmah: ”Jeli istina, da vi rušite, što mi po danu sazidjemo?”

”Jest.”

”A zašto to?”

”Zato; jer nas mrzi krst, a zagluša zvono.”

”A zašto nam jošte blago i djecu kradete?”

”Blago; jer neimamo druge hrane, a djecu, da se iz nje krvi nasitimo.”

”A što ćete s krvlju?”

”Treba našim ženam; jer nemogu dotle roditi, dok se nenapiju krstjanske krvi.”

Na to vodja: ”Vežte momci, pa šnjimi na sud.”

Na sudu obećaju židovi, da će od sada biti na miru, samo da ih neka odpuste. Sudac ih odpusti, a oni otidju pod zemlju. Zidanje se nastavi, i kapelica bude za njeko vrieme gotova. Kad je prviput zvono zazvonjelo, zagluša židove pod zemljom, i oni poberu sve svoje, pa ostave kuće za uvieke. Kad su izpod zemlje izašli, saberu se kod zelenka i najedu zadnji put. Odlazeći zakopaju ga u zemlju, okrenuv izdubljenu stran odozdo, i prokunu ne samo polje već i njega, veleć:

"Polje naše! Nerodilo više nikada ničim do cernjušine i brezine, sunćane topline nikada neoćutilo, a blagoslova božjega nikada neokusilo. A ti zelenko leži u zemljici crnoj sakriven, da ńeslužiš kletom krstu za ništa. Do sada smo mi oko tebe kolo igrali, ad od sada neka vuci oko tebe viju."

Pripovjest ova živi jako u narodu žumberskom. Uspomena na te kuće neće nikada sasma izumrieti, zato bo se matere brinu. Kada im se djeca zaplaču, one: ”U mir djeco, židovske su kuće bliz.” Tako dakle razprostire se tradicija od dana do dana, od ustih do ustih. Miesto židovah, vele, da sada vragovi u kućah stanuju i to odmah već u šestoj kućici; i da nesmije nitko u nutra, već koza ili jarac; jerbo su tobože oni njihova plemena. - Polje budinjačko nerodi danas ničim do brezine i cernjušine, bilo radi židovskoga prokletstva ili ne. Danas služi za pašnjake i soldačko vježbalište. Na više miestah na istom opaziti je moći jamah, kojih nije narav stvorila, već ljudska ruka ponapravljala.
A kad koga ? njih upitaš, veli svatko, da su ih židovi izkopali. Oko zelenka, vele, da Vile igraju svoje kolo, osobito u očidan većega svetka; a copernice sastaju se svaki dan o zdravoj Mariji i vrebaju na vinare. - Time se svršuje pripovjest.

1) Jedni ga zovu tako po selu Budinjak.

2) Zelenko zove se kamen, na kom su židovi blagouali i u kom su novce držali. Kamen otaj stoji jošte i dan danas na sriedi rečeuoga polja. Vagnuti će moći do 10 centih. U sredi je izduben na pedalj duboko - jedno dva u dugulj - a pedalj opet u šir. Izvadili su ga pred jedno 20 godinam pastiri. Pod njim je bilo načinjeno od zida kao što se danas običaje po grobovih dielati; ali neumne ruke razbacaše sve amo tamo, tako da se danas od svega toga ništa nepoznade, do gole jame, u kojoj je taj kamen stajao.”.

