Svjedočanstvo o iskapanju kostiju diva iz Glavine kod Imotskog

U naselju Glavina Donja, današnjem zapadnom predgrađu Imotskog, početkom 20. stoljeća pronađene su kosti čovjeka divovskog rasta. Otkrivene su u jednoj prapovijesnoj kamenoj gomili, što upućuje da je pokojnik živio u drevno doba prošlosti, o kojemu još uvijek jedva da ponešto znamo. Do nas su, iz tih davno minulih dana, doprijele tek ”krhotine sjećanja” uobličene u narodne predaje. U Glavinama se tako, između ostalih, sačuvala i priča da je selo ime dobilo upravo po divovskoj glavi, zapravo lubanji koja je tu negdje iskopana.

U ovome napisu neću nagađati je li imotska Glavina uistinu dobila naziv po otkriću velike ljudske lubanje. Želim, međutim, ukazati da tamošnja predaja povezana s otkrićem divovske lubanje ima uporište u stvarnosti. U Glavini Donjoj uistinu je otkopana izuzetno velika lubanja, a uz nju i drugi dijelovi kostura drevnog imotskoga diva. O tome, naime, svjedoči kazivanje koje predstavljam u ovome napisu, a koje potječe od Hrvoja Zrnčića iz Zagreba. Njegovo kazivanje zapisao sam 8. kolovoza ove godine, tijekom susreta u Karlovcu, kada mi je prenio svjedočanstvo svojega djeda o otkriću kostura u Gomili nedaleko Imotskog oko 1900. godine.

Zagrepčanin, mr. sci. Hrvoje Zrnčić (1951.), podrijetlom iz Zadra, javio mi se nakon što sam na portalu Budni Div objavio napis ”Pljačka ilirske baštine: ”U krađi kostiju drevnog diva s Velebita sudjelovali su i stranci!””. Taj napis treći je nastavak priče o pronalasku kostiju s visoravni Vučjak na jugoistočnom Velebitu, na položaju novovijekog groba narodnog junaka iz ratova s Turcima, Ilije Smiljanića (16??-1654.; * 2).

U spomenutom radu prenio sam pojedine navode iz njegovog napisa ”Istočno od Crnopca”, objavljenog u časopisu ”Hrvatski planinar”, broj 11 iz 2009. godine, u izdanju Hrvatskog planinarskog saveza (* 3). U tome napisu Hrvoje Zrnčić iznio je iskaz 93-godišnjeg Petra Švonje iz velebitskog zaselka Jabukovac, od kojega je oko 1980. godine, kada je planinario tim dijelom Velebita, doznao niz zanimljivih detalja o raskapanju groba negdje 1920-ih godina na oko tri kilometra udaljenoj visoravni Vučjak. Velebitski starac bio je, naime, ili očevidac raskapanja toga groba, u kojemu je pronađen divovski kostur, ili pak svjedok ”iz druge ruke”. Po uvjerenju pisca, odgovoran i vjerodostojan u svojemu kazivanju.

Smatrajući to kazivanje upravo jednako takvim, i sam sam ga uvrstio u već navedeni napis o tajanstvenoj sudbini koštanih ostataka diva s jugoistočnog  Velebita. Kada mi se po objavi toga napisa obratio Hrvoje Zrnčić, koji je zabilježio dragocjeni iskaz starine Petra Švonje, poručio je: "Nije to jedina priča o "divovima" za koju znam. Ako Vas zanima i druga priča o "divovima" koja bi mogla biti i zanimljivija od već spomenute, javite se pa ću Vam je ispričati.”. Poruka je bila više nego dovoljan ”okidač” za susret i razgovor uživo, kada sam imao prigodu doznati za još jedno u nizu izuzetnih svjedočanstava, ovoga puta o nalazu posmrtnih ostataka čovjeka divovskoga rasta u Imotskoj krajini. Slušajući ispovijed sugovornika, shvatio sam da zanimanje koje je pokazao za spomenuto kazivanje starca s Velebita, kao i  predstavljanje (planinarskoj) javnosti toga iskaza s odmakom od gotovo 4 deseljeća, nedvojbeno vuče duboki korijen iz njegove mladosti. Kojemu ima zahvaliti upravo svojem djedu, podrijelom iz Imotske krajine, svjedokom jednoga uistinu posebnog otkrića.

