Otkriven stećak u Bjelopolju na području Gornje Ploče

Zaselak Bjelopolje smješten je na zaravni u jugoistočnom, rubnom dijelu Gornje Ploče, između brijegova Debeljača (820 m.n.v.) na jugozapadu i Gostuša (931 m.n.v.) na istoku. Zaselak se nalazi nedaleko križanja suvremene ceste koja iz Udbine vodi do naplatne postaje auto-ceste Zagreb - Split u Gornjoj Ploči sa cestom koja sjeveroistočnim rubom Ličkoga polja vijuga, od Vrebca preko Mogorića, u smjeru Lovinca. Bjelopolje je od središta općine Lovinac, kojoj pripada kao uprava jedinica, udaljeno tek nešto više od 4 kilometra sjevernije.

U istočnome dijelu zaselka, oko stotinu metara od desne obale Jadove, ali i oko 30-ak metara od asfaltne ceste koja vodi do suvremenog mjesnog groblja, nalazi se brežuljak koji se uzdiže iznad ravnice svega oko 5 metara. U središnjem dijelu toga uzvišenja ruševni su ostaci crkve. Riječ je o ostacima pravoslavnog hrama (crkve) Sošestvija (Silaska) Svetog Duha na Apostole, sagrađenog 1719. godine. U Drugome svjetskom ratu, 1943. godine, hram je miniran, a gotovo u potpunosti srušen je 1949. godine. Kamen iz ruševine većinom je iskorišten za neke druge gradnje. Sačuvan je tek donji dio zvonika s ulazom u hram, dok se od crkvene lađe i svetišta naziru tek temelji. Hram se okvirno pružao u smjeru zapad - istok, uz otklon crkvene lađe prema jugu za oko 20 stupnjeva.

Hram Silaska Svetog Duha najvjerojatnije je sagrađen na mjestu srednjovjekovne crkve, za koju se ne zna kojemu svecu je bila posvećena. Ta prva crkva zacijelo je srušena tijekom provala Turaka u Liku, vjerojatno krajem 15. ili početkom 16. stoljeća. Srednjovjekovno naselje, čija je to župna crkva bila, zvalo se Novaci ili Novaki. Tim područjem, do turskoga osvajanja Like 1527. godine, upravljali su krbavski knezovi Kurjakovići, iz jednog od ogranaka starohrvatskog plemena Gusića.

Crkvinu u Bjelopolju obišao sam 28. svibnja ove godine u društvu slobodnog istraživača, planinara i pisca Faruka Islamovića, pisca, fotografa i planinara Nikole Cetine (* 2) te supruge Martine, kojima zahvaljujem na svesrdnoj suradnji pri istraživanju (zapažanju, mjerenju, fotografiranju, bilježenju, ...). Tijekom istraživačkog izleta, u Bjelopolju namjeravali smo razgledati tek kameni prijelaz preko rječice Jadove. No, kako zbog visokog vodostaja u dolasku nismo zamijetili kamenje u koritu preko kojega stanovnici prelaze rječicu, produžili smo cestom prema mjesnom groblju. Stigavši do njega, okrenuli smo se i na povratku pažljivije motrili ulijevo kako bi ugledali ”most” preko Jadove. Prije nego li smo stigli u ravninu s tim kamenim prijelazom zapazio sam usred livade, niti 15 metara daleko od ceste, visok uspravljen kamen.

Skrenuo sam na njega pozornost i suputnicima te smo zaustavili automobil i uputili se promotriti neobičan osamljeni monolit. Ispostavilo se da je monolit, koji se s ceste doimao stupom ili gredom, zapravo - uspravno postavljena nadgrobnica izrađena iz vapnenačke stijene. Kada smo mu prišli, vidjeli smo da je riječ o pločastom stećku. Pri vrhu gornje ili ”krovne” stranice (”lice”) uklesana su dva križa (krsta), od kojih je onaj  bliži vrhu ploče nešto veći (* 3). Visina stećka iznad livade iznosi 140 centimetara. Ploča nadgrobnice široka je pri dnu 70 centimetara, dok je u vršnom dijelu 15-ak centimetara uža. S donje ili stražnje strane (”naličje”) ploča nije obrađena klesanjem, već je stijena iz koje je stećak izrađen ostavljena kakva je nađena u prirodi. To je bio učestao pristup pri oblikovanju stećaka u Lici i velebitskom Podgorju. Uz osnovanu pretpostavku da je bar četvrtinom visine ukopan u zemlju, cjelovit stećak - ploča dugačak je najmanje 175 centimetara. Uz osamljeni stećak, koji strši iz livade poput stupa, raste mladi hrast, drvo kojemu se u dinarskim krajevima od davnina pripisuje svetost.