U napisu J. B. prvo predočuje smještaj i daje opis špilje Židovske kuće. Raspored zidovima odijeljene dvije prostorije u špilji, o kojima kazuje na osnovu vlastitoga uvida, odgovora stanju koje su zatekli suvremeni speleolozi (* 4). Za priče o dodatnim prostorijama, koje je čuo od mještana, ne možemo reći jesu li se zasnivale samo na njihovim nagađanjima i(li) mašti ili su odgovarale stvarnosti. Naime, J. B. nije provjeravao što se krije iza druge sobe, za koju je izvijestio da se nedavno urušila. Iz njegovog navoda nejasno je što se točno urušilo. Postoji mogućnost da se urušio njezin strop, koji je istodobno mogao predstavljati i podnicu sobe smještene povrh te druge prostorije po redu špiljskom hodniku. Na takvu mogućnost upućuje visina špiljskog hodnika u središnjem dijelu od oko 5 metra. No, iza te druge špiljske prostorije, s obzirom na njegovu dužinu od oko 10 metara (i širinu do 3 metra), uistinu se moglo nalaziti još soba u nizu. Kako je razmak između ulaznog zida i drugog zida u špiljskom hodniku približno 2 metra, uz pretpostavku da su i preostali zidovi bili podjednako odvojeni, u tome kraku špilje uistinu je moglo biti ukupno 5 jednako širokih prostorija.

Špilju Židovske kuće kod Budinjaka, prema kazivanju tamošnjih ljudi, u novom vijeku povremeno su koristili putujući trgovci, koje su nazivali Židovi, a kojima je služila kao privremeno boravište. Tako su ih zvali jer su u odnosu na starosjedioce Žumberčane bili druge vjere, ne nužno judaističke. Neko vrijeme, u novije doba, špilja se očito koristila i za skladištenje piva. Predaja koju je zapisao J. B. govori nam da su hodnik u špilji, pogodan za stanovanje, zidovima pregradili upravo Židovi u neka ”stara vremena”. Predaja nam ne daje naslutiti kada su to mogli učiniti. No, zato nam prenosi da je u špilji živjelo svega petero Židova, čiji vođa je bio jedan starac. Ti stanovnici Židovskih kuća, doznajemo iz predanja, otimali su potajice starosjediocima stoku, ali i djecu staru tek godinu-dvije.

Majke, koje nisu mogle preboljeti nestanak svoje dječice, kazuje nam predaja, moleći se Bogu za  pomoć zavjetovale su se da će u selu sagraditi crkvu ”na čast svetoj nedjelji”. Kapela Sveta Nedjelja uistinu je u Budinjaku sagrađena, o čemu i danas svjedoče njezini preostali temeljni ostaci (* 5). Arheološki ostaci crkve Sveta Nedjelja s pripadajućim novovjekim grobljem, iz 16. do 18. stoljeća, pronađeni su 2011. godine. Pronađeni su tijekom iskopavanja grobnih tumula iz starijega željeznoga doba, koja je u okviru istraživanja Muzeja grada Zagreba predvodio Želimir Škoberne. Na temelju podataka iz pisanih izvora građevina je prepoznata kao grkokatolička kapela Sveta Nedjelja, koja je nakon doseljenja ”uskoka” sagrađena u Budinjačkome polju.

Zaštitno arheološko iskopavanje na prostoru (oko) kapele započelo je naredne godine, potrajalo je od srpnja do rujna, a vodila ga je Morena Želle iz Javne ustanove ”Park prirode Žumberak - Samoborsko gorje”. Zaštitna iskopavanja nastavljena su i 2013-2014. godine, pod okriljem spomenute Javne ustanove, kao i Muzeja grada Zagreba. Ovim istraživanjima nedvojbeno je dokazano da je novovjekovna kapela sagrađena na tumulu iz starijega željeznog doba. Utvrđeno je da građevina veličine 11 x 6 metara ima lađu približno kvadratnog tlocrta (6,3 x 6 metara), na koju se nadovezuje apsida poligonalnog oblika s vanjske strane, a polukružnog s unutrašnje. Zidovi kapele građeni su od neobrađenog ili poluobrađenog lomljenog kamena (vapnenca) povezanog mortom. Ne zna se kada je točno i uslijed čega crkva Sveta Nedjelja rušena. U vrijeme kada je J. B. zabilježio ovdje predstavljenu predaju, već su od kapele bili preostali samo tragovi: ”Danas neobstoji ista doduše, ali da je stajala, sviedoči nam temelj okružnoga zida, žrtvenika i vratah.”.

