”Uskrsnuće” stećka u Gradini Koreničkoj

Unazad dvije godine od starina posebice me zanimaju kamene nadgrobne ploče, kakvih je do druge polovice 19. stoljeća i u Lici bilo razmjerno mnogo - možda i više stotina, no danas ih doslovce možemo izbrojiti tek nekoliko desetaka. Preostala je, otprilike, tek svaka deseta. U razloge koji su do toga doveli, kao i načine na koje su uništavane, ovoga puta neću se upuštati. Ovdje želim istaknuti jednu drugačiju priču, koju je potaknuo zreo i odgovoran štovatelj narodne baštine. Istražujući, naime, dostupne pisane izvore o ličkim stećcima, od predaja, putopisa, bilješki i izvještaja stručnjaka, znanstvenih radova, ... naišao sam na dragocjeno sjećanje - svjedočanstvo o mogućem postojanju steć(a)ka u Gradini Koreničkoj još tijekom prva dva desetljeća nakon Drugoga svjetskog rata.

Rečeno sjećanje ponudilo mi se na čitanje dok sam pretraživao mrežne stranice, i to na pomalo neobičan način, tek onda kada u tražilicu nisam upisao niti jedan od poznatih naziva za stećke koji se još koriste za njihovo oslovljavanje u narodu i(li) u struci (mramorje, bilizi, kami(ci), grčko kamenje / groblje, tursko kamenje / groblje, divovsko kamenje, ...). Zapravo, tražio sam podatke o težini kamenja, posebice vapnenca, pa sam između ostalih potražnih imena naveo i naziv ”kameni blokovi”. Između brojnih građevinskih izvora, ukazao mi se i jedan - zavičajni, stranica posvećena stanovnicima Koreničkog polja ili jednostavno Koreničarima. Naprosto se nametnuo mojoj pažnji. Kada sam ugledao naslov napisa, ”Tajna kamenih blokova”, istraživačku strast mogao sam utažiti jedino tako da ga bez odgode proučim.

”U Gradini ispred Prelcove kuće - zidine sa desne strane ceste Korenica - Udbina između dvije stoljetne lipe nalazili su se dva klesana kamena peščara - borovca veličine 50 x 50 x 200 cm i 50 x 50 x 100 cm na kojima smo se kao deca igrali i stalno nastojali da odgonetnemo njihovu tajnu.” Doslovce tim riječima započinje svoje sjećanje Nikola Šuput, rođen u Gradini (Koreničkoj) 1944. godine. Sjećanje je zabilježio i poslao uredništvu mrežnih stranica Koreničani (korenicani.com), koje ga je objavilo 28. studenog 2010. godine.

Ako je naslov njegovog sjećanja za mene bio okidač, prve rečenice napisa doslovce su označile - paljbu. Udarni val iskrenog oduševljenja. Malo je ljudi koji javno daruju sjećanja, a još manje onih koji njima istinski usrećuju darovane. Sa svakom daljnjom rečenicom sjećanja ovoga Koreničana moja je zahvalnost bivala veća. U njegovoj priči ogleda se djetinja radost čovjeka koji nas podsjeća da i kamenje - govori. Ono pripovijeda, ono se ispovijeda, ... ali te glasove umiju čuti samo bića otvorenoga srca (um samo smeta predanom slušanju). A to su uglavnom djeca, i danas rijetki probuđeni ”starci”.

Tajanstveno kamenje iz djetinjstva Nikole Šuputa bilo je vjeran sudrug u igri, u učenju, u zbližavanju. Dva velika kamena, ljudskim rukama obrađena, u svojoj prividnoj nepomičnoj postojanosti otvarala su posve nove svjetove svojim zaigranim dječjim prijateljima: ”Bili su nam poduporanj za pentranje na lipe posebno kad procvetaju a najčešće su nam služili kao postolje sa koga smo uzjahivali konje. Često su na njima sedeli putnici namernici da bi se od dugog pešačenja odmorili u hladu lipa. U to vreme nije bilo automobila i autobusa već se najčešce išlo pešice ili zaprežnim kolima. Zahvaljujući tom kamenju i nepostojanju automobila kao dečak sam upoznao sve stanovnike sela Ponor, Frkašić, Grabušić, Vedašić, Klašnica i Tuk. Najčešće su išli u Korenicu radi obavljanja administrativnih poslova, trgovinu ili subotnji sajam koji je bio glavna manifestacija kada se trgovalo, najčešće stokom a većina je išla iz navike i potrebe da sretne prijatelje, poznanike i rođake iz drugih sela.”.

Nikola Šuput daje nam do znanja da je od malih nogu težio nahraniti znatiželju istinom. U toj težnji, maštanje je prava poslastica. Ona potiče pitanja, ali i naslućuje odgovore. Naš pisac tome svjedoči: ”Na kamenju nije bilo nikakvih zapisa. Uvek su bili velika tajna oko koje nam se razvijala mašta o starim ratnicima, hajducima i vitezovima. Pitali smo se što je ispod njih i kakvu tajnu čuvaju, zašto se tu nalaze? Ko ih je i kako doneo? Kada su doneseni, jer u blizini nema takvih stjena.

