Bihać - miraz kneginje Beatrice Frankopan

Između županije Mali Pset i srednjovjekovne kraljevine Bosne, koja je i sama povremeno bila pod krunom sv. Stjepana, bile su županije Sana i Vrbas, vjekovna uporišta knezova Babonića, kasnije poznatih kao Blagajski, zatim Veliki Pset, Lušci i Pliva, na sjeveru velika župa Gora, na zapadu ne velika, ali značajna županija Drežnik i iza nje Modruš, a na jugu županije Krbava, Nebljusi, Hum i Lapac.

Čak je na vojnim kartama iz 18. i 19. stoljeća područje tih županija, koje sada teritorijalno pripadaju državi Bosni i Hercegovini označeno kao Turska Hrvatska (Türkish Kroatien). Nakon osmanlijskog osvajačkog pohoda na zapad, Bihać je nekoliko stotina godina bio isključen iz kršćanske Europe, kojoj je nakratko vraćen Austro-Ugarskom aneksijom Bosne službeno 1908., ali stvarno još od 1878. godine kada ju je vojno zauzela.

Naravno da u svim tim previranjima, uključujući i ratove u XX. stoljeću svatko tko je bio u prilici pridonio je razaranju Bihaća, tako da su danas ostali tek skromni tragovi njegove burne prošlosti, a neke impozantne građevine, poput frankopanskog kaštela, potpuno su uništene.

Meni je u prikupljanju podataka za svoje priče o Frankopanima Bihać zanimljiv iz razloga što su četiri generacije kneževske porodice vladale njime gotovo stotinu godina. Iz toga doba jedino što se još može vidjeti su ostaci gradskih fortifikacija.

Za potrebe obrane grada podignuti su obrambeni zidovi i iskopan opkop u koji je preusmjeren dio vode rijeke Une, a koji i danas protiče uz gradski park Gelenderi, nekadašnji Štrosmajerov park. Izgradnjom opkopa Bihać je ustvari još u srednjem vijeku postao umjetni otok rijeke Une.

Naš domaćin Almir Ami Kurtović, živi dobri duh i hodajuća enciklopedija Bihaća, pokazao nam je gdje se nalazio frankopanski kaštel, a to je još jednom učinio na maketi srednjovjekovnog Bihaća u izložbenom prostoru Kapetanove kule.

Predaja kaže da je taj bihaćki kaštel u graditeljskom smislu bio gotovo identičan kaštelu Dubovac u Karlovcu, odnosno da je prema nacrtu jednog napravljen drugi. Pouzdano znamo da je u vrijeme kneza Bernardina kaštel Dubovac od pretežito drvenog postao zidani kaštel, pa je vrlo lako moguće da je bihaćki kaštel bio uzor Dubovcu. Stoga, kad posjetite Karlovac svakako se popnite i na Dubovac i dobro zapamtite ono što vidite, pa kad dođete u Bihać zamislite isti takav kaštel dijagonalno preko križanja kod turističkog ureda. Uostalom, na jako dobrim turističkim pločama naći ćete dovoljno informacija.

Vrlo je izgledno da su baš u taj kaštel uselili kneginja Beatrice Frankopan, kći kneza Bernardina, i njezin suprug Janoš Hunyadi, sin kralja Matijaša Korvina. Mladi supružnici proživjeli su nekoliko prvih godina svog braka upravo u Bihaću u kojemu su im se, vjerojatno, rodila i djeca.

Kneginja Beatrice donijela je Bihać, Sokolac i još neke druge posjede u miraz svome mužu, a on joj nipošto nije ostao dužan. Ona je nakon muževe smrti naslijedila svu njegovu imovinu - sve posjede, gradove i utvrde, što baš nije bio običaj onoga doba da žena nasljeđuje nekretnine. Tim nasljedstvom Beatrice je postala vjerojatno najbogatija žena Europe onoga doba, a to bogatstvo otvorilo joj je vrata drugog braka i udaju za Marktgrofa Georga von Brandenburg-Ansbacha iz njemačke kraljevske dinastije Hohenzollern.

Taj drugi brak kneginje Beatrice nije bio sretan. Umrla je prethodno sahranivši oboje svoje djece koja su, kako se pretpostavlja, otrovana, a predaja govori da je prema posljednjoj želji sahranjena u pavlinskom samostanu u Lepoglavi pored svog prvog muža. Bihać je nakon toga bio pod kraljevskom upravom sve do pada u ruke Osmanlija.

I za kraj slobodan sam preporučiti, da kad posjetite Bihać svakako odete do džamije Fethije i dobro se zagledate u njezinu arhitekturu. Vidjet ćete da je to u stvari gotička crkva iz 1266. godine, svojedobno posvećena sv. Antunu, a ujedno je i najstarija sačuvana gradnja gotičkog sitla na cijelom području Bosne i Hercegovine.

Tomislav Beronić, slobodni istraživač, 10. rujna 2022.