Župna crkva Sveti Flor u Loborici (Foto: Goran Majetić)
Prvo kazivanje zabilježio je 20. studenog 1953. godine književnik i folklorist Nikola Bonifačić Rožin (1913-1995.) iz Zagreba (* 1). Kao ”putujući zapisivač” Instituta za narodnu umjetnost iz Zagreba (osnovanog 1948.), u kojemu je radio od 1952. godine do odlaska u mirovinu 1979. godine, našavši se u Loborici čuo je i za predaju o pronalasku kostiju tamošnjeg diva. Kazivač je bio seljak Josip Veselica (rođen 1897.), koji mu je priopćio:
”Su bili negda jako veliki ljudi, da su njin morale žene nositi u maštelan isti.
Jedan mali je kopa grote kod Loborike. I tu je naša jenu rakvu u koj su bile kosti od dvah ljudi. Glave su bile strašno velike, kosti od piskalice su bile jako duge. To su bili ti veliki ljudi. Rakvu su pokrili, to bog očuvaj ticati.”
Ovo kazivanje nije javno objavljeno, ali je sačuvano u rukopisnoj ostavštini Nikole Bonifačića Rožina u Institutu za etnologiju i folkloristiku (IEF, sljednik spomenutog Instituta za narodnu umjetnost) iz Zagrebu (* 2).
Istraživačica usmene književnosti dr. sc. Maja Bošković - Stulli (1922-2012., * 3) nekoliko godina kasnije nastavila je s prikupljanjem narodnih predaja u Istri. Znajući za rad svojeg prethodnika, s kojim je radila u istome Institutu, također je posjetila Loboriku u kojoj je zabilježila sljedeću predaju:
”Mati Kraljevića Marka je u mastelu nosila jisti narodu, kadi su delali. Je našla jenega malega i vrgla u žep. Kad je došla na misto, ona ga je zvadila i veli judi su rekli da drugo ni življenja za njih. Ti mali judi su se zvali ”nani”.
Veli judi bi bili zgulili dub kako mi ripu. Kad je Pustov sin iz Loborike opra raku, su bile u njoj vele kosti, jako duge, to je bila raka od velih judi. Oni su gradili crikvu u Mutvoranu. Od njih je u Muntiću jeno zvono, ko je učinjeno devet lit prija nego se je Isus rodija.”
Njezin kazivač bio je mještanin Martin Mišan, u to doba star 78 godina. Etnologinja je predaju uvrstila u knjigu ”Istarske narodne priče”, objavljenu 1959. godine. Predaju je predstavila u odjeljku ”Divovi”, s još četiri predaje iz drugih istarskih naselja (* 4). No, jedino predaja iz Loborike svjedoči o nalazu kostiju diva.
Za pretpostaviti je da se predstavljene narodne predaje iz Loborike odnose na isti događaj. Ukazuju da je divovske kosti otkrio ”Jedan mali”, odnosno ”Pustov sin”. Moguće je da ih je otkopao neki mladić ili dječak koji je ”kopa grote” (riječ grote može se odnositi na jamu ili kamen(je)), no druga predaja upućuje da pridjev ”mali” zapravo označava pripadnika malih ljudi (malih u osnosu na divove), odnosno čovjeka naše rase. Kada bi znali tko je bio ”Pusto” iz Loborike, kojega spominje druga predaja, možda bismo mogli ustvrditi makar okvirno razdoblje kada je došlo do otkrića divovskog kostura. Točnije, kostura dva diva, kako ukazuje prva predaja.
Druga predaja govori nam i to da su divovi pomagali (malim) ljudima, primjerice graditi crkvu u Mutvoranu (talijanski Momorano ili Momarano) i izraditi zvono za crkvu u Muntiću (talijanski Monticchio). Mutvoran i Muntić naselja su u blizini Loborike, prvo je od nje udaljeno svega dva kilometra sjeveroistočno, a drugo se nalazi u istome smjeru udaljeno oko šest kilometara. Druga predaja pruža nam i podatak o vremenu u kojem su ti divovi obitavali. Bilo je to ”devet lit prija nego se je Isus rodija”, dakle krajem prvoga stoljeća prije Krista (* 5).
