Sakcinski protiv Šafárika u obrani hrvatskog porijekla glagoljice

Cijeli članak (* 1) je dostupan na poveznici https://hrcak.srce.hr/file/30071, a ovim postom rado bih ukazao na neke ključne stavove Ivana Kukuljevića Sakcinskog.

*

Tako u svom pismu Šafáriku od 10. listopada 1851. godine Sakcinski, između ostalog, piše:

"Vi ćete se valjda kao i mi ovde ljutiti na novu raspru koja se je po novinama provodila medju Serblji i Hervati, ali neimadu ni Serblji baš u svemu pravo, jer niti to stoji da su svi pravoslavni Jugoslaveni Srblji, niti se može kritički dokazati da su štokavsko nariečje Serblji sami izumili;19 a s druge strane nemože se Hervatom za zlo uzeti ako su malo žešći kad im različiti pisci, medju koje se isti Miklošić broji, baš u ovo vrieme kad su toliko na glas došli, u književnosti isto ime utamaniti žele, pa ih medju Slavenske puke, kad iste Slovake i Lužičani i Slovence spominju ni poimence kao osobito pleme uvrstiti za vriedno nedrže."

*

Nadalje, u pismu od 28. srpnja 1852. godine Sakcinski piše Šafáriku:

"Vaš najnovii prekrasan članak o glagoljici razveselilo nas je ovdie veoma. Mi Hrvati radujemo se da se upravo Vi pred čitavim Slavenstvom potrudiste jasno dokazati kako je netemneljito mnenje onieh koji su sliedeći Dobrovskoga tvrdili da je glagoljsko pismo nieka izmišljotina katoličko rimskog popovstva 12 ili 13 stolietja, ali oprostite visokoštovani Gospodine, znam da mi priznajemo mogućnost da je Kliment glagoljicom kod Bugarah u Maćedonii prvi uveo i upotriebio i to možebiti iz toga razloga što svi Bugari ili nisu poznavali u obće nikakovo pismo, ali su se u slavenskom jeziku služili grčkimi pismeni; to ipak nismo još uviek osviedočeni o tom da ih je on izumio ili pronašao, jer ih je mogao naći već u Panonii ili dobiti iz Dalmacie gdi su, kako je poznato Hrvati već u 7 stolietju kršteni bili pa valjda već onda štogod u svom jeziku pisali a nije ni vjerojatno da se je Kliment toliko trudio s proiznašašćem novih tako imućnih pismenah kakova su glagoljska, kad je Bugarom već ćirilska azbuka poznata bila."

U nastavku istog pisma Sakcinski dalje piše:

"Mi nemamo istinabog još za sada preduboku starinu glagoljice živih dokazah u sačuvanih spomenicih, ali izgled i vid glagoljskih pismenah sviedoči svakako na preduboku starinu, mi nemožemo zajedno ni na to pristati da Slaveni prije krštenja oboja pismena imali nisu."

*

U pismu od 9. siječnja 1853. godine Sakcinski piše:

"Nemogu Vam perom izraziti, kakvom smo radostju čitali ovdie ovi 95 ark. Vašeg novog diela, kog mi poštom poslaste … čekamo čitavo dielo. Poslie tolikih prepirkah, napadanjah, ocrnjavanjah itd. daje se jedva jednom nam Hrvatom pravo, i počima se priznavati da naša sveta glagoljica ili bolje bukvica, koju smo mi jedini od naših slavenskih pradiedovah sačuvali nije izmišljotina rimskih popovah niti opozicia ili reakcia proti ćirilice i našoj bratji grčkog zakona ni da je prastari umotvor naših predjah koji su po svedočanstvu Constantina Porph. i Črnorizca hrabra i prie iznašastja ćirilice pisati i čitati umieli. Da nije ove bukvice bilo možebit da nebi mi danas u ćirilici zvali pismena az, buk. Uzeli itd. već po grčkom načinu alfa, vita itd. jer da je sv. Ćiril baš onda, kad je uzeo. grčka pismena stao razmišljavati kako da ova grčka pismena koja su već svoga imena imala po slavenski krsti nije višega ga htio, kao što ni rimski a. b. c. nitko prekrstio nije."

