Biblijska toponimija podvelebitskog kraja

”Eno onamo grada; dosta je blizu da u nj pobjegnem, a mjesto je tako malo. Daj da onamo bježim - mjesto je zbilja maleno - daj da život spasim! Odgovori mu: "Uslišat ću ti i tu molbu i neću zatrti grada o kojemu govoriš. Brzo! Bježi onamo, jer ne mogu ništa činiti dok ti onamo ne stigneš." Zato se onaj grad zove Zoar. Kako je sunce na zemlju izlazilo i Lot ulazio u Zoar.” Postanak 19:20-23

Dakle, Zoar ili Zoara bio je jedan od pet gradova koje je Bog namjeravao uništiti; a bio je pošteđen, jer je Lot molio da mu bude utočište. U vezi s Postankom 19:23, treba također spomenuti našu riječ "zora“, koja je jezično vrlo bliska imenima Zoar i Zoara, jer je Lot u taj gradić ulazio baš u zoru.

Zoar se spominje u Izaiji 15:5 u vezi s Moapcima, a oni su narod ili pleme koji je nastao miješanjem starinaca i došljaka, dotično potječe od Abrahamovog nećaka Lota koji je, prema Bibliji, oženio starinku. Naime, kontekst biblijske pripovijesti nalaže da je Lotova žena, potom pretvorena u stup od soli  (Postanak 19:26), bila domorotkinja, a dvije kćerke koje je imao s njom, nakon sveopćeg uništenja, opile su vlastitog oca da ga navedu da s njima začne djecu da bi se nastavila porodica to jest ista genetika. Tako su začeti Moab i Ben-Ami, rodonačelnici Moabaca i Amonaca (Postanak 19:30-38).

Za Moapce, kao i za njihovog praroditelja Lota, Zoar je služio kao utočište tijekom nevolje, što znači da ga Biblija smješta uz rub Moapskih ravnica. Ova poveznica nagovještava moguću vezu između planine Moab/Nebo/Horeb i obližnje gore Velebit. Naime, Južni Velebit se nalazi istočno od Zadra, što podsjeća na postojbinu Moabaca (”brdima Avarimskim u divljini koja je prema Moabskoj s istoka” Brojevi 21:11), istočno od rijeke Jordan koji je u našem kontekstu Jadran (Jadransko more). Ovo područje također je naseljavao susjedni narod Amalečana, rođaka Moapaca (Suci 3:13), jer su oni bili potomci Lotovog strica Abrahama, a opisani su kao divovi (Brojevi 13:31-33). Amalečani se spominju u sukobima s Izralecima u blizini gore Horeb (Izlazak 17:8-16).

Razlažući biblijsku hermeneutičku pripovijest, primjećujemo da su Moapci i Amalečani, potomci zajedničkih predaka - srodnika Abrahama, također bili povezani s Amoncima, koji su pročedili od Lota od druge njegove kćerke zajedno s Moapcima, a borili su se protiv divova Refaima. Amalečani su često prikazivani kao protivnici Izraelaca, dok je odnos Moapaca i Amonaca s Izraelom bio složeniji, krećući se kroz povijest od saveza do sukoba (Brojevi 22-24, Suci 3:12-30, 2 Kraljevi 3, Ponovljeni zakon 2:19, 2 Samuel 10:1-2, Kronike 19:1-2, itd.). Ovu složenost možda je izazvala ”zavadi pa vladaj" politika osvajača, s obzirom na blisko srodstvo između ovih naroda koji su nastali miješanjem osvajača s domorocima (Postanak 36:12).

Moapci su pokazali svoju snagu protiv moćnih neprijatelja, uključujući njihove srodnike po majčinoj strani, divove, i često su se borili na strani Izraela protiv svojih golemih rođaka. Moapci su pobijedili moćne protivnike poput Emima, koji su bili povezani s Anakimima i dijelom rodoslovlja divova Refaima (Ponovljeni zakon 2:9-12). U borbama s raznim drugim plemenima divova, poput Horima ili Horita, (* 1) Moapci su silom preoteli njihovu teritoriju kao što im je obećano (Ponovljeni zakon 2:19-21). Ovo biblijsko svjedočanstvo stalnog miješanja i sukoba među drevnim domorocima i osvajačima, rasvjetljava pojavu dinarskog gigantizma,  proizvod ovog složenog i bratoubilačkog miješanja. (* 2)

Velebit, ime planine koje također treba razjasniti u ovom kontekstu, na ilirskom, a također i drugim slavenskim jezicima znači "velika bitka", nesumnjivo aludirajući na gore opisane bitke, a možda čak onu epsku kada su se divovi Amalečani (Brojevi 13:29-33) borili protiv Izraelaca (Izlazak 17:1-7). Tijekom ove bitke, Mojsije je stajao na vrhu brda s Božjim štapom u rukama. Sve dok je Mojsije držao ruke podignute u vis, Izraelci su nadvladavali, ali kada bi ih spustio, Amalečani su preuzimali inicijativu. Aron i Hur su stajali uz Mojsija, pomažući mu da ruke održi u zraku, jer je već bio star i iscrpljen ("Danas mi je sto i dvadeset godina." Ponovljeni zakon 31:2). Na kraju su Izraelci pod Jošujinim vodstvom izašli kao pobjednici u ovoj bitci.