Obje predaje svjedoče o nalazima iz grobnih raka izuzetno velikih lubanja i jako dugačkih kostiju, poput ”kosti od piskalice”. Riječ piskalica odgovarala bi pištaljki ili zviždaljki. No, moguće je da je u Istri to mjesni naziv za šuplju kost (cijev, kroz koju se može puhati ili piskati), a to su kod čovjeka duge kosti ruku i nogu. Možda goljenicu ili gnjat, veću od dviju kosti potkoljenice? Predaje upućuju i da su mali ljudi divovima graditeljima nosili užinu u mastelu ili maštelanu, nekoj vrsti velike posude (* 6).
*
Naselje Loborika nalazi se uz cestu koja iz Pule vodi u Labin. Kraj je bio nastanjen već u prapovijesti, o čemu svjedoče gradine u okolici, od kojih je najbliža Glavica. Iz rimskoga doba potječu nalazi natpisa na sačuvanim kamenim ulomcima i ostaci antičke vile u zaselku Radeki. Naziru se i tragovi rimske ceste koja je prolazila uz južni dio nekadašnjeg, napuštenog naselja Loborika. Bio je to odvojak Flavijske ceste, koja je vodila iz tadašnjeg naselja Gallicianum (Galižana) prema naselju Nesactium (Nezakcij) i luci Budava te se može smatrati svojevrsnom zaobilaznicom rimskoga grada Pola (Pula).
Na život u ranome srednjem vijeku upućuju pronađeni dijelovi crkvene i liturgijske opreme, kao i kameni ulomci drugih građevina iz razdoblja od 8. do 11. stoljeća. Loborika se prvi puta u povijesnim vrelima javlja 1150. godine kao Ravaricum. Ruševine srednjovjekovnog naselja s predromaničkom crkvom Sveti Silvestar nalaze se u šumi na jugoistočnim padinama istoimenog brdašca, sjeverozapadno od suvremenog groblja. Tu je otkriven sarkofag iz kraja 8. ili prve polovine 9. stoljeća. U njemu su se nalazila tijela ”Johannesa i Gariberta”, za koje se pretpostavlja da su izgradili crkvu. Sarkofag se čuva u Arheološkom muzeju u Puli. Jednobrodna crkva u 11. stoljeću nadograđena je u trobrodnu ranoromaničku baziliku.
Većim dijelom naselje je napušteno zbog epidemija i ratova u 15. i 16. stoljeću. Nove stanovnike, uglavnom izbjeglice iz Dalmacije koji su bježali pred najezdom turskih vojnih postrojbi, vlasti su doselile u Loboriku tijekom 16. i 17. stoljeća, kada počinju izgradnju današnjeg naselja. U središtu suvremene Loborike smještena je župna crkva Sveti Flor (* 7), u čije zidove su ugrađeni antički i srednjovjekovni spoliji pronađeni u okolici. Ne zna se kada je točno crkva sagrađena. Na kamenom pročelju crkve su rozeta i preslica s dva otvora u kojima se nalazi po jedno zvono, od kojih starije potječe iz 1478. godine.
Pri posjeti Loborici za blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza 2022. godine obišao sam sa suprugom i najmlađom kćerkom župnu crkvu, obližnji zdenac i suvremeno mjesno groblje. Nekolicinu mještana pitali smo znaju li za narodnu predaju o pronalasku kostiju divova u njihovom kraju. Svi su odgovorili da za to nisu čuli. Živimo u doba kada je usmena predaja o spoznajama predaka posve zanemarena u društvenoj zajednici, ali i unutar obitelji. Stoga ne treba čuditi da su brojna zavičajna znanja nasljeđena iz prošlosti izgubljena, neka zacijelo i nepovratno.
