Frankopanski Ključ na Mrežnici

Prostor između sutjeski tih rijeka je svojevrsna zaravan upravo savršena za život u nekim davnim prapovijesnim vremenima. Vrlo vjerojatno je da se ispod ruševnih ostataka utvrde Ključ nalazi i neko ilirsko ili kakvo još ranije prapovijesno naselje, no ostavimo to arheolozima, ako se jednoga dana odluče tamo zabaviti svojim lopatama.

Do Ključa na Mrežnici dolazi se županijskom cestom od Tounja do Slunja, odvajanjem na sporednu cestu u smjeru sjevera u selu Tržić Tounjski. Nakon nekih pola kilometra sići ćete s asfalta na nerazvrstanu nasutu cestu i pokušajte držati smjer sjevera do zadnje kuće.

Dobro je što je pokrivenost GPS signalom sasvim dovoljna da vas i navigacija na mobitelu može dovesti do cilja, a cilj vidite na priloženoj karti. Od zadnje kuće do ostataka utvrde nema puta, odnosno ima jedan manji dio, a ostatak gazite po bujadi, kupini i drači. Dosadno nije, to Vam jamčim.

Sam utvrda smještena je na jednoj glavici, odnosno zaravni, širine nekih 30 i dužine oko 60 metara po slobodnoj procjeni. Još uvijek su vidljivi dijelovi vanjskog obrambenog zida i jarka sa zapadne strane koji je očito ljudskih ruku djelo. Naziru se i ostaci ulazne rampe preko koje je vjerojatno vodio drveni most, kako je bilo uobičajeno graditi fortifikacijske objekte.

S te zapadne strane uz zidove nalazila se i glavna obrambena kula, moguće čak i u donžon stilu, a do nje se naziru i prostori zgrada. Duž cijele sjeverne strane pruža se obrambeni zid iako je ta strana vrlo strma i prilaz njom gotovo nemoguć. Tih nekoliko zidova je u stvari sve što je ostalo od nekadašnje frankopanske utvrde i kasnije krajiške straže koja je vrlo brzo i napuštena.

Nema puno sačuvanih povijesnih tragova o utvrdi Ključ. Da je bila napuštena već u 18. stoljeću vidi se, ili bolje rečeno ne vidi se, na karti Karlovačkog generalata iz 1775. godine.

U nekim ispravama spominje se kao posjed knezova Frankopana u 16. stoljeću. Utvrda je vjerojatno bila dio obrambenog sustava iz doba kneza Bernardina Frankopana, a moguće i njegovog oca Stjepana III., gospodara Modruške županije. Bernardin je bio oženjen za aragonsku vojvotkinju Luisu Marzano, sestričnu hrvatsko-ugarske kraljice Beatrice, treće žene kralja Matijaša Korivina.

Bernardin i Luisa imali su brojno potomstvo, četiri sina i šest kćeri. Njihov sin Ferdinand bio je jedno vrijeme i modruški biskup, a na taj položaj imenovao ga je njegov otac, knez Bernardin, koristeći se pravom suverena da imenuje biskupa. Malo je poznata povijesna činjenica da su Frankopani u to vrijeme, a i prije, bili samo formalno vazali krune sv. Stjepana, te da su se i puno prije Bernardina ponašali kao nikad okrunjeni hrvatski kraljevi.

Njegov drugi sin Krsto bio je od hrvatskog plemstva izabran za bana, no nikad nije dočekao potvrdu kralja jer je poginuo u opsadi Varaždina tijekom borbi za hrvatsko-ugarsku krunu između pristaša Ferdinanda Habsburga i Ivana Zapolje. Od šest kćeri Bernardina i Lujze svakako moram spomenuti kneginju Beatrice udanu za Janoša Korvina, sina kralja Matijaša, koja je, nakon što je ostala udovica, naslijedila sva imanja svoga muža i tako postala najbogatija žena Europe svoga doba.

Na žalost svakog oca, knez Bernardin je nadživio sve svoje sinove te je posjede ostavio u nasljeđe svom unuku Stjepanu IV. Ozaljskom čija je sestra Katarina bila udana za Nikolu Šubića Zrinskog, legendarnog branitelja Sigeta. Knez Stjepan Ozaljski zaključio je u to vrijeme sporazum o zajedničkim imanjima sa Zrinskima, a tada je Ključ na Mrežnici vjerojatno već bio napušten.

Ipak, ova je lokacija jako zanimljiva svim posjetiteljima. Naime, pogled na kanjon Mrežnice ispod utvrde Ključ je uistinu impresivan. Uzmite si malo vremena i prošećite uz rub kanjona sve do ušća Tounjčice, uživajte u prekrasnom ambijentu i šumu slapova. Baš kao što smo uživali i mi (*).