Izvori ćirilometodske teorije

Nakon nekog vremena dotrčao je sav prašnjav među svoju subraću, raširio jedan stari svitak i razočaranim glasom uzviknuo:

- Braćo, ovdje piše "celebramus", a ne "caelibatus".
(celebramus = lat. slavlje; caelibatus = lat. celibat).

Konstantina i Metodija u svojim pismima spominju trojica papa i to papa Adrijan II. u pismu slavenskim knezovima Rostislavu, Svatopulku i Kocelu 869. godine, papa Ivan VIII. u četiri pisma (879.-881.) od kojh su dva upućena knezu Svatopulku, a dva nadbiskupu Metodiju, te papa Stjepan V. u dva pisma (885. i 886.), jedno upućeno kralju Svatopulku, a drugo papinskim legatima u Moravskoj - biskupu Dominiku i drugima.

Ovi su izvori potpuno vjerodostojni - objavljeni su od poznatih povijesnih osoba suvremenika Svete Braće i sačuvani. Pogledajmo u kojem se kontekstu Sveta Braća spominju u tim pismima:

• Pismo pape Adrijana II. (869.) slavenskim knezovima Rostislavu, Svatopluku i Kocelu

"Ne samo da ste tražili učitelja od ove prvosvećeničke Stolice, nego i od blaženog cara Mihajla, pa vam je poslao blaženog filozofa Konstantina i njegova brata, kad mi još nismo mogli nekoga poslati. Njih dvojica tada, kad su saznali da vaša zemlja pripada Apostolskoj Stolici, nisu učinili ništa protiv kanona, nego su došli k nama i donijeli ostatke svetog Klementa. Mi, ispunjeni trostrukom radošću, kad smo pokušali i zaredili Metoda i s učenicima, odlučili smo poslati njega, našeg sina, čovjeka nadasve mudrog i vjernog, u vaše zemlje, da vas nauči, kao što ste ga zamolili da prevodi knjige na vaš jezik u opsegu cijelog crkvenog reda potpuno i sa svetom misom, to jest sa bogoslužjem i krštenjem, kako je to započeto i po milosti Božjoj i po zagovoru svetog Klementa Filozofa Konstantina. Nadalje, ako tko drugi može dostojno i vjerno protumačiti Sveto pismo tako da možete lako naučiti Božje zapovijedi, to će biti sveto i blagoslovljeno od Boga i od nas i od cijele opće apostolske Crkve. Ali sačuvaj jedan običaj, da se na misi čita apostol i evanđelje najprije na rimskom, a zatim na slavenskom, da se ispune riječi knjiga: Svi će narodi slaviti Gospodina, a drugdje: svi govorit će o velikim Božjim djelima na različitim jezicima, kako im je dao tumačiti Duh Sveti".

• Pismo pape Ivana VIII. (879.) moravskom knezu Svatopulku (1)

"Vrlo smo iznenađeni da vaš nadbiskup Metod, kojeg vam je zaredio i imenovao naš prethodnik papa Hadrijan, kako smo čuli, govori da naučava drugačije nego kako je on pred Apostolskom Stolicom usmeno i pismeno priznao ispovijest vjere. Zato smo mu naredili da pokuša doći k Nama bez odlaganja i posvjedočiti drži li se i vjeruje kako je obećao ili ne".

• Pismo pape Ivana VIII. (879.) nadbiskupu Metodiju (2)

"Premda si propovijedanjem svoga nauka trebao dovesti do spasenja i poučavati narod Gospodnji koji ti je povjeren kao duhovni pastir, čuli smo da u svom nauku ne učiš ono što je sveta Rimska Crkva naučila samih apostola i ono što svakodnevno propovijeda, a vi sami vodite narod na krivi put.

Stoga ti ovim pismom našeg apostolata zapovijedamo da ostaviš po strani sve stvari i pokušaš doći k Nama u sadašnje vrijeme, kako bismo mogli čuti iz tvojih usta i temeljito ispitati tvoj nauk, držiš li se i propovijedaš ono što imaš riječju i pismom obećao vjerovati u svetu rimsku crkvu ili ne. Također čujemo da pjevate misu na barbarskom, tj. slavenskom jeziku. Stoga smo našim pismom koje vam je dostavio Pavao, biskup Ancone, već zabranili slavljenje svete mise na ovom jeziku, ali bilo na latinskom bilo na grčkom jeziku kako pjeva Crkva Božja raširena po cijelom svijetu. Ali propovijedati i držati govore dopušteno vam je narodu, jer psalmist poziva sve narode da slave Gospodina, a apostol kaže: Svaki jezik neka prizna da je Gospodin Isus u slavi Boga Oca".

• Pismo pape Ivana VIII. (880.) moravskom knezu Svatopulku (3)

"Napokon, odobravamo slavensko pismo, koje je nekoć pronašao Konstantin Filozof, da se u njemu čuju hvale Božje, i zapovijedamo da se na istom slavenskom jeziku slavi slava djela Krista Gospodina našega. biti proglašeni, jer smo potaknuti svetim autoritetom Svetog pisma da ne samo na tri nego na svim jezicima hvale Gospodina".

• Pismo pape Ivana VIII. (881.) nadbiskupu Metodiju (4)

"Odobravamo pastoralnu brigu koju pokazujete u osvajanju duša vjernih Gospodinu Bogu. Vidimo da si revan gojitelj prave vjere, te se jako radujemo u Gospodinu i ne prestajemo davati neizmjernu hvalu i zahvalu njemu koji te sve više potiče na zapovijedi i milostivo te izbavlja od svih nevolja za dobrobit svoje crkve".

• Pismo pape Stjepana V. (885.) kralju Svatopulku (5)

"Kad smo saznali da se Metod posvetio zabludi, a ne izgradnji vjere, svađi a ne miru, bili smo vrlo iznenađeni. Ako je tako, kao što smo čuli, potpuno odbacujemo njegovu zabludu. Tada kletva izrečena u sramotu opće vjere pada na glavu onoga koji ju je izrekao. Ali vi i vaš narod bit ćete nevini pred sudom Duha Svetoga ako zadržite vjeru koju propovijeda Rimska crkva. Božje službe, svete obrede i misna slavlja, koje se isti Metod usudio služiti na slavenskom jeziku, premda je prisegom na presvetom tijelu svetog Petra zajamčio da to neće činiti, prijeteći svojom krivnjom krivokletstvom, Božjim i njegovu apostolsku moć, zabranjujemo pod prijetnjom nametanja prokletstava kako to od sada nitko više ne bi činio. Izuzetak je ono, koje služi izgrađivanju prostoga i neobrazovanoga naroda: mi dakle dopuštamo i potičemo, da tumačenje evanđelja i apostola daju obrazovani svećenici na istom slavenskom jeziku, i molimo da se to činiti što češće, da svaki jezik hvali Boga i slavi ga".

• Pismo pape Stjepana V. (886.) papinskom legatu u Moravskoj biskupu Dominiku (6)

(XII. poglavlje) "Mise i presvete službe, koje se isti Metod usudio služiti na jeziku Slavena, premda se je zakleo u vrijeme Naših predšasnika, naime Ivana, presvetoga pape, da se neće usuditi to činiti u ubuduće, da se nitko ne bi usudio to učiniti, zabranjujemo pod kaznom naše apostolske moći".

(XIV. poglavlje) "Nasljednik Gorazd, kojega se Metod usudio imenovati protiv svih odredbi svetih otaca, zabrani našom apostolskom vlašću vršenje službe, dok nam se on sam ne predstavi i ne objasni svoju stvar živim riječima".

Iz ovih pisama ništa ne saznajemo o pismu kojega je izradio Ćiril, već samo imamo potvrdu da je to učinio: "… odobravamo slavensko pismo, koje je nekoć pronašao Konstantin Filozof…" (pismo pape Ivana VIII. (880.) moravskom knezu Svatopulku).

U svim ostalim pismima saznajemo samo o teološkom sporu kojega je Metod uzrokovao svojim tumačenjima svetih spisa i uvođenjem slavenskog bogoslužja, a koji je u konačnici završio njegovom smrću, progonstvu njegovih učenika i propašću misije.

Drugi set izvora kojima se služe ćirilometodisti nije vjerodostojan upravo iz razloga zbog kojih sam prenio onaj vic u početku - svi su iz najmanje druge ruke, nastali tri do šest stoljeća nakon boravka Svete Braće na povijesnoj pozornici i smatrati ih dokazima krajnje je neozbiljno s gledišta ozbiljne znanosti. To su:

- Črnorizac Hrabar: "O pismenima" (najstariji prijepis iz 1348.)
- nepoznati autor: "Žitije Konstantinovo" (najstariji prijepis iz 1469.)
- nepoznati autor: "Žitije Metodija" (najstariji prijepis iz 12. ili 13. stoljeća)
- nepoznati autor: "Italska legenda" (najstariji prijepis iz 12. stoljeća).

Čak ni izvori iz drugog seta ne govore ništa bitno o samom pismu. No, ovdje posebno ističem da su zagovornici ćirilometodske teorije upravo na konstrukcijama izvedenih iz tih drugorazrednih izvora razvili svoje teze do razine teološke dogme nekog novog evanđelja. To nije znanost. To više nisu ni legende. To je mitologija.

Do nebeskih visina ćirilometodisti još od Šafarika i Račkog uzdižu veličanstveno djelo Svete Braće - prijevode Starog i Novog Zavjeta - koje NITKO od suvremenika nije vidio niti spomenuo. Sve što postoji o Svetoj Braći čak i sljedećih stotinu godina nakon njihove smrti pisano je samo latinicom i ćirilicom. I to je nepobitna istina.

S druge strane glagoljica je uklesana u kamen samo tamo gdje žive Hrvati jer je među Hrvatima i nastala i opstala. Najstariji glagoljski natpisi sačuvani u čvrstom materijalu (natpisi iz Valuna, s Krka, Župe Dubrovačke, …) nisu prijepisi iz latinskih ili grčkih crkvenih knjiga već zapisi običnih ljudi, što pokazuje da je glagoljica prostorno i društveno bila jako raširena i ukorijenjena na cijeloj istočnoj obali Jadrana u ono isto doba kada je Konstantin stvarao novo pismo na kojemu će djelovati buduće slavenske pravoslavne crkve - ćirilicu.