Jedan Loboričan ispričao nam je neke zanimljivosti iz povijesti svojega kraja te obećao raspitati se kod sumještana o predaji i mogućim podacima o nalazu divovskih kostiju. Za okolicu Loborike istaknuo je da je to nekada bio rudarski kraj u kojem se vadio kremeni ili kvarcni pijesak. Sirovina se izvozila u talijanski grad Murano, a služila je za proizvodnju stakla i proizvoda od stakla (* 8). Izrazio je sumnju da se na kosture divova naišlo upravo pri kopanju spomenutog pijeska.
U očekivanju odgovora iz Loborike, ostaje mi nadati se da je netko od stanovnika toga istarskog kraja ipak sačuvao znanje o predaji, ali i da možda zna još ponešto o nalazu što bi bilo također vrijedno zabilježiti i time sačuvati za buduća pokoljenja.
Goran Majetić, slobodni istraživač, 15. rujna 2022.
(* 1) Nikola Bonifačić Rožin podrijetlom je iz naselja Punat na otoku Krku, gdje je polazio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao kod redovnika franjevaca na otočiću Košljun nasuprot Punta te u Sušaku. Studirao je u Zagrebu, šumarstvo na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu te slavistiku i etnologiju na Filozofskom fakultetu. Prije zaposlenja u Institutu narodne umjetnosti, u Zagrebu je radio kao instruktor, korektor i knjižničar. Bavio se istraživanjem narodne umjetnosti, posebice dramskim stvaralaštvom, te običaja, predaja, legendi i arheoloških ostataka starohrvatskih povijesnih spomenika. Napise o tome predstavio je u raznim stručnim časopisima. Dvije od nekoliko knjiga koje je objavio posvetio je Istri: ”Istarske narodne priče” (1959.) i ”Istarske narodne pjesme” (1960.).
(* 2) Rukopis Nikole Bonifačića Rožina pod nazivom ”Hrvatske narodne pjesme, običaji, priče i drugo kotara Pule (II.) i Lupoglava”, nastao tijekom njegovog prikupljanja etnografske i folklorističke građe širom Istre 1953. (istim poslom boravio je u Istri i godinu ranije), ima signaturu IEF rkp 140. Ovdje istaknutu predaju iz Loborike zabilježio je pod rednim brojem 22 na stranicama 74 i 75. Rukopis je dostupan na uvid i putem digitaliziranog repozitorija IEF-a.
(* 3) Maja Bošković-Stulli završila je gimnaziju u Zagrebu, a slavistiku je studirala u Zagrebu, Kazanu, Lenjingradu (danas Sankt Petersburg) i Beogradu. Najveći dio radnog vrijeka (od 1952. do umirovljenja) provela je u Institutu za narodnu umjetnost u Zagrebu, čija je ravnateljica bila 1962-1972. Objavila je desetak zbirki pripovijedaka i pjesama iz hrvatskih krajeva, najvećim dijelom vlastitih zapisa i snimaka te više knjiga o usmenoj književnosti. Obilazila je mjesta prebivanja kazivača i u razgovoru s njima bilježila narodne priče, predaje i pjesme diljem Hrvatske.
(* 4) Predaja je u spomenutoj knjizi istaknuta na stranici 130, pod rednim brojem 101 i imenom ”Mati Kraljevića Marka”.
(* 5) O postojanju divova u starome vijeku u našim krajevima sačuvani su izvještaji nekolicine pisaca iz toga doba, prikazi divova na nekim umjetničkim djelima (crtežima, reljefima, skulpturama, ...) i pojedinim stećcima (što ujedno svjedoči i o daleko većoj starosti bar dijela tih spomenika od njihovog danas uvriježenog srednjovjekovnog podrijetla). Ovi posredni dokazi i o starovijekovnom obitavanju divova u dinarskim krajevima zaslužuju predstavljanje u zasebnom napisu.
