U slavonskim Lipovljanima otkopana cjevanica divovskoga čovjeka

”Arkiv za povjestnicu jugoslavensku”, prvi hrvatski znanstveni časopis koji je donosio radove iz spomenutih nauka, izdavalo je Družtvo za jugoslavensku povjestnicu i starine iz Zagreba, u razdoblju od 1851. do 1875. godine. Glasilo je uređivao povjesničar, književnik, bibliograf i političar Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889.), osnivač i prvi predsjednik navedenoga Družtva, koje je bilo preteča današnjega Hrvatskog arheološkog društva. Kao urednik glasila, Ivan Kukuljević Sakcinski bio je vrlo širokogrudan i otvoren za suradnju za sve ”ljubitelje povijesnih starina” iz Hrvatske i okolnih zemalja.

U ”Arkivu za povjestnicu jugoslavensku” objavljivao je sve napise od značaja za širenje i produbljivanje spoznaja iz dosega već istaknutih znanstvenih područja. Prigodu da svojim radovima doprinesu tome nastojanju omogućavao je jednako svima, od pojedinaca koji su se isticali visokim i svestranim obrazovanjem, preko prosvjetnih i crkvenih radnika i službenika do ”običnih malih” pismenih ljudi, često u ulozi svojevrsnih povjerenika za povijest i starine (arheologiju) krajeva u kojima su živjeli i djelovali. Po pogledu iznošenja istraživanog gradiva u glasilu, Ivan Kukuljević Sakcinski nije postavljao zabrane i ograničenja koje bi proizlazile iz društvenog položaja, stupnja obrazovanja i izbora zanimanja suradnika ”Arkiva”.

U takvom poticajnom znanstvenom i spisateljskom okruženju glasila, među  njegovim vrsnim suradnicima bio je i Blaž Modrošić (1839-1900.), tada polaznik bogoslovije u Pečuhu u Mađarskoj. Kada je 1863. u ”Arkivu za povjestnicu jugoslavensku”, knjiga VII iz te godine, objavljen njegov povijesno-etnografski rad o lonjskom kraju u Zapadnoj Slavoniji, bio je tek zaređen za svećenika. Blaž Modrošić u radu je predstavio saznanja o povijesti svojega rodnog zavičaja (* 1). Naslov napisa ”Odgovori na njeka pitanja družtva za povjestnicu i starine jugoslavenske” odabrao je zapravo urednik glasila Ivan Kukuljević Sakcinski, koji je u istome broju ”Arkiva” objavio i poziv za suradnju naslovljen ”Pitanja družtva za jugoslavensku povjestnicu i starine na sve prijatelje domaćih starinah i jugoslavenske povjestnice” (* 2).

Između čak 30 pitanja, Ivan Kukuljević Sakcinski za drugo pitanje naveo je: ”Jesu li ikada u vašoj okolici, podaleko od navadnoga groblja, slučajno izkopane kakove kosti i koje veličine i vrsti?”. Na ovo pitanje nadovezao je naredno, koje je glasilo: ”Jesu li takove kosti ležale u zemlji, ili na zemlji? Jeda li je takovo mjesto, gdje su ležale, bilo ogradjeno kamenom ili opekom? I jeda li se je tu našlo takodjer kamenitih sandukah, oružja, prstenja, novacah, dragoga kamenja, žarah, uglevlja, pepela itd.”. Odgovarajući upravo na ova pitanja, mladi Blaž Modrošić (koji je u ”Arkivu” predstavljen s pogrešnim prezimenom, u kojem je navedeno da odgovori potječu od ”B. Modrušića, Lonjanca”), između ostaloga istaknuo je:

”Godine 1850. za vrieme svoga školovanja u Lipovljanih radeć u bašći c. kr. njemačkog učitelja, odkopam slučajno u podnu obronka ovisoka briega, na kome leži preko po sela s crkvom i stanovi satnijskih oblastih, cjevanicu od gliežnja do koljena blizo dva aršina dugu uz množinu kostih svake bagre; isto tako više izdjelanih kamenčićah, crepovja, zahrdjana gvoždja, čavalah preko pedlja dugih, pače poveće komade dasakah, buduć je po vjerodostojnih izvorih ovdje njekoć župno groblje bilo. Nu odkle oni kamenorezi, ono željezo - što sam s neuke širom razbacivao - neponjam, ako tude drugi zec neleži.”.

Iz predstavljenog zapisa Blaža Modrošića doznajemo da je cjevanicu (goljenica, gnjat, ... a latinski tibija), deblju i čvršću od dviju kosti koje tvore kostur potkoljenice, otkopao u podnožju brijega u samom središtu naselja Lipovljani, poznatim kao ”zapadna vrata Slavonije”, gdje je kao dječak pohađao osnovnu školu. Saznajemo da ju je iskopao na mjestu na kojemu se nakada nalazilo staro župno groblje. Pronađena kost dječaku se itekako urezala u sjećanje jer je, kako je napomenuo, bila dugačka ”od gliežnja do koljena blizo dva aršina”. Aršin (turski arşin) ili turski lakat mjera je za dužinu koja je, ovisno da li se koristila pri krojenju, u trgovini ili graditeljstvu, iznosila od 65 i 68 do 75 centimetara.

