Svatovsko groblje u Slamovcu nedaleko Štrepaca

Prema predaji naših starih, momak iz Zovika / Štrepaca je ženio djevojku s tuzlanskog kraja - područja župe Soli toga vremena. Glavna komunikacija, put koji je povezivao mjesta, išao je padinama Majevice od Štrepaca preko Slamovca, Bijele, Hrgova i dalje prema Tuzli. Vraćajući se s prošnje i s mladom (djevojkom), prolaskom svatova pored lokalnog bega koji je bio sudska i izvršna vlast, mladoženja nije sišao sa konja. Budući je morao iskazati poniznost prema begu, a to mladoženja nije učinio, beg je podigao svoju vojsku i naložio da svatove pobiju.

Druga verzija priče govori o tome kako je pomenuta svadba pobijena iz razloga što mladoženja nije pristao te nije dao da loklani beg uprazni ”pravo prve bračne noći” sa mladom nakon čega je beg naložio svojoj vojsci da pobije svatove.

Vjernici su se kasnije sakupili te zajedno sa svećenikom na mjestu gdje se to i dogodilo, na njivi između Štrepaca i Slamovca, dolično sahranili mještane koji su bili u svadbi.

Danas o tome događaju govore još tihi spavači - nadgrobni spomenici kojih ima preko 20 a najčešće su u obliku stojećeg stećka / biliga te ploče i sljemenjaka.

Sredinom prošloga stoljeća, lokalitet svatovskog groblja posebno je štovan u molitvama još uvijek živućih majci ili baka. Najčešće kao zavjetno mjesto molitve Bogu za kišu, kako zbog suše nebi ostali bez hrane za mnogobrojne članove obitelji.

Ovo posebno mjesto mještani danas nazivaju još i ”Barjaktaruša”.

Filip Filipović, 2. travnja 2024.