Pavel Jozef Šafárik (Izvor: Wikipedia (wikipedia.org))
Održavao je veze sa širokim krugom književnika i znanstvenika svojega doba, također i s hrvatskim ilircima (Lj. Gajem, I. K. Sakcinskim i dr.).
Već za boravka u Novom Sadu surađivao je s drugim slovačkim preporoditeljima u izdavanju slovačkih narodnih pjesama. Objavio je "Povijest slavenskoga jezika i književnosti" prema svim narječjima, u kojoj kao Hrvate označuje samo kajkavce te ističe kako su ”katolički Slavosrbi” s njima povezani u čvrstu kulturnu zajednicu. A sve štokavce pribraja Srbima i u "Povijesti južnoslavenske književnosti" (Geschichte der südslawischen Literatur, I-III, 1864-1865.) te u potonjim radovima.
Nakon što je Jernej Kopitar objavio svoju knjigu "Glagoliza Clozianus" (1836.) i u njoj naveo sv. Jeronima kao autora rukopisa u vlasništvu kneza Ivana VII. Frankopana Krčkog, Šafárik se počeo zanimati za glagoljicu. Teza o Ćirilu i Metodu kao autorima glagoljice, koju je dr. Franjo Rački na velika vrata uveo među Hrvate, izvorno je Šafárikova. Šafárik je izričito i bez imalo srama tvrdio da tzv. Praški listići potječu od vremena sv. Vjenceslava, dakle s početka X. stoljeća, i da su moravskog (dakle češkog) porijekla, unatoč tomu što imaju tipične hrvatske izraze, te da je senjski biskup Filip u XIII. stoljeću zavarao papu Inocenta IV. pozivajući se na sv. Jeronima i time dobio privilegij ravnopravnog korištenja hrvatskog jezika u bogoslužju na razini cijele biskupije.
Doduše, u svojoj prvoj knjizi o glagoljici "Počeci glagoljske pismenosti" (1853.) Šafárik tek navodi hrvatsku tradiciju poštovanja sv. Jeronima kao zaštitnika i tvorca glagoljice, no u svom drugom djelu "Porijeklo i domovina glagoljice" to će odbaciti pozivajući se na nedostatak povijesnih izvora.
S druge strane nedostatak povijesnih izvora nisu mu bili prepreka za pripisivanje glagoljice Ćirilu, pri čemu je kao dokaze prvog reda uz papinska pisma (koja to jesu, ali u njima nema ništa o samom pismu), još uzeo "Žitija" - hagiografske tekstove o Svetoj Braći (koja jednostavno nisu relevantni povijesni izvori), a to njegovo načelo ostalo je prisutno među ćirilometodistima sve do danas. Hagiografski tekstovi, za one koji se prvi puta sreću s ovim pojmom, su životopisi kršćanskih svetaca u književnom obliku, iz kojih su uklonjeni svi nezgodni detalji kako bi bili idealizirana biografija namijenjena njihovom štovanju. Ovakvi tekstovi su književnost, a ne znanost.
Šafárik, a kasnije nastavljači njegovog rada poput dr. Račkog, razvili su svoju teoriju baš na toj književnosti u kojoj nije moguće razlikovati što je činjenica a što fikcija i što bi bilo komično da nije tragično - sve je to dovelo do toga da se danas naveliko koristi pojam "ćirilometodske znanosti".
U svojoj prvoj knjizi "Počeci glagoljske pismenosti" Šafárik na str. 47. spominje "svjetlo doba glagoljaštva u Hrvatskoj", papino dopuštenje slavenskog bogoslužja i tradiciju sv. Jeronima.
Malo dalje u istoj knjizi donosi azbuku glagoljice u kojoj je ispisao 42 znaka. U drugom dijelu iste knjige donosi svoje viđenje izvornosti glagoljskih znakova iz nordijskih, makromatskih i ratarskih runa, palamiranskog, armenskog, grčkog, feničkog, starohebrejskog, italskog, samaritanskog, etiopskog, sekelskog, numidskog i ćirilskog pisma, pa čak i nečega što naziva "tajnopisom". U doba pisanja te knjige Šafárik još uvije pretpostavlja da je ćirilica starija od glagoljice, no to će izričito pobiti u drugoj knjizi.