Na naša pitanja ni stariji nisu znali odgovor. Sada kad sam potražio odgovor kroz dostupnu literaturu i historijsku građu valjan odgovor nisam pronašao, ali sam došao do saznanja da su na ovim prostorima boravili razni narodi, Iliri, Rimljani, Kelti, Germani, Hrvati, Bunjevci, Vlasi - Srbi, Turci pa opet Srbi. Svi su ostavljali svoje nejasne tragove i belege koji se teško mogu razjasniti i objasniti.”.

Kazivanje Nikole Šuputa nadalje je i putokaz koji radoznalog čitatelja usmjerava ka odgonetanju okamenjene zagonetke. Nedvojbeno svjedoči da teški kameni kvadri potječu s grobišta (nekropole), koje je po običaju predturskog doba u pravilu okruživalo bogomolju: ”Prostor gde su se nalazili kameni blokovi stariji seljani su nazivali Crkvina i ako nema materijalnih dokaza o postojanju crkve ili neke bogomolje. Prilikom kopanja temelja za kuću Milan Drakulić - ?ukanov je pronašao ljudske kosture koji su bili zakopani na dubini od pola metra. Za lokalitet niko nije pokazao interes da ga podrobnije ispita i pokuša da pronade odgovor. Ko je bio narod na tom prostoru?”.

Najzad, svjedok pričom ukazuje i na nestanak zagonetnog kamenja u doba njegove mladosti: ”Kameni blokovi i lipe uklonjeni su prilikom izgradnje asvaltne ceste od Korenice prema Udbini 1968. godine. Niko nezna gde su blokovi bačeni jer opet nije bilo interesa da se sačuvaju i ostave kao neznani spomenik davnih vremena i naroda koji je na taj način ostavio zapis da su postojali i tu boravili. Kad su napustili kraj? Zašto su ga napustili? Gde su otišli? Ko su im potomci i dali su nestali bez traga? Na ova pitanja teško je naći odgovor pa tako tajna kamena ostaje nerazjašnjena kao mnoge svetske tajne.”. Njegov mladenački vapaj da se ovi kameni spomenici očuvaju, tada nitko nije čuo ili nije želio čuti. Je li napokon došlo vrijeme da tih ali moćan jezik kamenja počuju i duše čija je sudbinska zadaća spas i predstavljanje tih spomenika, bitnih djelića naše zajedničke ostavštine?

Spomenuto sjećanje Koreničana doživio sam kao izazov za daljnji nastavak proučavanja i otkrivanja stećaka u Lici. Sustavnim istraživanjem tamošnjih stećaka već više od pola stoljeća nitko se od povjesničara, arheologa ili konzervatora ne bavi. Čak i u slučaju njihovog ”usputnog” nalaza, kao što je bio slučaj pri arheološkim iskapanjima na položaju crkvine crkve Sveti Marko Grob u Podudbini 1996-2000. godine, struka im nije pridala osobitu pozornost. No, krenuvši u pustolovinu spoznavanja, pronašao sam podatke o većem broju ličkih nekropola sa stećcima nego li ih sadrže strukovni popisi. A posljednji takav popis javno je predstavljen u katalogu izložbe ”Izložba Stećci 4. rujna 2008. - 2. studenoga 2008.”, u radu Marinka Tomasovića, Domagoja Perkića i Ivana Alduka ”Topografija stećaka u Hrvatskoj”, objavljenim 2008. godine.

Na navedenim popisima nema niti spomena o mogućem, pa makar i samo nekadašnjem, postojanju steć(a)ka u Gradini Koreničkoj. Nema ga jer raniji zanesenjaci i strukovnjaci o takvoj vrsti spomenika u tome ličkom naselju nisu imali baš nikakva saznanja. Skromno i povremeno prepoznavanje i ”popisivanje” stećaka u Lici vršili su odavno, od oko 1830-ih do 1960-ih godine. A napis Nikole Šuputa ”Tajna kamenih blokova”, čiji podaci neodoljivo upućuju da je u djetinjstvu i mladosti bio svjedok postojanja barem jednog tamošnjeg stećka, napisan je i objavljen tek u novije vrijeme, 2010. godine.

U Gradinu Koreničku, u potragu za stećkom, uputio sam se 26. ožujka 2022. godine. Na ulazu u naselje iz smjera Korenice prvo sam razgledao zidine parohijske crkve Sveti Arhanđeli (Arhangeli) Mihailo i Gavrilo, čiji zvonik je obnovljen 2019. i zvona posvećena dvije godine kasnije. Crkvu okružuje kamena ograda, osim na strani uz cestu Korenica - Udbina (D1) gdje je očito srušena kada je ista proširivana i asfaltirana. Ograda je napravljena od dosta velikih komada kamenja, a vršna ploha prekrivena je kamenim pločama (* 2). Nisu li pravoslavna crkva u Gradini Koreničkoj i pripadajuća ograda makar djelomično izgrađeni od kamenja uništene i razgrađene srednjovjekovne crkve?