Ukoliko pretpostavimo da je mladom otkrivaču kosti bliska mjera kojom se služio pri izmjeri dužine bio najkraći aršin, onaj krojački, tada je cjevanica koju je pronašao mogla biti tek nešto kraća od 130 centimetara. No, ako je dječak u procjeni i nenamjerno pretjerao, te ako je kost uistinu bila nešto kraća, možemo pretpostaviti da je cjevanica bila dugačka možda jedan metar. Cjevanici dužine od jednog metra odgovorala bi visina čovjeka od 3,2 do 3,5 metara (* 3). Kao i kod gotovo svih sličnih izvještaja o pronalasku vrlo dugačkih ljudskih kostiju, posebice cjevanica, i iz iskaza mladoga svećenika nije moguće doznati ništa o daljnjoj sudbini kosti koju je kao dječak otkopao. Dok je za neke druge predmete koje je na tome mjestu iskopao, spomenuo da ih je po pregledu nehajno odbacio, o pronađenog cjevanici više ništa nije pribilježio. Je li ju tek vratio natrag u zemlju koja je nekoć davno bila dijelom seoskoga groblja?

Koliko god oskudan bio, zapis Blaža Modrošića zanimljiv je već i stoga jer ga je ostavio sam pronalazač divovske kosti. O otkriću svjedoči ”iz prve ruke”, bez posrednika. Na svakome od nas je da ima ili nema povjerenja u njegov iskaz, da ga ocijeni istinitim ili, pak, nevjerodostojnim. Ne smatram da je mladi svećenik u svojemu zapisu, dostavljenom uredniku glasila ”Arkiv za povjestnicu jugoslavensku”, lagao. Ali je svakako mogao pogriješiti u procjeni dužine cjevanice, posebice ako joj je dužinu, makar i nesvjesno, usporedio s onom u vlastite, dječačke noge. Ipak, da ta potkoljenična kost uistinu nije bila izuzetno duga, bi li opće privukla posebnu pozornost dječaka? Ne samo da na nju nije zaboravio, već ju je kao 24-godišnji mladić istaknuo u svojoj povijesno-etnološkoj radnji.

Blaž Modrošić u predstavljenom zapisu naveo je tek okvirno mjesto ponalaska velike cjevanice. Istaknuo je da ju je iskopao ”u podnu obronka ovisoka briega, na kome leži preko po sela s crkvom i stanovi satnijskih oblastih”. Iz te bilješke nije moguće pobliže odrediti mjesto spomenutog nalaza. No, ”buduć je po vjerodostojnih izvorih ovdje njekoć župno groblje bilo”, kako je napomenuo u nastavku zapisa, možemo ipak pretpostaviti da se mjesto nalaza, dakle davno napušteno groblje, nalazilo u blizini seoske crkve.

Crkva, koju Blaž Modrošić u napisu ne imenuje, nesumnjivo je današnja župna crkva Sveti Josip, sagrađena 1771-1777. godine (* 4). U dostupnim povijesnim izvorima nisam naišao na podatak da se na mjestu današnje crkve, ili u njezinoj neposrednoj blizini, i ranije nalazilo crkveno zdanje (* 5), kao niti podatak o starosti (odnosno razdoblju korištenja) napuštenog groblja u Lipovljanima na koje je ukazao Blaž Modrošić. U novom vijeku Lipovljani su postali sjedištem župe 1756. godine te župno groblje koje spominje suradnik ”Arkiva za povjestnicu jugoslavensku” zasigurno potječe najkasnije iz toga vremena.

Nije poznato je li na istome mjestu možda postojalo i srednjovjekovno ili neko još ranije groblje. Stoga je i o podrijetlu cjevanice koju je pronašao Blaž Modrošić moguće samo nagađati. No, ukoliko je podatak, koji je predstavio mladi svećenik, o njezinoj dužini istinit, tada je teško zamisliti da potječe od čovjeka koji je tu sahranjen, primjerice, u drugoj polovici 18. stoljeća. Znamo li, naime, za ikojega zapadnoslavonskog trometraša iz novije povijesti? Uz pretpostavku vjerodostojnosti podatka o cjevanici koji je iznio Blaž Modrošić,  Ili je, dakle, naše poznavanje novovjeke povijesti nepotpuno (pa su u Hrvatskoj i susjedstvu u novije vrijeme  ipak živjeli i ”divovi”) ili je čovjek divovskoga rasta od kojega je potjecala pronađena kost živio u neko davno, nama nepoznato doba.

(* 1) Svećenik, književnik, prevoditelj (s mađarskog), novinar i nakladnik Blaž Modrošić rođen je u selu Lonja, smještenom uz lijevu obalu rijeke Save, oko 18 kilmetara jugozapadno od Lipovljana. Pučku školu pohađao je u Lonji i Lipovljanima, gimnaziju u Slavonskoj Požegi i Zagrebu, a bogosloviju u Zagrebu, Đakovu i Pečuhu u južnoj Mađarskoj, gdje je 1863. zaređen za svećenika. Kao kapelan i župnik službovao je u više sela južne Mađarske, a najduže u naselju Lipovo (mađarski Lippó, njemački Lippwar), gdje je i umro.