Ponikva sa suhozidom zagonetne namjene u Janja Gori

Neke od tih zadivljujućih gradnji pronašli su mjesni zaljubljenici u zavičaj i njegovu baštinu. Ovom prigodom predstavljamo tek jedno takvo zdanje, zagonetnu ponikvu (vrtaču) na području zaselka Latasi. U toj ponikvi je u novije vrijeme, sve do prije 30-ak godina, uistinu bio vrt. Ali nekada davno, zacijelo je služila za neku drugu, nepoznatu svrhu. Posve ravno dno ponikve gotovo je pravilni krug, promjera oko 20 metara. U vršnom dijelu ponikva je okružena manjim suhozidom, koji je tek manjim dijelom sačuvan. No, padine južne i zapadne strane ponikve gotovo u cijelosti su ”obzidane”. Pozamašan suhozid uzdiže se od dna ponikve do visine od čak 3,5 metara. Dobro je uočljiv tek iz neposredne blizine jer je kamenje u njega ugrađeno posve obraslo mahovinom. Obilje mahovine također ukazuje na prisustvo vode, odnosno na vlažnost staništa.

Kome je i zašto bilo potrebno ”utvrđivati” lijevkasti rub ponikve zidom sačinjenim od krupnih kamenih blokova? Zašto bi itko podizao tako moćan suhozid, građen od velikih komada vapnenca, kao ”ogradu” povrtnjaka? Takvo ograđivanje male čestice zemljišta, za potrebe uzgoja povrća u plodnom zaravnjenom dnu ponikve, ne čini se potrebnim niti opravdanim. Ne izgleda vjerojatnim niti da je suhozid imao ulogu podzida, koji treba spriječiti urušavanje zemlje sa strmijih padina ”lijevka” ponikve. Suhozid svakako nije imao niti zadaću potpornja kolskog puta jer je isti odmaknut od ponikve najmanje 5 metara. Osim toga, makadamskim seoskim putom koji se pruža povrh ponikve nekada nisu prolazila teška vozila (tek u najnovije doba tuda proveze pokoje šumarsko vozilo ili seoski traktor). A niti građa i sastav okolnog zemljišta, koje se prostire u području plitkog vapnenačkog krša, ne pogoduju odronima i klizištima.

Ne čini se izvjesnim niti da je podzemni tok vode potkopao i urušio rub ponikve, što bi zahtjevalo građevinske radove na obzidavanju njezine padine. Zemljište oko ponikve tek se neznatno uzdiže te niti pri obilnijim padalinama ne može biti govora o snažnijim dotocima vode, a kamoli bujicama. Nema niti naznaka da bi na tome mjestu iz dubine izbijala jača struja vode. No, je li  tajanstveni suhozid ipak na neki način bio povezan s vodom? Nije li se možda iza i(li) ispod njega nekoć nalazio vodospremnik, jer je voda drvenim stanovnicima toga kraja bila neophodna za neke posve druge zadaće? Uostalom, suhozid čiji nagib slijedi strminu padina ponikve neodoljivo podsjeća na ulomak nekog od drevnih megalitskih bunara i obzidanih lokvi kakvih ima na pretek u dinarskim krajevima, posebice u Dalmaciji. Je li i u Janja Gori započeta, pa napuštena, gradnja jednog takvog megalitskog zdanja?

Suhozid je djelo nama nepoznatih ljudi iz nekog davnijeg doba, kada je ponikva očito imala sasvim drugu ulogu. Ne postoji pisani trag koji bi nam mogao pomoći odgovoriti tko je, kada i zašto  jakim kamenim zidom ”ograđivao” ponikvu. Nisu izgledna niti skorašnja znanstvena istraživanja kao prilog rasvjetljavanju zagonetke gradnje suhozida. No, premda nam u tome smislu sve rečeno nedostaje, ipak postoji nešto na što možemo usmjeriti pažnju u potrazi za odgovorima. A to nešto je - narodna predaja. U stvari, ako želimo biti točniji - duhovni uvidi. Poznato je da su mjesta i ljudi neraskidivo povezani. Pojedine tankoćutne duše, unatoč svim nedaćama i pustošenjima, ostaju vezane uz određena staništa - na višim razinama međusobnog saobraćanja.