Potom sam se odvezao oko 300 metara mjesnom cestom uz koju su smještene kuće naselja Gradina Korenička. Namjeravao sam se uspeti na izduženi ovalni brijeg Gradina (678 m.n.v.), na kojem se nalazila prapovijesna ilirska (japodska) gradina, a u srednjem vijeku i utvrda Korenica. S južne strane gdje sam se parkirao prilaz su mi, međutim, priječile žičane ograde vlasnika imanja. No, naišao sam na mještanina Nikolu Drakulića, kojeg sam pitao za položaj stare Crkvine te zna li možda nešto o dva velika kamena koja je u pisanom sjećanju spomenuo Nikola Šuput.

Nikola Drakulić rekao mi je da ne zna gdje se nalazila Crkvina, ali da zna za Nikolu Šuputa, koji sada živi u Beogradu, te da se i sam sjeća dvaju lipa i dvaju kamenova koji su pored njih nekoć stajali. Ponudio se odvesti me do mjesta gdje su se lipe i kamenje nalazili, ujedno rekavši da će mi pokazati dva kamena koji možda odgovaraju opisu njegovog sumještanina. Prekinuo je posao u kojem sam ga zatekao i spremno se uživio u ulogu vodiča. Poveo me cestom kroz naselje do križanja s državnom prometnicom D1, a potom 20-ak metara livadom s južne strane magistrale prema istoku u smjeru Bjelopolja i Grabušića. Tu, svega oko 5 metara od kolnika, uz grmoliko raslinje koje se prostire uz napuštenu kuću, uistinu leži kamenje koje je spomenuo Nikola Šuput. Da je tome tako, uvjerio me i njihov premjer.

Veći kamen je kvadar dugačak 200, širok 80 i debeo 40 centimetara.  Stranice stećka klesanjem su dosta dobro obrađene. Gornja ploha mu je neravna, pomalo valovita. Vrh jednog ugla mu je odkrhnut. Stećak je u razmjerno dobrom stanju, osim što se na gornjoj plohi uočava duža i plića udubina, moguće nastala pri premještanju stećka prigodom radova na osuvremenju  prometnice koja povezuje Korenicu i Udbinu. Oblikom i veličinom ovaj vapnenački kamen odgovara stećku - sanduku (* 3). Kao što sam već naznačio, za ovaj stećak povjesničari, konzervatori i arheolozi nisu znali te nigdje nije spomenut u stručnim i znanstvenim napisima posvećenim stećcima.

Veliki kameni kvadar iz Gradine Koreničke, prema sjećanju Nikole Šuputa, nije ”urešen” znamenjem ili natpisom (* 4). Uklesanog ili isklesanog reljefa ili potpisa nema, međutim, velika većina sačuvanih stećaka. Da je taj kamen uistinu stećak, svjedoči njegovo opstajanje upravo na ili u neposrednoj blizini položaja poznatog među starosjediocima pod nazivom Crkvina, na kojem su pronađeni i grobovi. Da je riječ o stećku, ukazuje i njegovo neravno ”lice” (vidljiva gornja stranica). Upravo nesavršeni oblik ploče ili sanduka jedna je od bitnih odlika gotovo svih poznatih ličkih stećaka. Spomenute činjenice idu u prilog tvrdnji da je veliki kameni kvadar (za sada) jedini poznati sačuvani stećak s Crkvine srednjovjekovne Gradine (Koreničke).

Za manji kamen rekao bih da nije stećak. Tek nagađam da možda potječe od neke srušene građevine iz staroga ili srednjega vijeka. Na jednoj njegovoj stranici, naime, uočava se oko 5 centimetara izdignut i oko 10 centimetara širok rubni ispust. Taj kamen dugačak je 105, širok 70 i debeo 35 centimetara (a do spomenutog izdignutog ruba 40 cm). Mjere oba kamena koje je u napisu naveo Nikola Šuput ponešto su drugačije, točnije razlikuju se njihove širine i debljine. Očito je da ih pisac sjećanja nije dobio mjerenjem, već ih je - prilično dobro - procijenio.

Žitelji Gradine Koreničke, ponajprije Nikola Šuput, a potom i Nikola Drakulić, zaslužni su za ”uskrsnuće” tamošnjeg stećka. Moja zadaća je tek (ovu) vijest o tome uputiti u javnost. I pozvati stručnjake te mještane i načelništvo općine Plitvička jezera, u čijem sastavu se nalazi naselje Gradina Korenička, na očuvanje i dostojno predstavljanje toga spomenika. Zamišljam ga očišćenog, i izloženog na istaknutome mjestu, primjerice u obližnjem gradiću Korenici, uz obavijesnu tablu s podacima o povijesti i osobitostima toga rijetkog, i stoga izuzetnog ličkog stećka.