Glagoljica - nepotrebna hrvatska žrtva na oltaru panslavizma

Panslavizam je ideološki pokret - u punom političkom smislu - kojemu je početkom XIX. stoljeća bio cilj ujedinjenje Slavena podijeljenih između Austro-Ugarske, Turske i Rusije. Otprilike u isto doba nastale su jedinstvene europske nacije: njemačka, francuska i talijanska ujedinjavanjem feudalnih kraljevina i kneževina, što je potaknulo stvaranje pokreta za ujedinjenje Slavena.

Za ideju ujedinjenja nužno je imati točku okupljanja s kojom će se svi dionici moći poistovjetiti. To u slučaju Slavena nije bilo lako jer takva točka naprosto nije postojala. Teritorijalno su bili raspršeni u nekoliko tuđinskih imperija, vjerski su bili podijeljeni na katolike i pravoslavne (uz tek nešto malo reformiranih), a južni slavenski narodi bili su njemačko-mađarsko-rumunjskim pojasom odvojeni od sjevernih.

S obzirom na to da je u razvoju panslavističke ideje bilo govora i o vjerskom jedinstvu Šafárik je u prvi plan lansirao velikomoravsku misiju Svete Braće Ćirila i Metoda. Sve do tada ova dva sveca, iako priznati od obje crkve, nisu imali značajniju ulogu u zapadnom kršćanstvu, a koliko je meni poznato do tada nije postojala niti jedna rimokatolička crkva kojoj su Sveta Braća bili titulari. Crkve posvećene Svetoj Braći bile su su samo grkokatoličke i pravoslavne.

Tako su Sveta Braća, ni krivi ni dužni, upali u politički pokret nastao više od tisuću godina nakon njihovog vremena. Jedini su u njima vidjeli duhovnu snagu prevođenja pravoslavnih na katoličanstvo, drugi pak obrnuto - prevođenja katolika u pravoslavlje. I jednima i drugima trebala je neka poveznica kojom će se moći identificirati svi Slaveni, a tako nešto naprosto nije postojalo.

To je onaj trenutak kada Josef Šafárik snagom svog akademskog autoriteta nameće glagoljicu kao drevno i zaboravljeno vezivno tkivo prvotnih Slavena - djelo dvojice svetaca iz vremena prije crkvenog raskola, dakle prihvatljivo i katolicima i pravoslavnima. Njegovu teoriju spremno su kod Hrvata prihvatili dr. Franjo Rački i biskup Josip Juraj Strossmayer, dok su drugi poput Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Vatroslava Jagića bili vrlo suzdržani.

Osnivanjem Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu uz izdašnu pomoć biskupa Strossmayera njezin prvi predsjednik dr. Franjo Rački na velika vrata uvodi ćirilometodsku teoriju koja se na institucionalnoj razini održala sve do današnjih dana iako u tih 170 godina nije iznijela niti jedan jedini dokaz koji bi potvrdio njezinu ispravnost. Upravo suprotno - svi dokazi, pa na kraju i zdrav razum, govore da Sveta Braća nisu autori glagoljice već da su je kao učeni ljudi onoga doba poznavali i upotrebljavali kao sredstvo stvaranja pisma kojim se i danas služi većina Slavena - ćirilice.

Za razliku od panslavističke ideje koja se nije razvila dalje od ideje, jugoslavenstvo je zaživjelo nakon prvog i naročito nakon drugog svjetskog rata, mada ne u svojoj punini jer su Bugari ostali izvan državnog saveza Južnih Slavena. Tako je nastala državna zajednica s dva pisma, tri vjere, četiri jezika, pet naroda i šest republika koja se nepovratno raspala u krvavim sukobima. Nažalost, neki repovi jugoslavizma kao mini-panslavizma - poput ćirilometodske teorije - još uvijek su duboko usađeni u hrvatskim akademskim i društvenim strukturama.