Prema jednoj takvoj duši, koja danas prebiva u tijelu žene, a koja je ponikvu u Janja Gori, s visokim suhozidom koji okružuje gotovo polovicu njezinog dna, također nedavno posjetila, to je mjesto nekoć imalo zadaću koja je bila povezana s vodom kao jednim od osnovnih životnih načela. Ta ”vidovnjakinja” spominje 7 znalaca osviještena duha koji su nekoć davno živjeli na prostoru Janja Gore. Jedan od tih mudraca, žena imenom Janja, bila je iscjeliteljica koja je između ostaloga liječila teškoće s vidom - travom ”od tri slova”. Potomci tih 7 produhovljenih predaka navodno su današnji starosjedioci doline. Za travu, čije ime joj (još) nije otkriveno, pitamo se ne odnosi li se njezino viđenje na - bun?

Bun, ili bunika - kako se uobičava zvati više vrsta zeljastih biljaka iz porodice pomoćnica (krumpirovki), uistinu je bila jedna od svetih biljaka naših predaka. Oni su se znali njome koristiti pri obredima i liječenju, na načine koji su poticajni za um i iscjeljujući za tijelo. Danas zaziremo od izravne upotrebe njezinih listova i plodova - bobica, primjerice putem čaja, zbog za ljude otrovnih sastojaka koje sadrže (* 1). I nekoć je bilo onih koji su takva svojstva bunike zlorabili za niske pobude iskorištavanja i ozlijeđivanja drugih ljudi. Suvremena medicina za smirenje dišnih tegoba koristi pripravke od bunike, u strogo nadziranim količinama, kao i njezino ulje za ublažavanje bolova. Bunika u pravilu raste kao korov na zapuštenim mjestima. U Hrvatskoj su zastupljene vrste bijele i crne bunike te vrlo rijetko, i samo na Velebitu, u Lici i u Gorskom kotaru, i kranjski bijeli bun (* 2).

Blizu zagonetne ponikve raste višestoljetno stablo lipe, još jedna starodrevna svetinja. Lipa u Latasima i danas pušta zelene mladice, podmlađuje se i dalje svjedoči prolaznosti (ljudskog) vremena. Nedaleko te lipe, u jednoj od sada urušenih kamenih kuća, od kojih su neke građene i od vrlo velikih i teških grubih kamenih klesanaca, odrastao je jedan od najpoznatijih stanovnika Plaščanske doline, Omer paša Latas (1806-1871.). (* 3)

Tijekom obilaska dijela Janja Gore, 15. listopada 2021. godine, nadomak navadenog zaselka razgledali smo i ponikvu koja je od prvoobiđene udaljena oko 200 metara sjevernije. Prema spomenutoj ”vidovnjakinji”, ova druga ponikva navodno je bila povezana s počelom vatre. Od prve ponikve do nje vodio je, prema njezinom kazivanju, podzemni prolaz. Danas se mogući otvor takvog prolaza ne vidi, može se tek slutiti da se možda nalazio negdje podno stijena koje se s južne strane uzdižu s ruba zaravnjenog dna ponikve. Ne nazire se niti ulaz / izlaz prolaza u prvoj ponikvi, djelomično obzidanoj visokim suhozidom (* 4).

Čitavo brdsko područje današnje Janja Gore premreženo je putovima omeđenim više ili manje uočljivim suhozidima. Znatan dio tamošnjih ponikvi koristio se za proizvodnju hrane, za čuvanje stoke ili neke druge namjene o kojima tek slutimo. U gori ima i više pećina u koje su zalazili ili u njima povremeno obitavali naši preci i od kojih su neke još uvijek neistražene. Stječe se dojam da je tu nekoć davno živjela brojna, dobro ustrojena i snažna ljudska zajednica. I drugi primjeri njezine bogate i tajanstvene ostavštine tek čekaju obilazak i istraživanje, a potom i predstavljanje javnosti kroz buduće napise i snimke.

Branko Šupica i Goran Majetić, slobodni istraživači iz Janja Gore i Karlovca, 12. siječnja 2022.