Uspravljeni stećak okrenut je ”licem” prema jugoistoku. Nagnut je oko 20 stupnjeva prema sjeverozapadu. Izvorno je gotovo sigurno ukopan u uspravnom položaju, a njegova ukošenost ukazuje da je postavljen poodavno. Na znatnu starost stećka upućuje i njegov, već spomenut, ”amorfan” oblik, kao i znatna istrošenost ”lica” nadgrobnice. Izloženost ”lica” stećka približno ka jugoistoku poklapa se sa smjerom pružanja srušenoga hrama u Bjelopolju, a za pretpostaviti i srednjovjekovne crkve koja mu je prethodila. Bjelopoljski stećak udaljen je od spomenute crkvine jedva 50 metara. Da se u svojevrsnom ”zaleđu” toga stećka nalazi crkvina, upozorio nas je Nikola Cetina. Nije nam to trebao dva puta isticati; po razgledavanju stećka uputili smo se i u pregled crkvine.

Prvo na što smo naišli u visokoj travi, oko neznatnih ostataka svetišta srušenog hrama Sošestvija Svetog Duha na Apostole, bilo je nekoliko kamenih nadgrobnica. Za razliku od stećka na obližnjoj livadi, sa suprotne strane ceste, nadgrobnice uz srušenu crkvu su polegnute. Gornjim rubom te pravokutne ploče, a čini se i jedna kvadratna, gotovo su posve utonule u zemlju. Na dijelu nadgrobnica uočljivi su samo klesanjem izrađeni reljefi, dok su na ostalima istaknuti natpisi na ćirilici. Nismo uspjeli uočiti niti jednu godinu, posvećenu rođenju i smrti pokojnika. S obzirom na kakvoću ploča, pravilnost njihove izrade (ravne stranice, blago izdignut rub, ...) te prisustvo plitkih reljefa s lijepo klesanim motivima, kao i ćirilićnih natpisa izrađenih u usporednim redovima, te nadgrobnice nesumnjivo su izrađene u novije doba, negdje između 18. i početka 20. stoljeća.

Prisutnost nadgrobnica oko svetišta hrama Sošestvija Svetog Duha na Apostole svjedoči da je tu bilo groblje stanovništva koje se na područje današnjeg Bjelopolja doselilo nakon oslobođenja Like od turske vlasti 1689. godine. Stećak - ploča na obližnjoj livadi, kojega su sačuvali vjerojatno upravo novi žitelji doline, posljednji je, pak, trag još starijega groblja na istome mjestu, na kojemu su sahranjivani žitelji u srednjem vijeku. Sačuvan stećak predstavlja uistinu neobičan nadgrobni spomenik, čija posebnost je naglašena novim mjestom na koje je izmješten s groblja na crkvini, kao i novim položajem u kojem opstaje u svojoj izdvojenosti i usamljenosti na livadi. Valja istaknuti da se nalazi podalje čak i od staze kojom su stanovnici Bjelopolja s lijeve obale Jadove prilazili nekadašnjim crkvama, od kamenog prijelaza preko rječice.

Povod i razlog (ili njih više) prenošenja toga stećka - ploče na sadašnje mjesto i postavljanja te izvorno ležeće nadgrobnice u uspravan položaj tek valja dokučiti (* 4). Postavljanje stećka pri njihovom izmještanju u uspravan položaj nije inače rijetkost u Lici. Upravo s takvim pristupom susreo sam se obilazeći neke tamošnje stare crkvine, primjerice baš u predjelu bliskom Gornjoj Ploči: podno Popovića gradine nedaleko Mogorića i podno brijega - gradine Stražbenice u Vrebcu, gdje je dio premještanih stećaka osovljen. Kako god bilo, i ti primjeri u konačnici govore o poštovanju prema nasljeđu predaka. Pri tome vrijedi podsjetiti da su i stanovnici pridošli u Liku krajem 17. i početkom 18. stoljeća, u zavičajima koje su prethodno napustili (Dalmacija, Hercegovina, Bosna, ...) također baštinili kulturu stećaka.

Tko god da je izdvojio stari stećak s crkvine u Bjelopolju i produžio mu ”život” na novome mjestu i u novoj ulozi, nama nepoznatoj, sačuvao je vrijedan djelić kulturno-povijesne baštine toga kraja. Ta je vrijednost time veća zna li se da je većina stećaka u Lici nepovratno uništena. Stećak iz Bjelopolja, dapače, predstavlja ugodno iznenađenje po pitanju opstanka takve vrste ličkih spomenika. Od strane povijesno-arheološko-konzervatorske struke za očekivati je da ne samo uvrsti ovaj spomenik na popis zaštićene baštine, već i da ga čim prije obnovi i time ”pomladi” i istakne u prostoru. Ponajprije bi mu valjalo iščistiti površinu, naglasiti uklesane križeve i učvrstiti ga ponovno u uspravom položaju. Na odmet ne bi bilo niti postavljanje putokaza za pristup stećku i ploče s osnovnim podacima o podrijetlu spomenika i njegovom značenju. A da o nastavku istraživanja stećka i ne govorim ...