(* 6) Riječ je o posudi kao što je vjedro (čabar, kabao, kaca, škaf), moguće drvenoj. Tijekom dosadašnjeg istraživanja nisam uspio doznati niti podatak o veličini te posude, odnosno koliko litara tekućine je mogla zaprimiti. O tome sam uputio upit žitelju Loborike, koji se ponudio pomoći raspitati među sumještanima i o mogućim dodatnim podacima o tamošnjem nalazu ostataka divova o kojem su prije gotovo sedam desetljeća posvjedočile mjesne predaje.
(* 7) Sveti Flor (Flor(i)us, Fior(e), Florijan, ...) živio je na razmeđu 6. i 7. stoljeća. Kao biskup došao je oko 620. u Polu, današnju Pulu, iz Opitergiuma, danas talijanskog grada Oderzo. Prema iscrpnom istraživanju koje je 1985-1987., prema povijesnim izvorima i pučkim predajama, proveo porečko-pulski biskup i crkveni povjesničar Dragutin Nežić (1908-1995.), Sveti Flor nastanio se u špilju nedaleko obližnje Fažane, gdje je provodio pustinjački život. Pretpostavlja se da je bio jedan od prvih vjerovjesnika kršćanstva na istarskome poluotoku te da je pokopan u Puli. Osim u Loborici, Svetom Floru posvećena je grobljanska crkva u Pomeru i crkva u Kranjcima nedaleko Labina. Nekoć su tome svecu bile posvećene i crkvice, danas nepostojeće, u Puli i Labinu.
(* 8) Kremeni ili kvarcni pijesak u Istri iskorištavao se već u doma Rimskoga carstva za proizvodnju stakla. I staklarska industrija Mletačke republike dijelom se temeljila na istarskome kremenom pijesku. Naslage kremenog ili kvarcnog pijeska u Istri nalaze se u okolici Buja i južnog dijela poluotoka od Pule do Žminja. Utvrdio ih je 1774. talijanski teolog, prirodoslovac, putopisac i redovnik Alberto Fortis (1741-1803.), a istraživane su u više navrata sve do druge polovice 20. stoljeća.
Suvremeno korištenje tih naslaga počelo je s osnivanjem poduzeća ”Istarski rudnici nemetala” 1948. Obavljalo se jamskim načinom vađenja, a samo na području Režanci površinskim kopom. Sirovina se koristila u proizvodnji stakla, kristala, keramike i emajla, ali i u kemijskoj, elektronskoj i industrijama deterdženata, pesticida i građevinskog materijala te pri proizvodnji specijalnih guma i akumulatora. Od 1993. do 2000. upotrebljavana je još samo kao sirovina za plinobeton, a zatvaranjem posljednjeg rudokopa Pinezići prestalo je vađenje i preradba kremenog ili kvarcnog pijeska u Istri.
* Napomena o autorskim pravima:
Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom
obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis
te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete
dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected] 
Književnik, etnolog i folklorist Nikola Bonifačić Rožin zabilježio je 1953. godine pučku predaju o pronalasku divovskih kostura u Loborici (Izvor: Institut za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba (ief.hr))
Položaj crkve Sveti Flor u središtu Loborike, suvremenog groblja zapadno od nje (uz žutu cestu, oznaka križa) i brežuljka Sveti Silvestar (125,5 m.n.v.) oko kojeg se prostiralo srednjovjekovno naselje (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))
Zdenac u Loborici uz cestu koja od župne crkve vodi do mjesnog groblja (Foto: Goran Majetić)
Drugo kazivanje mještanina o otkriću divovskih kostiju u Loborici zapisala je etnologinja Maja Bošković - Stulli (Izvor: Blog Muzeja i galerije Konavala (blog.migk.hr); ”Večernji list”, 22. rujna 2007.)
Loboričko groblje smješteno je na zapadnom obodu današnjeg naselja, a jugoistočno od položaja napuštenog srednjovjekovnog sela (Foto: Goran Majetić)
Jedno od stabala ladonje u središtu Loborike; stablo koje je znamen Istre može doživjeti i do tisuću godina (Foto: Goran Majetić)