Do dan danas brojni arheolozi i povjesničari ne mogu odgonetnuti pravu povijest stećaka, ne znaju točno kada su izgrađeni, ne znaju koji narod ih je izgradio i kakvu povijest kriju stećci. Stećaka ima oko 100 tisuća, na cijelom Balkanskom poluotoku, smještenih u današnjim državama Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Da bi odgovorio na sve ove tri skrivene tajne, moram s izlaganjem o stećcima početi od početka. Do danas povjesničari su nam punili glave da je postojao narod Ilira, koji se je počeo naseljavati u 12. stoljeću prije naše ere na cijeli Balkanski poluotok, na prostor već spomenute četiri današnje države. Prema njima, predci današnjih Makedonaca, Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bosanaca bili su Iliri.
Onda je došlo do preokreta u srednjem vijeku, kada su se pojavili novi europski pisci i povjesničari koji su živjeli u današnjim državama Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj i Italiji. Oni sa svim silama pobijali Ilire i govorili da su na Balkanski poluotok u 7. stoljeću s druge strane Karpata počeli prodirati Južni Slaveni, koji su se zatim počeli naseljavati na cijeli Balkanski poluotok, od današnje države Crne Gore, Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije. Tako su nam mazali oči ovi europski pisci i povjesničari ...
Da bi se doznala prava povijest, treba znati koji narodi su živjeli na području današnje Makedonije u kasno brončano doba. Na tlo drevne Makedonije u 12. stoljeću prije naše ere počeli su se naseljavati Dardanci, Likijci, Pajonci i Mižani. Ova četiri stara makedonska naroda bili su jako civilizirani i imali su svoj jezik i dardansko pelazejsko pismo. Starodrevni makedonski narodi imali su svoju religiju; molili su se i klanjali deveterici dardanskih bogova i trima boginjama.
Dardanska država prostirala se od prilepskog područja, gdje se nalazio glavni gradić Troja. Dardanija se zatim protezala na bitolsko, ohridsko, kičevsko, tetovsko, gostivarsko i kumanovsko područje te na jedan dio Srbije, Kosova i Albanije. Država Likija protezala se na cijelo kavadarečko područje. Država Pajonija protezala se od gradova Štip, Veles, Demirkapija, Sveti Nikola. Država Mezija protezala se od Strumice, Gevgelije, Berovog Pehčeva do jednog dijela Bugarske.
U 1200. godini prije naše ere radi pohlepe za otimanjem zlatnog i srebrnog bogatstva koja su posjedovala četiri drevna makedonska naroda, ahejski kralj Agamemnon sa svojim saveznicima nametnuo je 10-godišnj rat Dardancima, Likijcima, Pajoncima i Mižanima. Ahejci i njihove savezničke države napali su četiri drevna makedonska naroda.
U 52 dana Ahejci i njihovi saveznici osvojili su gradić Troju. Za osvajanje gradića Troja zaslužen je bio dardanski kraljević Eneja, koji se je u gluho doba noći sastao s Agamemnonom. Dogovorili su se, naime, ako Enej otvori Skejska vrata od gradića Troje, Agamemnon će mu omogućiti slobodnu plovidbu po cijelom Egejskom moru. Tako je i bilo, Eneja je otvorio Skejska vrata od gradića Troje, a Ahejci i njihovi saveznici osvojili su potom Troju koju su branili Mižani, Pajonci, Likijci, Dardanci i Tračani.
Ahejci i njihovi saveznici po osvajanju gradića Troje, prvo su ga opljačkali, pa zatim zapalili, i na kraju do temelja razrušili. Zatim su Ahejci i njihovi saveznici sa svojim crnim lađama isplovili nizvodno po rijeci Ksant - Crnoj rijeci, koja je tekla pored gradića Troje. Danas je to arheološki lokalitet koji se nalazi u neposrednoj blizini naselja Kruševica.
Kada je dardanski kraljević Eneja vidio da su Ahejci i njihovi saveznici sa svojim crnim lađama isplovili nizvodno po rijeci Ksant, stavio je svoga oca Anhiza na leđa, a s rukom je poveo sina Astanija. Ostali preživjeli dardanski narod pridružio se Eneji. Nakon dugog pješačenja stigli su u riječni gradić Antander. Danas je to arheološki lokalitet koji se nalazi blizu sela Vitolište.