Spomenuta predaja govori nam da je crkva Sveta Nedjelja rušena još i tijekom gradnje. Sve što bi mještani sagradili danju, noću bi porušili ”Židovi”, koji su živjeli u obližnjoj špilji. U nedjelu su ih uhvatili stražari, koji su nakon što se uništavanje zidova crkve u izgradnji ponovilo nekoliko noći, postavili zasjedu uz gradilište. ”Židovi” koje su zatekli u rušenju, priznali su stražarima da su isto činili i proteklih noći. Na upit stražara zašto su tako postupili, odgovorili su da su s gradnjom otpočetu crkvu rušili iz osvete i mržnje prema kršćanstvu. Na pitanje zašto su im krali blago i djecu, ”Židovi” su istaknuli da su se stokom prehranjivali, dok su djecu otimali ”... da se iz nje krvi nasitimo.”. Dodali su da bez krvi dječice njihove žene ”... nemogu dotle roditi, dok se nenapiju krstjanske krvi”. Zbog navedenih zločina, a posebno radi usmrćivanja djece, žitelji sela sudili su uhićenim ”Židovima”. Suočeni s najtežim kaznama, zločinci su obećali ne činiti više seljanima zlo.

No, kada se na sagrađenoj crkvi Sveta Nedjelja prvi puta oglasilo zvono, ”Židovi” su ne mogavši podnijeti njegov zvon zauvijek napustili Budinjak i Žumberak. Prije nego li su otišli ipak su učinili još jednu, posljednju pakost. Izokrenuli su i sakrili u zemlju obredni kamen ”Zelenko” u Budinjačkome polju, proklevši sav budući urod žitarica na njemu. J. B. koji je zapisao predaju, pripomenuo je da su budinjački pastiri negdje sredinom 19. stoljeća usred polja pronašli spomenuti obredni kamen. Zapisivač je posvjedočio da se dva desetljeća kasnije kamen ”Zelenko” još uvijek nalazio odbačen u polju.

Iz njegovoga opisa možemo naslutiti da je bila riječ o povećoj ploči, vjerojatno nadgrobnoj, ili možda o poklopcu ili sanduku kamene žare ili manje škrinje. J. B. je, naime, naglasio da je kamen težio oko 10 (metričkih) centi, što bi odgovaralo masi od jedne tone, te da je kamen s jedne strane bio klesanjem izdubljen. Udubljenje je bilo duboko otprilike jedan pedalj, ili oko 20 centimetara. Podjednako toliko bilo je široko, a dvostruko više dugačko. O vremenu iz kojega je kamen mogao potjecati, nije zabilježio nikakav podatak. Je li neobičan veliki kamen s udubljenjem, smješten usred Budinjačkoga polja, koje je značajnim dijelom bilo grobište iz starijega željeznog doba, potjecao upravo iz toga prapovijesnog vremena? Ukoliko je, kao što upućuje podatak koji je zapisao J. B., kamen pokrivao (ili tek bivao smješten u) tamošnju grobnu raku sazidanu od manjih kamena klesanaca, tada je uistinu mogao podrijetlom pripadati tome razdoblju.

To bi ujedno značilo da su se događaji, o kojima nam je znanje sačuvala narodna predaja, mogli zbiti u bilo kojem razdoblju nakon starijega željeznog doba pa sve do novoga vijeka. Činjenica je da su stanovnici Budinjaka uz kamen ”Zelenko”, a kasnije i uz dio polja u kojem se obredni monolit nekoć nalazio, sve do u novije doba vezali priče o vilama koje tu za blagdane plešu kolo, kao i o vješticama koje, pak, vrebaju na mještane, napose vinare. Vile i vještice u tim pričama kao da se nadmeću, hoće li kamen opet okrenuti na stranu dobra ili će on i nadalje ostati posvećen zlu. Zlu, kojim su ga, navodno, svojim prokletstvom obilježili ”Židovi”.