*

U pismu od 29. lipnja 1854. godine Sakcinski piše:

"Čim tu govorim o našoj književnosti, mislim hervatsku književnost kojom se mi u svakom smislu ponositi možemo prem da ju od niekog vremena Serblji sebi vindicirati žele. Mi smo u tom sad već podpunoma osviedočeni a ufamo se da će se doskora svi Slaveni osviedočiti, da onaj jezik kom su u staro doba pisali osim Dalmatinah Dubrovčani, Hercegovi i Bošnjaci, biaše jezik hervatski i to ikavski. Tako piše na primier, najstarii pjesnik dubrovački Šiško Menčetić (1450-1510) kojega piesme ovieh danah ovamo dobismo, upravo čakavski. Njega sliediše u jeziku mahom razlikami svi skoro piesnici XV. vieka od Daržića, Gjone i Marina počamši sve do Mažibradiža i Zlatarića, koji upravo kaza da piše hervatski. Neznamo dakle kakvim obrazom mogu pisati novii serbski književnici, kao osobito Subotić i Medaković, da su svi ti naši ljudi pisali serbski i da to biahu Serblji kao što su njihovih očevih i naši gramatičari Serblji, držeći za Hervate samo žitelje provincijalne Hervatske koji su upravo Slovenci. Zašto su svi književnici medj Murom i Savom od negda zvali jezik svoj slavenskim, a samo kadikad iz političkih obzirah hervatskim. Ovo Vam pišem visokopoštovani Gospodine samo radi toga da nam se i od strane Čehah itd. nečini i nadalje krivica i sramota kao da smo mi Hervati naprama Serbljima i svakom smislu kukavice. Istina je, da mi u novie vrieme zatajismo sami sebe i naše ime zanemarismo poprimivši ime ilirsko ali to učinismo jedino radi sloge i radi bratimskog zajedničkog napredka; ali kad Serblji o toj blagorodnoj sverhi nećedu da znadu, a to onda neka puštaju da svaki prosto ide svojom stazom k obćenitoj sverhi pa neka nas naturaju iz one staze koju su naši predji velikimi duševnimi i fizičnimi silami osvojili i posieli."

*
Tri godine poslije u svom pismu od 20. kolovoza 1857. godine Sakcinski piše:

"Naši Hrvati ovdie u Dalmaciji ljute se veoma na Čehe što nas u novije doba silom posrbiti žele. Mi ljubimo Srbe iskreno i bratimski, ali mi se nikad Srbima nazvati nećemo. Naš narod sve do Arbanie nepozna imena srbskog. Oko Skadra govore samo hrvatski ili slovinski, isto tako kao i u Crnojgori izgovor i naglask je takozvanih čakavacah. A od starih našieh pisacah valja pamtiti da niti jedan pisac bud iz Dalmacie bud iz Istrie ili sadašnje Hrvatske nije imenovao svoj jezik srbskim. Stoga što se i u provincialnoj Hrvatskoj po korenu i jeziku više slovenskoj i govori ovaj jezik hrvatski počeli su učeni Slaveni veoma pogriešno samo ovaj nazivati Hrvatima, neznajući da su ovo samo pohrvatjeni Slaveni ili kajkavci primivši ipak u svoj jezik veoma mnogo hrvaštine, tako da se svim pravom sada zovu Hrvatima jer su u svemu različni od Slovenacah u Kranjskoj, Štajerskoj itd. Stara pisma, povelje, listine itd. pisana su u provincialnoj takodjer hrvatskoj istim jezikom hrvatskim, kako se priko Kupe i uz čitavo jadransko primorje, pa unutar u Bosnu do Plive i Vrbasa i dole do Bojane govori. Naš književan jezik nije takodjer srbski, jer ovaj jezik kojim mi pišemo negovori se nigdje od puka ili naroda, trudom Srbaljah i Hrvatah stvoren, ali previše i duže obradjivan od Hrvatah jer su Srblji ono do Dositeja pisali više staroslavenskim negoli narodnim jezikom. Nu rado zovemo u obće u književnosti svoj jezik jugoslavenski, ilirski, a takodjer slovinski, kako ga naši starci nazivah, ali ga nikad nećemo zvati srbskim, ni bugarskim ni ikojim specifičnimimenombudikoje grane Slavenah na jugu jer se kroz to samo mržnja, nenavidnost i prepiranje goji i hrani."