Hrvoje Zrnčić ovako mi je prenio djedovo dragocjeno svjedočanstvo: ”Kada sam imao otprilike 14 godina, bilo je to 1965. godine, djed mi je ispričao nešto uistinu nesvakidašnje. Ispričao mi je to kada je imao 86 godina. Moj djed, Marijan Mamić, živio je u Lokvičićima blizu Imotskog. Iako rođen 1879. godine, bio je pismen i obrazovan čovjek. Svoju je djecu tjerao da idu u školu pa mu je jedna kći postala učiteljica, a unucima je za školovanje, ako se ukaže potreba, dao na raspolaganje svoje imanje. ”Sve za školu!” bila je njegova krilatica.

Njegova priča mi se urezala u pamćenje za cijeli život. Često sam je prepričavao obnavljajući svaki put svoje sjećanje. Vjerodostojno i uvjerljivo ispripovijedao mi je kako je kao mladić svjedočio nesvakidašnjem događaju. Na početku 20. stoljeća, vjerojatno 1904. godine, prisustvovao je, naime, iskapanju velike prapovijesne gomile podno Imotskog. Imoćani su tu gomilu, zbog značaja kojim se isticala među drugim gomilama u okolici, jednostavno nazvali Gomila iako zapravo nisu znali zašto. Kroz generacije razlog se izgubio iz kolektivnog pamćenja. Ima u Imotskoj krajni još puno gomila i pokoja Gomila. Djed, koji je gledao kako je raskapaju, rekao mi je da su u njoj pronašli uistinu velike ljudske koštane ostatke. Istaknuo je da je otkriveni gnjat imao dužinu od gotovo jednoga metra, da su nađena rebra bila izuzetno široka, a lubanja velika kao tri-četiri čovječe glave.

Pronađena lubanja, kazao mi je djed, bila je, međutim, posebna po još nečemu. Kroz tjemenu kost bila je probijena rupa kroz koju je umetnut iznimno dugačak čavao. Njegov šiljak, koji je na drugome kraju izvirivao između desne i lijeve strane donje vilice, bio je savijen prema licu poput kuke tako da se ne može izvaditi. Prisutni se nisu mogli načuditi tako neobično probijenoj lubanji, koja nikoga nije ostavila ravnodušnim. Nitko nije imao predstavu o tome tko je, kada i zašto zabio taj ogromni čavao u divovsku glavu.”.

Gomila, čijem je raskapanju i pronalasku u njoj nesvakidašnje velikih kostiju  kao 25-godišnjak prisustvovao djed Hrvoja Zrnčića, od toga događa više ne postoji. Pri građevinskim radovima u toj četvrti današnjeg grada Imotskog, tijekom kojih je došlo do potrebe za uklanjanjem Gomile, ”izbrisana je s lica zenlje”. A u njoj iskopanim kostima divovskoga čovjeka već odavno zagubio se svaki trag. Hrvoje Zrnčić nije mi znao reći gdje se okvirno spomenuta Gomila nalazila, jer mu je djed kazao samo da je bila podno ”Imotskog”. Taj podatak doznao sam, međutim, od slobodnog istraživača Mate Puljka iz Imotskog (* 4), koji mi je na vijest o još jednom svjedočanstvu nalaza divovskih kostiju u njegovom radnom kraju ljubazno odgovorio da je Gomila bila u Glavini, današnjem predgrađu Imotskog (riječ je Glavini Donjoj, koja se pruža zapadno od grada, dok se zaselci Glavine Gornje prostiru sjeverozapadno poviše grada). Dodao je i da se ta gomila spominje u zavičajnim narodnim predajama. S iskazom mojega sugovornika, ta predanja dobivaju potvrdu, da su utemeljena na događaju koji se uistinu zbio, i to prije gotovo 120 godina.

Iz svjedočanstva Marijana Mamića doznajemo da je ”iskopani gnjat imao dužinu od gotovo jednoga metra”. Na osnovu toga podatka, možemo s pravom pretpostaviti da je netko od radnika koji su sudjelovali u raskapanju Gomile, ili pak neki drugi radoznalac, makar približno izmjerio dužinu te potkoljenične kosti, a ne samo ”od oka” procijenio njezinu veličinu. No, kako god da bilo, ako je dužina gnjata iznosila, primjerice, 90 centimetara, visina diva iz Gomile u Glavini Donjoj bila je između 3 i 3,2 metra, ovisno o tome je li kostur potjecao od muškarca ili žene divovskoga rasta (* 5). Iz podatka o veličini pronađene lubanje, koja je bila ”velika kao tri-četiri čovječe glave” (* 6), također možemo barem okvirno procijeniti visinu div(kinj)e ili diva iz Glavine u iznosima koji odgovaraju prethodno istaknutim. Značajan je i podatak koji je unuku priopćio Marijan Mamić, ”da su nađena rebra bila izuzetno široka”, koji također upućuje da je otkopani kostur pripadao, u usporedbi s današnjim prosječnim čovjekom, poprilično velikom i snažnom ”ljudini” (* 7).

