Tragom hrvatskog glagolizma

Studirao je bogosloviju i filozofiju u Zagrebu, a doktorirao na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu. Iz ljubav prema proučavanju povijesti stekao je na Papinskom arheološkom institutu titule arhivista i paleografa.

Po povratku u Hrvatsku pri Katoličkom bogoslovom fakultetu bio je u Odjelu za hrvatski glagolizam i pristupio je Družbi "Braća Hrvatskoga Zmaja" kao Zmaj Ašlangradski.

Iako svećenik, bio je žestoki protivnik ćirilometodske teorije te je, baš kao i biskup Mile Bogović i mnogi drugi svećenici, tvrdio i dokazivao da su glagoljica i bogoslužje na staroslavenskom jeziku stariji od misije Svete Braće, da su nastali na zapadnom području - upravo u hrvatskim zemljama, te je dovodio u vezu glagoljicu s pretkarolinškim latiničnim kurzivom.

U svojoj knjizi ”Tragom hrvatskog glagolizma”, koju su izdali Provincijalat franjevaca trećeredaca i Kršćanska sadašnjost u Zagrebu 1995. godine, pobija sve osnove ćirilometodske teorije, a hagiografski tekst ”Žitija sv. Ćirila” i ”Ljetopis popa Dukljanina” - naziva tek legendama istočne crkve riječima:

"Životi svetaca u srednjem vijeku pisana su za duhovno štivo, a ne kao povijest života nekoga sveca, pa prema tome i te riječi treba shvatiti u tom smislu, jer ih u glagoljskim čitanjima uopće nema."

Tvrdnju iz traktata Črnorisca Hrabara "O pismenima" da Slaveni nisu bili pismeni pobija radovima ruskog povjesničara Jurija Miroljubova, objavljenog u Briselu 1952. godine, o pismu iz Kijevske Rusije oko 650. godine, dakle oko 200 godina prije vremena svete braće:

"U svakom slučaju njegova tvrdnja da Slaveni ne imaho knjig ne stoji. Nisu imali možda pergamena ni papira, ali su se služili materijalom koji ima je bio pri ruci, a to je drvo. Na isti su se način i učenici glagoljskoga pisma služili korom drveta ili kamenim pločicama, kako nas izvještava Karaman.

Na taj način u najnovija istraživanja dokazuju istinitost najstarijeg mišljenja da je glagoljica i po svojem postanku hrvatsko pismo. Ona je na hrvatskom tlu nikla i kroz više od tisuću godina ostala hrvatskim pismom u javnom, crkvenom i privatnom životu".

*

Tako dolazimo do zanimljivog trenutka u kojemu najviši akademski krugovi svećenstva katoličke crkve brane svjetovno porijeklo glagoljice osporavajući povijesnu vrijednost životopisima Svete Braće i njihovih učenika, a civilni akademski krugovi te iste u suštini duhovne tekstove smatraju valjanim dokazima.