Kada je dardanski narod u proljeće izgradio lađe, s njima je nizvodno isplovio rijekom Heptator, koja je tekla pored gradića Antander. Eneja i preživjeli dardanski narod sa svojim lađama plovili su nizvodno po rijeci Heptator do mjesta gdje se ulijeva u rijeku Ksant - Crnu rijeku.
Potom su nastavili ploviti nizvodno cijelom dužinom rijeke Ksant kroz državu Likiju. Likijski preživjeli narod priključio se Eneji. Nakon duge nizvodne plovidbe po rijeci Ksant, Eneja je sa svojim lađama stigao do mjesta koje se danas zove Gradcko, gdje se rijeka Ksant ulijeva u rijeku Aksij - Vardar. Na ovome mjestu mu se priključio sa svojim lađama preživjeli pajonski narod. Eneja je s preživjelim pripadnicima triju naroda, Dardancima, Likijcima i Pajoncima, s lađama nastavio ploviti nizvodno po rijeci Aksij - Vardar do njezinog ušća u Solunski zaljev.
Nakon duge nizvodne plovidbe po rijeci Aksij - Vardar, Eneja je doplovio do mjesta gdje se ta rijeka ulijeva u Egejsko more. Na ovome mjestu sa svojim lađama čekao je preživjeli mižanski narod, koji se također priključio Eneji. Oko 500 tisuća preživjelih pripadnika četiri drevna makedonska naroda isplovilo je sa svojim lađama iz Solunskog zaljeva.
Nakon duge plovidbe sa svojim lađama po Egejskom moru, Eneja je doplovio na mjesto gdje se spajaju Egejsko i Jadransko more. Eneja i preživjeli pripadnici četiri drevna makedonska naroda nastavili su ploviti po Jadranskome moru.
Jedan dio preživjelih pripadnika četiri drevna makedonska naroda naselio se na prazno područje na kojemu se danas nalazi država Crna Gora. Ostali preživjeli od četiri drevna makedonska naroda naselili su se uz cijelu obalu Jadranskoga mora, od dalmatinskih otoka sve do poluotoka Istre. Ostali preživjeli doplovili su do ušća rijeke Neretve u Jadransko more, a od tuda su počeli naseljavati prazna područja današnje Bosne i Hercegovine.
Eneja i ostali preživjeli narod izgradio je u današnjem Ljubuškom polju naselje, za koje je meksički arheolog Antonio Salinas Price bio sto posto siguran da se radi o Troji. Kasnije je Price pobio svoj iskaz i rekao da to nije Troja, pa je Enejevo naselje dobilo ime Gabela.
U današnju Bonu i Hercegovinu i okolne prostore uz Jadransko more naselili su se preživjeli pripadnici četiri drevna makedonska naroda, Dardanci, Likijci. Pajonci i Mižani. Na tom velikom prostoru od Like i Dalmacije, preko većeg dijela Bosne i Hercegovine, pa sve do Crne Gore i istočne Srbije, nalazi se oko 100 tisuća kamenih nadgrobnih spomenika, takozvanih stećaka.
Ova četiri drevna makedonska naroda putem stećaka ostavili su nam skrivenu povijest o sebi. Klesari koji su klesali kamene nadgrobne spomenike, klesali su raznovrsne motive. Klesar bi na kameni nadgrobni spomenik, pod kojim počiva pokojnik, isklesao neki slikoviti događaj. Isklesao bi mač, štit, čovjeka koji jaše na konju, ...
Slika konjanika koji drži u jednoj ruci koplje ukazuje da je pokojnik bio neki drevni makedonski ratnik koji je učestvovao u ahejskom Trojanskom ratu, odnosno koji je branio gradić Troju od Ahejaca i njihovih saveznika. Na drugim nadgrobnim kamenim spomenicima bilo je isklesano ime pokojnika i razni zapisi na dardansko pelazijskom pismu, na kojem su pisali pripadnici četiri drevna makedonska naroda. Na trećim kamenim nadgrobnim spomenicima nalazi se simbolika koju su štovali drevni makedonski narodi, na primjer sunce, mjesec, konj, pas, neke vrste cvijeća, ...