Ono što slučaj otkrića golemog kostura u imotskoj Gomili čini posebnim je svjedočanstvo o prisustvu dugačkoga čavla koji se kroz ogromnu lubanju protezao od njezinoga tjemena do vilice, ispod koje je uz to bio savinut kao kuka. Djed Hrvoja Zrnčića, koji je bio prisutan kada je došlo do toga neobičnog otkrića, ustvrdio je: ”Nitko nije imao predstavu o tome tko je, kada i zašto zabio taj ogromni čavao u divovsku glavu.”. Postojanje željeznog čavla zabijenog u lubanju diva uistinu nas dovodi do brojnih pitanja, na koja za sada možemo odgovoriti tek pukim pretpostavkama. Pretpostavimo li, primjerice, da se čavao u glavi diva našao neposredno po njegovoj smrti, to bi značilo da ovaj imotski gorostas potječe iz razdoblja kada su se već izrađivala metalna sredstva za rad. Kostur mu je, podsjetimo, pronađen u prapovijesnoj gomili. Ukoliko slijedimo prevladavajući nauk povjesničara o začecima željeznog doba u Dalmaciji, divu je čavao mogao biti probijen kroz lubanju najranije u prvom tisućljeću prije Krista.

Bez obzira kada je točno taj čovjek divovskog rasta s područja današnje Imotske krajine mogao živjeli, postoji i mogućnost da mu je lubanja probušena čavlom nekom prigodom nakon što je već bio sahranjen. Do toga je moglo doći jedino ukoliko je kamena gomila u kojoj su ležali njegovi posmrtni ostaci bila raskopavana i prije 1904. godine, u neko nepoznato doba i iz neznanoga razloga. Nije li čin zabijanja čavla u lubanju diva bio posljedica novijeg praznovjerja, da ista potječe od drevnog čudovišta, te da se ”obredom”, kakvo je možda bilo probijanje lubanje čavlom, može odagnati zlo koje bi moglo snaći mještane toga kraja ukoliko se na spomenuti način od njega unaprijed ne zaštite? Ukoliko je tako nešto i bilo slučaj, to bi značilo da je do stanovnika koji su takav čudan čin sproveli, doprijela predaja u kojoj je div iz Gomile u današnjoj Glavini Donjoj bio ”žigosan” kao opako i strašno biće. Možda su počinitelji takvog ”obreda” bili uvjereni da bi duh diva mogao, nečim nepoznatim izazvan, postati opasan za živuće ljude. Možemo, međutim, zamisliti i još nejvjerojatniju ”noćnu moru”, kojom su žitelji mogli postati opsjednuti, da će div uskrsnuti iz mrtvih kako bi se, primjerice, zbog nečega osvetio nekome u svijetu živih (* 8).

Naposljetku, vrijedi istaknuti da je Imotska krajina predjel Hrvatske iz kojega potječe najviše zabilježenih svjedočanstava o pronalasku kostiju drevnih svjetskih divova, koji su nekoć nastanjivali i prostor dinarskoga gorja. To ne znači nužno da je tu nekoć bila najveća ”gustoća” obitavanja divova. U imotskome kraju u daleko većem broju nego drugdje širom Dinarida sačuvane su predaje o divovima, kao i izvještaji o nalascima njihovih zemnih ostataka. No, za ta kazivanja i svjedočanstva zna se u javnosti stoga jer za njih postoji zanimanje istraživača (* 9), napose već spomenutog domorodca Mate Puljka. U mnogim drugim krajevima Hrvatske i susjednih zemalja takve istraživačke radoznalosti ili uopće nije bilo i još uvijek je nema, ili je tek bivala sporadično prisutna kroz propitivanja rijetkih etnologa i još malobrojnijih povjesničara i arheologa.