Iako točna lokacija Refidima, čije je ime jezično slično grupi drevnih divova Refaima, nije navedena u Bibliji, izvjesno je da se i ona nalazila istočno od Jordana, jer su je naseljavali Amalečani, koji su dijelili to isto područje s Moapcima. Ova interpretacija proizlazi iz Izlaska 17:1-8, koji također povezuje mjesto Refidim s Horebom, dok Brojevi 21:11 i Ponovljeni zakon 1:5 navode na zaključak da su Moapci, a time i Amalečani, živjeli istočno od Jordana, u našem narativu Jadrana - Jadranskog mora. Dodatno, dokumentirana otkrića drevnih divovskih kostiju na planini Velebit na više lokacija, zajedno s brojnim toponimima vezanim uz mitski drevni narod zapamćen kao vile u lokalnim predajama, prisnažuju da bismo mogli biti na pravom tragu. (* 3; * 4) Toponimi kao Trijebanj (”mjesto istrijebljenja") i Paklenica (”mjesto pakla"), uz obilne arheološke lokalitete koji datiraju iz kamenog i brončanog doba, ukazuju na povijesnu povezanost s drevnom rasom divova koja je potom uništena, dajući dodatnu snagu ovim argumentima.

Gora Nebo također ima značajnu važnost u biblijskoj povijesti kao mjesto s kojeg je Mojsije promatrao Obećanu zemlju neposredno prije preminuća. Ova epizoda je detaljno opisana u Ponovljenom zakonu 34:1-4, gdje Mojsije uzlazi na goru Nebo (Moab), odakle promatra zemlju Kanaansku koja je velikim bitkama (Vele-Bit = Velebit) stečena za nasljedstvo Izraelaca. Mojsije potom umire na planini gdje ga Bog pokapa. Ovaj važni događaj označava kraj Mojsijeve vladavine kada je Ješua postavljen za novog vladara koji će povesti Izraelce u konačni nastup u Obećanu zemlju, kao što je već bilo nagoviješteno u velikoj bitci kod Refidima u kojoj je vodio izraelsku vojsku protiv Amalečana. S obzirom na kontekst, Refidim, Horeb i Nebo (Moab) mogli su biti jedno te isto mjesto (Izlazak 17:1-8, Brojevi 21:11, Ponovljeni zakon 31:1-4), jer odgovaraju istom geografskom i političkom kontekstu biblijske pripovijesti o osvajanju Svete Zemlje. I još nešto, zaista, budući da se Dinarske planine uzdižu poput zida nad Jadranskom obalom, sigurno su pružale prirodni bedem osnažen velikim ljudstvom te osvojiti jednu od tih gora bio je odlučujući poduhvat za kojeg je trebala velika bitka - Velebit.

Da ne bi sve ostalo na ovom, između gore Moab/Nebo i gore Velebit postoji još jedna poveznica, a to je ona između Novigradskog i Karinskog mora s Mrtvim morem, budući da su Moapci živjeli istočno od Mrtvog mora, što bi u našem narativu značilo u Južnom Velebitu (Brojevi 21:11), iako je vrijedno zapitati se koliko je Mrtvih mora spomenuto u Bibliji pod istim imenom, s obzirom na njen hermeneutički stil pripovijedanja koji stalno ”šibicari” na način da šarajući između raznih poglavlja i imena skriva smisao. U ovoj usporedbi, neka nam pomogne zdrava logika i geografija. Ravni Kotari (ilitiga područje ravnica, što je jezično gotovo identično Moapskim ravnicama, a budući su Moapci nestali, nestalo je i njihovo ime iz toponima), gdje se nalazi Asseria, mogli bi biti povezani s jednom od biblijskih ravnica blizu Mrtvog mora (Postanak 14:2), bivajući smješteni između dva vodena tijela - Jadranskog mora i Mrtvog mora (u ovom slučaju mora Novigradskog i Karinskog mora, opisanih možda u biblijskom izvještaju u Brojevima 21:21-23 i 33:48-49). S druge strane, Novigradsko i Karinsko more, u stvarnosti izolirana vodena tijela ("mrtva mora") povezana s otvorenim morem tek uskim tjesnacima, mogla bi također skrivati ostatke Sodome i Gomore. (* 5) Ova mogućnost dobiva na značaju s nedavnim arheološkim otkrićima u novigradskom akvatoriju.

Tamošnja arheološka istraživanja otkrila su drevnu luku, koja je sad pod morem, prilično veliku i ”očuvanu u svom izvornom obliku”, sagrađenu od velikih kamenih blokova i drvenih greda, a trenutno je smještena u 2-4. stoljeće prije Krista. (* 6) Međutim, nalazište bi moglo biti mnogo starije, jer graniči s prapovijesnim gradinskim naseljem i golemom obrednom gomilom zvanom Budim, urešenom jedinstvenim kompleksom golemih zidova, koji se pružaju ka obali, a datiraju se u brončano doba. Dva poprečna polumjesečasta bedema dijele područje gradinskog naselja na tri terase okružene zajedničkim zidom s posebno karakterističnim nasipom, visokim 10 m i širokim oko 30 m. Bedemi su dijelom građeni od suhozida, a dijelom poboljšani žbukom. (* 7) Kažimo i to da riječ Gomora na hebrejskom znači potopljena, a u blizini je i Paljuv što odgovara hebrejskom prijevodu riječi Sodom to jest spaljen ili spržen. Budući da  ime obližnjeg grada Obrovca također podsjeća na drevne divove - Obre, zaključci se sami nameću.

Domagoj Nikolić, slobodni istraživač, 26. lipnja 2024.