*

Sljedeće godine, nakon što je pročitao Šafárikovu knjigu "O porijeklu i domovini glagoljice" Sakcinski u svom pismu od 9. svibnja 1858. piše:

"Vaše najnovije djelo o Glagolici obradovalo nas je ovdie u najvišem stepenu. Mi smo već odavna slutili, dapače oslanjajući se na našu prastaru tradiciju, uvjereni bili da je glagolica staria od tako nazvane cirilice, ali Viste podali mislima rieč i živo slovo, i težko da će se tkogod sad već usuditi protivne misli biti. Vaši dokazi tako su jasni, logični i crpljeni iz historičnih faktah kojim se protusloviti nemože. Jedina misao, da je Ciril iznašao glaoglicu, nevidi nam se još posve javna. Mi se nemožemo uvjeriti o tome da je Grk Ciril koj je imao misiju uz vjeru i grčku prosvietu donieti Slavenom zaboravio na svoje pismo i na svoju misiju pa da je stao truditi se izmišljavati za Slavene novu azbuku, ničemu srodnu grčkoj azbuci već izvodjenu iz prastarih orientalskih i drugih skoro sasvim nepoznatih pismenah. Nu da je ssv. Ciril poznao glagolicu, a njome valjda i pisao o tome smo se iz vaših razlogah osviedočili."

*

Mišljenja sam da ova pisma daju sasvim dobru sliku o tome kako je Pavel Josef Šafárik pogodovao panslavenskim i jugoslavenskim idejama na štetu hrvatskog jezika i kulture, a kao kolateralna žrtva u tome bila je i naša glagoljica. Stoga prenosim sažetak znanstvenog članka Ivana Pederina u cijelosti, a one koje zanima više upućujem na izvorni članak dostupan na Hrčku.

*

"Ivan Kukuljević Sakcinski mnogo je putovao, a osobito rado i mnogo u Dalmaciju uočivši njezin značaj za organizaciju Hrvata u suvremenu naciju. Kukuljević je putovao nakon što je Jernej Kopitar odnio mnogo vrijednih starih knjiga iz nekadašnje mletačke Dalmacije, ali ne iz Dubrovnika jer ga u Dubrovnik nije pustio vrlo utjecajni fra Innocenzo Čulić. Kukuljević je putovao u manja mjesta i župe, tražio po samostanima i crkvama i nalazio mnogo glagoljskih rukopisa. U glagoljici je prepoznao pravo staro pismo Hrvata i hrvatski nacionalni identitet. Glagoljica je ujedno za nj bila odnos prema Češkoj, a veze hrvatskih i čeških intelektualaca presudne su u organizaciji Hrvata u suvremenu naciju jer je hrvatski preporod kasnio za oko četiri desetljeća za češkim. On se dopisivao sa Pavelom Josefom Šafarˇikom koji je bio počelo čeških veza sa južnim Slavenima jer se njegova kći udala za Josefa, oca Konstantina Jirečeka koji je nastavio razvijati te veze. Šafarˇik je međutim bio vezan sa Vukom St. Karadžićem i blizak velikosrpskim nazorima ovoga pisca s kojim se Kukuljević sukobio jer je Karadžić hrvatske narodne pjesme izdavao kao srpske. Kukuljević je u svojim pismima, a napisao ih je mnogo, oprezno upozoravao Šafarˇika da je Dalmacija ipak hrvatska zemlja i to dokazivao njezinim vrlo brojnim glagoljskim rukopisima."