Stazama Budnog diva: Tounj

Na prijedlog našeg voditelja i odnedavno urednika novog portala za slobodna povijesna i zemljopisna istraživanja Budni Div, Gorana Majetića, krenuli smo u nedjeljno popodne prema Tounju.

Prvo smo posjetili lokaciju nekadašnje frankopanske utvrde od koje nije ostalo puno toga za vidjeti, a i to što jeste je u žalosnom stanju. Okrugla kula i jedna od zgrada nadograđene su i ožbukane izvana i korištene sve donedavno kao poslovni i uredski prostori. Da je tu nekada bila utvrda može se zaključiti po nešto zidova, temeljima i dvorišnom platou pored kamenoloma. U ostacima stare četverokutne kule odložene su nekakve limene bačve, a do vrata sam se jedva probio kroz kupinu i šikaru. Sama kula toliko je zarasla da se tek s puno mašte može naslutiti da su ovdje nekada boravili hrvatski knezovi.

Utvrda Tounj, naime, spominje se u 15. stoljeću kao posjed kneza Stjepana III. Frankopana Modruškog. Ostaci njegovog sarkofaga pronađeni su u ostacima katedrale sv. Marije u Modrušu, a danas se čuvaju u Gradskom muzeju u Ogulinu. Vlasništvo nad Tounjem baštinio je knez Bernardin, sin Stjepana III., koji je bio oženjen napuljskom princezom Lujzom Marzzano de Aragon, s kojom je imao desetero djece, potom Bernardinov sin knez Ferdinard Frankopan Tržački, a zatim njegov sin Stjepan IV.

Utvrda je stradala u ratovima s Osmanlijama te je kasnije pripojena krajiškoj upravi. Nedaleko od utvrde nalazi se stara neobarokna crkva sv. Ivana Nepomuka iz 17. stoljeća, dosta neobičnog ovalnog oblika. Iako su radovi na obnovi crkve u tijeku, očito je da krov još nije došao na red. No, kad bude uređena, bit će to pravi mali biser na kulturnoj i turističkoj karti općine i cijele Karlovačke županije.

Nakon što smo vidjeli ono što se još uvijek vidjeti dade, od nekada slavne utvrde Tounj, uputili smo se starom srednjovjekovnom cestom u kanjon rijeke Tounjčice. Da se nedvojbeno radi o staroj cesti pažljiviji promatrač zaključit će po usjecima i podzidima, a i strmini koja je uobičajena za slične ceste na drugim mjestima, primjerice na Blagaju ili Drežniku.

Spustivši se do obale rijeke došli smo do drvenog mosta na starim kamenim nosačima koji stoje, kako nas je uputio naš Goran, još od frankopanskog doba. Do mosta vodi još jedna stara cesta na istoj obali s druge strane, otprilike u obliku slova V, a nešto malo dalje nizvodno su ostaci mlina do kojega vodi treća srednjovjekovna cesta. Četvrta stara cesta na koju smo naišli je ona s druge, desne strane Tounjčice, preko mosta, koja jednim krakom zavija prema mostu, a drugim prema izvoru rijeke, točnije ostacima još jednog mlina koji se nalazi nedaleko izvora.

Eh, taj izvor je ono što je stvarno impresivno i zbog čega vrijedi doći u Tounj. Rijeka naime izvire u ogromnoj pećini za koju predaja kaže da su je u ona davna vremena prezidale porodice Fumić, Juraić i Rebrović za obranu od Turaka. Uistinu, u jednoj od bočnih pećina nalaze se ostaci nekakve gradnje, što je vjerojatno povezano s ovom narodnom predajom.

Ono što je svake hvale vrijedno je uređenje staza, mosta i cijelog okoliša kako bi ova lokacija bila dostupna posjetiteljima, a istodobno sačuvala ono što je čini posebnom.

I za kraj, naravno, obišli smo i čuveni Tounjski most na Jozefinskoj cesti. Goran nam je skrenuo pozornost na klesane kamene monolite koji su izvađeni iz rijeke i postavljeni s lijeve i desne obale kao neka vrsta ograde. Radi se naime o dijelovima mosta koji su popadali u Tounjčicu kada je most bombardiran u II. svjetskom ratu.

Most je kasnije obnovljen, a nakon monolita u novije vrijeme mještani i ronioci su, kaže Goran, iz rijeke izvadili i izvorne kipove. Zaslugom vodstva općine Tounj kipovi su vraćeni na ogradu mosta.

S obzirom na to da slika govori tisuću riječi, donosim vam pregršt fotografija i preporuku da posjetite vrelo Tounjčice i svoje doživljaje i fotke podijelite s nama.