Prolazila su stoljeća i došlo je željezno doba, u kojem su vladali antički makedonski kraljevi na čelu s kraljem Aleksandrom III Makedonskim Velikim. Ovaj antički makedonski narod bio je jako civiliziran narod i imao je svoj jezik, religiju, dardansko antičko makedonsko pismo. Antički makedonski kralj Aleksandar III Veliki kada je išao u osvajanje Perzije, usput je posjetio svoje drevne makedonske pretke koji su bili naseljeni na područjima na kojima se nalaze današnje države Crna Gora, Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina.
Antički Makedonci svoje pretke su podučavali da pišu na dardanskom i antičkom makedonskom pismu. Tadašnji klesari na kamene nadgrobne spomenike klesali su imena pokojnika na dardanskom antičkom makedonskom pismu. Klesari su na kamene nadgrobne spomenike pisali raznovrsne zapise o svakidašnjem životu kojega su živjeli pripadnici drevnih makedonskih naroda. Pokojnici antičkih Makedonaca su se pokapali pod kamene nadgrobne spomenike.
Godine su prolazile i došao je srednji vijek. Srednjovjekovni Makedonci na čelu s braćom Kirilom i Metodijem širili su pismenost i pravoslavnu kršćansku vjeru po cijelom Balkanskom poluotoku na kojemu se nalaze današnje države Crna Gora, Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina. Tadašnji klesari na kamene nadgrobne spomenike s kiriličnim pismom -kirilicom (ćirilicom) ispisivali su imena pokojnika i sadržaj posvećen mrtvacima koji su tu počivali.
Pokojnici drevnih makedonskih naroda koji su se naselili na cijeli Balkanski poluotok bili su pokapani u pravoslavna groblja, a ne kako se danas spominje grčka groblja, na kojima je grčki narod pokapao svoje mrtve ljude. Grčki narod, naime, nikada se nije naseljavao na područje današnjih država Crne Gore, Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Na kameni nadgrobni spomenik klesar je klesao pravoslavni kršćanski križ, za pokojnika koji je bio pravoslavni kršćanin.
To je prava povijest za kamene nadgrobne spomenike, tako zvane stećke, koji su krili veliku povijest i tajnu o četiri drevna makedonska naroda koji su se naselili od 12. stoljeća prije naše ere na cijeli Balkanski poluotok, na prostor današnjih država Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Preživjeli pripadnici ova četiri drevna makedonska naroda, Dardanci, Likijci, Pajonci i Mižani, znali su da će kako budu prolazili vjekovi helenistički grčki i rimski pisci pisati krivu povijest o njima. Tako je i bilo, u 6. stoljeću prije naše ere helenistički grčki pisac Herodot dobro je znao da su vojnici davnih starogrčkih divljih plemena u 10 godina ratovanja s četiri drevna makedonska naroda, Dardancima, Likijcima, Pajoncima i Mižanima, izbrisali njihove stanovnike s lica zemlje. Herodot je dobro znao da su poslije ahejskog Trojanskog rata preživjeli pripadnici četiri drevna makedonska naroda s vodičem Enejom naselili na cijeli Balkanski poluotok, na područja današnjih država Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Herodot je, prema tome, izmislio nepostojeći narod Ilire, pa ih je zatim smjestio na cijelo balkansko područje na kojem su živjela četiri drevna makedonska naroda. Ovime lažna iskrivljena povijest od strane Herodota nije stala, nego je njegov sunarodnjak Strabon nastavio pisati lažnu povijest o drevnom makedonskom narodu Dardancima.
Strabon je izmislio nepostojeću državu Migdoliju, u kojoj je vladao kralj Mida. U nepostojećoj državi Migdoliji živjeli su pripadnici naroda Brigi (Frigi), koji su se kasnije odselili iz drevne Makedonije i naselili u Malu Aziju, gdje su Brigi postali narod Frigijci. Strabon je državu Migdoliju smjestio tamo gdje se nalazila država Dardanija, koja se protezala od prilepskog, bitolskog i kumanovskog područja do dijelova današnje Srbije, Kosova i Albanije.
