Nevjerojatni megaliti Srdića šume

U jedan od tih čarobnih kutaka Srdića šume 16. ožujka ove godine slobodni istraživač Zdravko Novosel i moja malenkost (prijatelj Tomislav Beronić bio je spriječen pridružiti nam se) poduzeli su kraću istraživačku ophodnju. Zdravku je taj dio šume dobro poznat jer u njega navraća u potrazi za gljivama. Jednom prigodom naišao je na čudesan megalit, koji je privukao njegovu pozornost obličjem - diva u raskoraku. Ušavši u šumu, stoga smo prvo potražili toga okamenjenog gorostasa, visine od preko 3 metra.

Riječ je nesumnjivo o prirodnom geomorfološkom spomeniku, no ne treba puno mašte da se prepozna i mogući ljudski doprinos oblikovanju golemoga kipa. ”Noge” diva tolike su dugačke, da se između njih uz blago sagibanje lako može provući i poviši čovjek. Vapnenački div ”sagrađen” je iz kamenih gromada, koje savršeno naliježu jedne na druge. Zapravo se radi o ulomcima debelih slojeva vapnenca, koje je u golemi kip spojio dugotrajan rad erozivnih sila, pogonjenih suncem, kišom, snijegom, ...

Nakon razgledavanja toga kamenog diva, prošetali smo ostatkom nevjerojatne kamene galerije, koja se pruža na površini manjoj od jednog četvornog kilometra, u plitkoj kraškoj udolini obrasloj bjelogoričnim stablima, uz pokoje zimzeleno drvo. Iznad jedne ogromne potkovičaste ”prostorije” omeđene okomitim liticama nadvile su se dvije vodoravno postavljene ploče. Doimaju se poput kakve obredne pozornice, u koju su iz ”svetišta” u podnožju bile uprte oči i usmjerena očekivanja duhovnih tragatelja.

Nedaleko od toga visinskog ”oltara”, ugledali smo na nekoliko mjesta velike kamene ”stolove”, osovljene na ponešto nakošena postolja. Malo podalje uzdiže se čitav red uspravnih ploča, prvi vrhu uslijed erozije zaobljenih ili čak pomalo zašiljenih. Uspravni kameni niz odmaknut je od velike vapnenačke stijene na način da raspuklina između njih tvori ujednačeno širok klanac, visine do metar i pol. Promatrajući ovu kamenu tvorbu nameće se pitanje nisu li silama prirode i ovdje pripomogli ljudi, odvajajući nekoć davno klinovima ploče od vapnenačke matice.

Naposljetku, u tome šumskom vrtu punom čudesnih ”igrački”, izdjelanih u zajedništvu kamena, vode i šumskoga bilja, naišli smo i na nedvojbeni plod ljudskih ruku. Ugodno nas je iznenadila pojava isklesanog kamenog korita, očito začetka sanduka velike škrinje koji je nedovšen ostao krasiti Srdića šumu. Sanduk isklesan iz kamena živca dugačak je od ruba do ruba čela 210 centimetara, dok dužina uklesanog plitkog korita iznosi 170 centimetara. Širina stijenki sanduka je sa tri strane jednaka i iznosi oko 20 centimetara; duža stijenka koja se pružala iznad udoline odlomljena leži negdje u podnožju ispod sloja humusa i lišća.

Obzirom na dužinu kamenog korita, možemo tek pretpostaviti da je i ovaj sanduk škrinje po završetku klesarskih radova i odvajanja od matične stijene trebao poslužiti kao lijes grobnice - sarkofaga. Slične kamenolome u nekim drugim dijelovima Srdića šume, kao i na širem prostoru oko Skradske gore, i posebice zapadno od nje sve do rijeka Mrežnice i Dobre, arheolozi pripisuju vremenu 2. i 3. stoljeća, kada su u ovim krajevima izrađivani sarkofazi za sahranu odabranih žitelja tadašnjeg Rimskoga carstva.