Pohod na Blagaj na Korani

Slobodan sam preporučiti da ovdje ostavite auto i nastavite asfaltiranom cestom pješice, a poslije ću vam reći i zašto. Nakon nekih dvjesto metara skrenite desno na makadamsku cestu i držite se nje. Cesta krivuda kroz šumu sljedećih tristo metara i izbija na čistinu ispred starog imanja, odnosno nove vikendice. Da ste na dobrom putu shvatit ćete i po tome što je vlasnik napravio kućicu na drvetu, vjerojatno za klince. Tu vas put sada vodi lijevo i nakon nekoliko stotina metara doći ćete do ostataka utvrde Blagaj.

Uz staru srednjovjekovnu cestu s desne strane nalazi se prednji dio utvrde zarastao u šikaru, a kad je jača vegetacija, vjerojatno nije uopće vidljiv.

Blagajski su staro hrvatsko plemstvo čija poznata prošlost seže u početak 13. stoljeća. Prvi poznati pripadnik obitelji bio je knez Stjepan zvan Babon, prema kojemu su uzeli ime Babonići, a prema posjedu Vodice nedaleko od današnje Hrvatske Dubice, često su zvani i knezovi Vodički. Smatrali su se srodnicima patricijske porodice Ursini (Babone-Orsini), pa je uz njihova imena u knjigama često i latinski oblik prezimena Urisinius.

Naziv Blagajski (de Blagay) počeli su koristiti odkako su sagradili grad Blagaj na Sani. Kojih stotinjak godina poslije (više ili manje) podigli su baš ovu utvrdu na Korani koja je po njima i dobila ime Blagaj, a koja im je bila posljednja crta obrane u žestokim borbama s Turcima sve do kraja 16. stoljeća kada je napuštaju i sele u Kranjsku. Posljednji pripadnik plemstva Babonića Blagajskih bio je grof Ljudevit (Ludwig), koji je umro u Ljubljani 1897. godine.

Svojim posjedom graničili su s knezovima Krčkim Frankopanima, s kojima su bili obiteljski tijesno vezani i uvijek u dobrim i savezničkim odnosima. Čak sedam brakova zabilježeno je između ovih obitelji.

Četiri kneginje Blagajske udane su za knezove Krčke Frankopane i to:

• Uršula Blagajska, udana oko 1290. godine za kneza Dujma II. Krčkog, s kojim je imala dvoje djece, Fridrika III. i Ceciliju;

• Doroteja Blagajska, udana oko 1465. godine za kneza Martina II. Frankopana, s kojim nije imala djece;

• Ana Blagajska, udana oko 1510. godine za kneza Jurja III. Slunjskog Frankopana, s kojim nije imala djece;

• Doroteja Blagajska, udana oko 1540. godine za kneza Nikolu VIII. Frakopana, s kojim je imala četvero djece, Gašpara, Stjepana V., Klaru i Uršulu.

*

Tri kneza Blagajska oženila su kneginje Frankopan i to sve tri Doroteje:

• Stjepan Blagajski, oženio je oko 1465. godine kneginju Doroteju Frankopan, kćer kneza Dujma IV.;

• Ivan Ursinus Blagajski, oženio je 1480. godine kneginju Doroteju Frankopan, kćer kneza Jurja II.;

• Stjepan Ursinus Blagajski, oženio je oko 1505. godine kneginju Doroteju Frankopan, kćer kneza Mihovila.

Toliko o povijest burga i obitelji knezova Babonića Blagajskih. Nije ovo enciklopedija već zabilješka s izleta. :-)

Vraćamo se ruševinama utvrde Blagaj. Ako ste dovoljno uporni i otporni na kupine i draču kao Goran Majetić i Tata Tomy, uspjet ćete se probiti unutra i razgledati zidove nekadašnjih prostorija. Na sjevernoj strani nešto veći otvori daju naslutiti da su tu bili prozori, a na istočnoj uz zid prema cesti da je bio glavni ulaz. Dobro je što vegetacija još nije krenula pa se ipak nešto može vidjeti. Kad prolista bit će to nemoguća misija, tim više što će početi i sezona krpelja i poskoka, a njih izbjegavati baš i nije nešto posebno zabavno.

Drugi dio kompleksa utvrde je od ovog opisanog fizički odvojen cestom koja vodi u sutjesku (kanjon) Korane, što navodi na pretpostavku da se u njega ulazilo drvenim mostom visoko iznad ceste. I taj dio starog grada Blagaja je u lošem stanju, mada još uvijek impresivan, naročito južna strana na kojoj je vidljiva kula visoka ili bolje rečeno duboka oko petnaest metara, s obzirom da se od razine dvorca spušta po stijeni kanjona.

Koristeći se skicom s mađarske web stranice varak.hr napravio sam crtež mogućeg izgleda utvrde Blagaj, pa je ponesite sa sobom kada se odvažite poći u obilazak. Nadam se da će vam biti od koristi i malo raspaliti maštu.

Eh, sad dolazimo do onoga zašto parkirati auto kilometar i nešto dalje, kada možete doći puno bliže, na možda samo nekoliko stotina metara. Zato da se zagrijete ako se odlučite spustiti u kanjon Korane do ostataka Mravunčevog mlina, jer ako to pokušate odraditi nezagrijani - vjerojatno ćete proklinjati sve što se prokleti dade.

Prvo što je posebno zanimljivo je spoznaja da se krećete po pravoj srednjovjekovnoj cesti koja je još uvijek u jako dobrom stanju. Cesta ima tri kraka serpentina, a visinska razlika je oko sedamdeset metara. Ovdje vlada ako ne vječna, onda barem dugovječna hladovina. Sunce se - možda - pojavi u kasnim popodnevnim satima ili možda ranim jutarnjim. Unatoč tome, nije bilo vlažno i sklisko i sretno smo se spustili do rijeke.

I to je bio vrhunac našeg izleta, iako smo visinski gledano bili na dnu. Kanjon je najblaže rečeno - prekrasan. Oduševila nas je malo pješčano žalo kako je rijetko naći i na Jadranu. Od mlina su ostali samo kameni nosači i jedan mlinski kamen u travi malo uzvodno. Goran nam je skrenuo pozornost na veliki rubni kameni blok nosača u vodi. Prema njegovom mišljenju radi se o dijelu poklopaca rimskog nadgrobnog spomenika.

Uspinjemo se strmom cestom i svako malo zastajkujemo da bi napravili još jedan snimak. U stvari zastajkujemo da se odmorimo i uhvatimo daha. Dobro je što smo barem zagrijani pa nam uspon ne pada tako teško, kao što bi nam pao da nismo. Ili se barem time tješimo.