Iskrivljenu povijest za drevne i antičke Makedonce nastavili su pisati i drugi helenistički grčki pisci, a malo kasnije s lažnom poviješću nastavili su i rimski povjesničari, kao na primjer Apolonije, Pseudo Livije Skilak, Plinije Stariji, Plinije Mlađi i drugi. A kartografi su crtali lažne zemljovide. Drugi rimski pisci pisali su o lažnim ilirskim kraljevima, o Batonu, Teuti i drugim nepostojećim ilirskim kraljevima.
Svi spomenuti pisci služili su se s raznovrsnim lažima, samo da ne bi svjetska javnost doznala da su Ahejci i njihovi saveznici namjerno izbrisali naprednu drevnu makedonsku državu, od koje su preostali preživjeli pripadnici četiri drevna makedonska naroda, Dardanaca, Likijaca, Pajonaca i Mižana, koji su se naselili na cijeli prazni Balkanski poluotok.
Vrijeme je prolazilo, došao je srednji vijek te su se pojavili suvremeni europski pisci koji su u svojim knjigama zapisali da su se u 7. ili 6. stoljeću na Balkanski poluotok, tamo gdje se nalaze današnje države Crna Gora, Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, od iza Karpata počeli naseljavati Južni Slaveni. Tako da čovjek ne može ostati pametan i imati zdravi razum uz ovakve povijesne lakrdije, kakve imaju narodi koji danas žive na Balkanskom poluotoku.
Ali, dragi čitatelji, pravu povijest su napisali preživjeli pripadnici četiri drevna makedonska naroda koji su se naselili na cijeli prazni prostor Balkanskog poluotoka, na kojemu se nalaze današnje države Crna Gora, Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Drevni antički i srednjovjekovni Makedonci koji su bili klesari, na svojim kamenim nadgrobnim spomenicima pisali su svoju povijest koju danas možemo naći na oko 100 tisuća stećaka.
Stećci se nalaze na velikom prostoru od Like i Dalmacije, preko većeg dijela Bosne i Hercegovine, sve do Crne Gore i istočne Srbije. U Crnoj Gori prema popisu iz 1971. godine bilo ih je 3407, u Hrvatska 4497, u Srbiji 2267 i u Bosni i Hercegovini 59593. Sveukupno ih je tada zabilježeno 69356 (* 1).
Preživjeli pripadnici drevnih makedonskih naroda Dardanaca, Likijaca, Pajonaca i Mižana na svoje kamene nadgrobne spomenike stećke ispisali su vlastitu povijest, za koju danas ne zna cijeli svijet. To je prava povijest, kakvu sam predstavio o kamenim nadgrobnim spomenicima stećcima. Sada je sve na vama, da mi povjerujete o ovoj mojoj napisanoj istinitoj povijesti o stećcima.
Dragan Stojovski, slobodni istraživač iz Makedonije, 17. veljače 2024.
(* 1) Stećci su 1971- popisani u knjizi Šefika Bešlagića "Stećci - kataloško-topografski pregled". Unazad pola stoljeća zabilježeno je, međutim, više nekropola sa stećcima nego li ih je navedeno u knjizi. Slobodni istraživači portala Budni Div, primjerice, pronašli su samo u Lici unazad 4 godine još najmanje 10 nekropola, što je više nego dvostruko u odnosu na ranije poznate. S druge strane, stanje na većem broju zabilježenih nekropola lošije je nego prije pola stoljeća, to jest nedostaje dio stećaka, dok ih je dio oštećen i izmješten. Valja uzeti u obzir i činjenicu da su brojne nekropole i stećci uništeni i prije njihovog prvog sveobuhvatnog popisivanja za potrebe knjige iz 1971. Stoga je teško procijeniti koliko je točno stećaka postojalo na prostoru četiriju današnjih država, Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Većina povjesničara smatra da ih je bilo oko 100 tisuća, no ima i onih koji drže da ih je moglo biti čak i dvostruko više.
* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected]