Ribnik - Wasserburg pod zlatnom zvijezdom knezova Krčkih Frankopana

Koliko je meni poznato, sličnu fortifikaciju od svih frankopanskih kaštela imao je još samo Otočac, koji je upravo zato i dobio ime - prema otoku u vrlo raširenom toku rijeke Gacke.

Zahvaljujući činjenici da je i danas pod krovom, relativno dobro očuvan (još ne tako davno u kaštelu su bili stanovi i prostorije lokalne samouprave), ovaj je burg odlično dokumentiran u građevinskom i arhitektonskom smislu, te je o njemu objavljeno nekoliko vrlo zanimljivih radova koje ćete lako pronaći na internetu.

Mene je u obilasku prostorija naprosto oduševilo koliko su vodili računa o - zahodima. U rezidencijalnom dijelu, namijenjenom boravku gospodara, svaka značajnija prostorija imala je svoj zahod - i to ne bilo kakav. Za ono vrijeme, dakle prije više od 500 godina, mogli su biti u luksuznoj kategoriji. Kad, jednog dana, arheolozi i konzervatori odrade svoj posao, i ova utvrda dobije zeleno svjetlo za obnovu, rekonstrukciju ili što već, bit će vrlo zanimljivo vidjeti kako će ”oživjeti” ove male ali za svakodnevni život vrlo važne prostore.

Nije Ribnik uvijek izgledao ovako kao danas. Na jednoj od slika u galeriji vidjet ćete da je nekada, kažu, imao četverokatnu kulu s koje se mogla vidjeti Metlika, a na vrhu te kule su bili topovi koje je knez Bernardin Frankopan donio iz Mletaka. Možda i zbog njih, a ne samo vodenog prstena, Ribnik nikada nije osvojen od Turaka, iako su tim krajem često pustošili. Burg je u tim turobnim vremenima bio prostran i siguran zaklon za stanovništvo i njihovu imovinu.

Prema konstrukciji prostorija na katovima vrlo je vjerojatno da je Ribnik imao rezidencijalnu namjenu iako nema povijesnih tragova o tome da su Frankopani stolovali u njemu. Ipak, malo se koji frankopanski kaštel može pohvaliti po očuvanom porodičnom grbu - a Ribnik baš to ima iznad sjevernih vrata.

Kad sam već kod vrata, sva ”prizemna vrata” nisu bila otvorena kad je grad nastao. Do njega se dolazilo isključivo čamcem do otočića ispred, a onda preko drvenog mosta do današnjeg ulaza u razini prvog kata. Inače, to je zlatno pravilo uz rijetke izuzetke, u srednjovjekovne kaštele ulazilo se preko mostova i stepenica koji su se lako mogli srušiti u slučaju napada i tako dodatno otežati posao napadačima.

Za posjed i kaštel postoje zapisi da su njime u 13. i 14. stoljeću vladali knezovi Babonići Blagajski, te se spominju poimence knezovi Oto, Radoslav i Ivan kojima je godine 1300. kralj Karlo Robert potvrdio imanja od Bosne do Kranjske. Od njih posjed preuzima Mikac Prodanić, a od njega 1394. godine knez Nikola IV. Krčki Frankopan.

Postoje naznake da je knez Nikola V., sin Nikole IV. koji je u diobi porodičnih imanja dobio između ostalih i posjed Ribnik, počeo intenzivnije preuređivati ovu utvrdu. No, kako je brzo umro, taj posao je nastavio njegov brat Stjepan III., da bi najviše u tome odmakao čuveni knez Bernardin Frankopan, sin Stjepanov.

Izgleda da je baš u Bernardinovo doba Ribnik bio na svom građevinskom vrhuncu. Zanimljivo je da je Bernardin u to doba pomalo napuštao Modruš i više boravio u Ozlju, koji tada nije bio tako raskošan kao danas, te se pretpostavlja da je baš od Ribnika namjeravao napraviti svoj novi dvor u kojemu će stolovati.

Kako je Bernardin nadživio sve svoje sinove, veći dio njegovih imanja naslijedio je njegov unuk knez Stjepan IV. Ozaljski, koji je sahranjen na Sveticama. Knez Stjepan IV. ostao je zapamćen i po tome što je na njegovoj zemlji podignut zvjezdasti grad Karlovac.

Prije svoje smrti Stjepan je s knezovima Zrinskima zaključio ugovor o zajedničkim imanjima, dijelom i zato što je njegova jedina sestra Katarina bila udana za Nikolu Šubića Zrinskog. Stoga je Ribnik, nakon 200 godina pod Frankopanima, pripao porodici Zrinskih.

S time baš nisu bili sretni Frankopani Tržački, naročito knez Nikola VIII. koji je stolovao u Črnomlju, pa su se nerijetko zalijetali i pustošili po posjedu Ribnik. Istodobnim odlaskom Zrinskih i Frankopana s povijesne pozornice Ribnik, kao i drugi njihovi posjedi, prelazi u ruke carske uprave. Jedino dobro u svemu tome bilo je što se u međuvremenu, dijelom i zbog postojanja jakog vojnog uporišta Karlovac, stabilizirala vojna granica prema ”Turskoj Hrvatskoj” i od tada Ribnik i njegovi stanovnici žive u miru.

Prema jednoj staroj legendi, frankopanski kašteli Ozalj, Ribnik i Novigrad na Dobri bili su povezani tunelima. Naravno, to je samo legenda - takav pothvat bio bi izazov i za današnje graditelje, no dobro zvuči, zar ne?

I za kraj jedna mala poslastica. Ribnik je danas, iako se još uvijek vodi sudski spor, u vlasništvu porodice Frankopan. Istini za volju, radi se o švedsko-britanskoj porodici koja je na legalan način svom prezimenu Detter dodala još ”de Frankopan”, a jedan od mlađih je otišao i korak dalje pa se sada zove punim imenom Francis Louis de Frankopan Subic Zrinski. To što su iskoristili legalan način za promjenu ili dopunu imena i prezimena ipak ne utječe na rodbinsko svojstvo s hrvatskim kneževskim porodicama. One su s povijesne pozornice otišle u drugoj polovini 17. stoljeća.