Žumberački zlikovci možda su u taj kraj ipak doselili i opačine počinili negdje u srednjemu vijeku. To se vrijeme, naime, poklapa s dolaskom skupina Kazara (Hazara) u Europu, pa i u naše krajeve. Kazari su bili pripadnici naroda koji je živio po prilici uz sjeverne obale Crnoga mota i obližnje krajeve. Već u starome vijeku okolni narodi, napose Rusi, strahovali su od njihovih zlodjela, koja su uključivala i obredno žrtvovanje (otete) djece uz ispijanje njihove krvi. Rusko kraljevstvo, želeći stati na kraj zlima koje su činili susjedni Kazari, zahtijevalo je da se odreknu ”služenja Vragu” i da se obrate na neku od ”Božjih vjera”. Kazari su pod prijetnjom načelno prihvatili judaizam, no i nadalje su - i sve više u tajnosti - nastavili s činjenjem najstrašnijih zločina.

Naposljetku, ne imavši drugoga načina da obrani stanovništvo od zlodjela Kazara, Rusko kraljevstvo u ranome srednjem vijeku vojno je porazilo Kazariju. Ipak, moć Kazara i zla koja su vršili time nisu prestali. Mnoštvo Kazara je, doduše, izbjeglo iz svoje prvotne postojbine, ali su brojni otišli s na krvlju stečenim bogatstvom. Zakleli su se da će učiniti sve da se osvete za poraz i progonstvo i da očuvaju svoj izopačeni način života, koji nije ukorijenjen i prožet s ljubavlju i dobrotom, već s moći hranjenom mržnjom i pohlepom. Zavjetovali su se i to da će zlodjela svojih sebičnih i mračnih života, posvećenih Vragu (Đavlu, Sotoni), činiti u tajnosti. Odlučili su to postići koristeći se najpodlijim prijevarama, lažima i obmanama, kojima će poput paukove mreže preplesti sva područja i razine društava u koja su prispjeli. Za ostvarenje tih zadaća služili su se bogatstvom, koje su također gomilali zlodjelima, ali i slabostima ljudi koje su dodatno poticali i produbljivali, sve više ih udaljujući od duhovnih i moralnih vrijednosti i skladnog suživota s drugim bićima i prirodom u cjelini.

Takvi zlotvori sve do danas žive među ljudima, samo što su za razliku od prethodnika iz žumberačke predaje prikriveni, iako su nikada moćniji, suroviji i bezobzirniji u zločinima. Neka si svatko sam pokuša odgovoriti na pitanja o tome gdje svake godine nestaju milijuni djece, pa i novorođenčadi, i kakve ih sve okrutne sudbine snalaze, za što se - pod krinkom medicine i humanosti - koriste ljudski organi, dakle i dječji, počevši zapravo još od samoga zametka, ... O tim zločinima mučno je i pisati, no istina je jedini put ka razotkrivanju ”Židova” (Kazara) kao sluga tame i opačine, shvaćanju nemjerljivog i nepojmljivog zla kojega su počinili i čine i  osvještavanja načina vlastitih doprinosa kojima tim zločinima možemo stati na kraj.

Shodno tome, valja biti na čistu da narodno predanje o izopačenim ”Židovima” u Žumberku nije nikakva priča plašilica za djecu koju se pokušava uspavati, već ima čvrstu podlogu u stvarnim događanjima koja su se u nepoznato doba prošlosti, a najvjerojatnije u vrijeme pojave Kozara u tome kraju, uistinu zbila. A koja su, na žalost, još uvijek prisutna u svijetu u kojem obitavamo, jer se iz ”podzemlja” i nadalje na naše slobode, živote i duše okomljuju - neljudi, kojima ništa ljudsko nije sveto.