Šafárikova prva knjiga izazvala je veliko zanimanje među Hrvatima, naročito Ilircima. U jednom narednom postu objaviti ću i ulomke iz pisama Ivana Kukuljevića Sakcinskog koja je uz izvornike i prijepise hrvatskih glagoljskih tekstova slao Šafariku.
U drugoj knjizi "Porijeklo i domovina glagoljice" (1858.) Šafárik se koncentrirao na to da isključi bilo kakav hrvatski utjecaj na porijeklo glagoljice, jer su za njega Hrvati tek, kako bi danas rekli - konzumenti veličanstvenog izuma nastalog u njegovoj domovini Moravskoj (Češkoj).
Tako u jednom ulomku tvrdi da iako su glagoljski spomenici u Hrvatskoj brojni, svi su iz kasnijeg doba, dok su u Bugarskoj rijetki, ali stariji.
U poglavlju (7.) pak tvrdi da Slaveni i to naročito Južni Slaveni (dakle primarno Hrvati), prije Ćirila i Metoda nisu imali vlastito pismo i pisane knjige, te se poziva na riječi bizantskog cara Mihajla i Črnorisca Hrabara kao neosporne činjenice zanemarujući njihovo hagiografsko porijeklo.
U poglavlju (13.) tvrdi da je autor glagoljice "pismoznalac Orijentalist", koji je glagoljicu načinio iz feničkih i hebrejsko-samaritanskih znakova, te starohebrejskih, aramejskih, palmiranskih, starogalskih i etiopskih slova, te da je ta osoba Konstantin, ne navodeći nikakav dokaz.
U poglavlju (21.) Šafárik onako "odokativno" datira dva lista "Praških listića" u početak X. stoljeća u doba češkog sveca sv. Vjenceslava te ih bez ikakve osnove dovodi s njim u vezu.
U poglavlju (26.) naziva Črnorisca Hrabara "značajnim svjedokom" nastanka slavenskog pisma ali ovoga puta ističe da je glagoljica starija od ćirilice.
U poglavlju (45.) ove knjige Šafárik osporava sv. Jeronima kao autora glagoljice pozivajući se na to da nije potvrđen od "povijesne kritike".
U drugom dijelu te knjige Šafárik ističe "Praške listiće" kao najstariji glagoljski spomenik uz tri evangelistara i Codex Clocianus (odnosno Frankopanski kodeks, kako ja nazivam Kločev glagoljaš). Praške listiće datira "bez sumnje" u X. stoljeće.
Za domovinu glagoljice Šafárik ističe Makedoniju i Panoniju (uključivo Moravsku).
Za Glagolita Clozianus (Frankopanski kodeks) Šafárik tvrdi da je bez sumnje panonskog porijekla odnosno u "češko-slovačkom obliku".
To što je Pavel Josef Šafárik učinio može se samo nazvati otimačinom hrvatske kulturne i povijesne baštine, a ćirilometodska teorija kojoj je upravo on udario temelje instrumentom tog nečasnog djela.
Tomislav Beronić, slobodni istraživač, 7. siječnja 2024.
* Pogledajte i ostale napise Tomislava Beronića posvećene istraživanju starosti i izvornosti glagoljice u rubrici ”Pismo”.
* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected] 
Knjiga ”Památky hlaholského písemnictví” (”Počeci glagoljske pismenosti” objavljena je u Pragu 1853. godine (Izvor: Internet Archive (archive.org))
U svojoj prvoj knjizi "Počeci glagoljske pismenosti" Šafárik na str. 47. spominje "svjetlo doba glagoljaštva u Hrvatskoj", papino dopuštenje slavenskog bogoslužja i tradiciju sv. Jeronima.
Poglavlje ”Rys pisemnice” (”Značenje slova”), na str. 6, u knjizi "Počeci glagoljske pismenosti" sadrži tablicu "Azbuka glagoljice” s 42 znaka.
U istome poglavlju, st. 12 i 13, donosi svoje viđenje izvornosti glagoljskih znakova iz nordijskih, makromatskih i ratarskih runa, palamiranskog, armenskog, grčkog, feničkog, starohebrejskog, italskog, samaritanskog, etiopskog, sekelskog, numidskog i ćirilskog pisma, pa čak i nečega što naziva "tajnopisom". U doba pisanja te knjige Šafárik još uvijek pretpostavlja da je ćirilica starija od glagoljice, no to će izričito pobiti u drugoj knjizi. (vidi nastavak na sljedećoj slici).
Isto poglavlje, str. 14 i 15.
Knjiga ”Über den Ursprung und die Heimath des Glagolitismus” (”O počecima i domovini glagoljaštva”) objavljena je u Pragu 1858. godine (Izvor: Münchener Digitalisierungs Zentrum (digitale-sammlungen.de))
”O počecima i domovini glagoljaštva” (Izvor: Münchener Digitalisierungs Zentrum (digitale-sammlungen.de))
Izvori na koje se Šafárik poziva u knjizi ”O počecima i domovini glagoljaštva”, na str. VII.
U istoj knjizi, u cjelini Abhandlung I. (Rasprava I.), u 1. poglavlju na str. 3, Šafárik se koncentrirao na to da isključi bilo kakav hrvatski utjecaj na porijeklo glagoljice, jer su za njega Hrvati tek, kako bi danas rekli - konzumenti veličanstvenog izuma nastalog u njegovoj domovini Moravskoj (Češkoj).
Ista cjelina, u 3. poglavlju na str. 3.
U jednom ulomku 5. poglavlja iste cjeline, na str. 5, tvrdi da iako su glagoljski spomenici u Hrvatskoj brojni, svi su iz kasnijeg doba, dok su u Bugarskoj rijetki, ali stariji.
U istoj cjelini u 7. poglavlju, na str. 5, tvrdi pak da Slaveni i to naročito Južni Slaveni (dakle primarno Hrvati), prije Ćirila i Metoda nisu imali vlastito pismo i pisane knjige, te se poziva na riječi bizantskog cara Mihajla i Črnorisca Hrabara kao neosporne činjenice zanemarujući njihovo hagiografsko porijeklo.
U istoj cjelini u 13. poglavlju, na str. 7, tvrdi da je autor glagoljice "pismoznalac Orijentalist", koji je glagoljicu načinio iz feničkih i hebrejsko-samaritanskih znakova, te starohebrejskih, aramejskih, palmiranskih, starogalskih i etiopskih slova, te da je ta osoba Konstantin, ne navodeći nikakav dokaz.
U istoj cjelini u 21. poglavlju, na str. 10, Šafárik onako "odokativno" datira dva lista "Praških listića" u početak X. stoljeća u doba češkog sveca sv. Vjenceslava te ih bez ikakve osnove dovodi s njim u vezu.
U istoj cjelini u 26. poglavlju, na str. 12, naziva Črnorisca Hrabara "značajnim svjedokom" nastanka slavenskog pisma ali ovoga puta ističe da je glagoljica starija od ćirilice.
U istoj cjelini u 45. poglavlju, na str. 19, Šafárik osporava sv. Jeronima kao autora glagoljice pozivajući se na to da nije potvrđen od "povijesne kritike".
U drugoj cjelini knjige Abhandlung II. (Rasprava II.), u 4. poglavlju na str. 28, Šafárik ističe "Praške listiće" kao najstariji glagoljski spomenik uz tri evangelistara i Codex Clocianus (odnosno Frankopanski kodeks, kako ja nazivam Kločev glagoljaš). Praške listiće datira "bez sumnje" u X. stoljeće.
U drugoj cjelini knjige, u 6. poglavlju, na str. 30, za domovinu glagoljice Šafárik ističe Makedoniju i Panoniju (uključivo Moravsku).
U drugoj cjelini knjige, u 7. poglavlju, na str. 43, za Glagolita Clozianus (Frankopanski kodeks) Šafarik tvrdi da je bez sumnje panonskog porijekla odnosno u "češko-slovačkom obliku".
Pražské zlomky (Praški listići ili odlomci) nakon Šafárikove smrti su datirani u XI. Stoljeće. Čuvaju se u Narodnom muzeju u Pragu. (Izvor: severozápadné Považie (stanaf.blogspot.com), 26. lipnja 2011.)