Pohod na Skrad

I tu nas je naš vođa puta Goran Majetić upoznao s ostacima rimskih sarkofaga iskorištenih kao postamenti kukuruzane. Praktično spremljeni, svaka čast. Da ih gledamo u nekom muzeju još bi morali platiti za to.

Nedaleko od Vujaškovića je neistražena rimska nekropola s kojih su ulomci sarkofaga vjerojatno uzeti za ono čemu danas služe. Strogo sjeverno, a na vrhu Skradske gore, objašnjavao nam je Goran, nalazi se tumul, vjerojatno grobište ili svetište iz nekih vremena prije Rimljana.

Danas nam to nije odredište. Krenuli smo u smjeru sjeverozapada starom cestom, trasa koje je na nekim mjestima jako dobro vidljiva. Goran nam objašnjava da se radi vjerojatno još o izvornoj rimskoj cesti koju su Frankopani uključili u svoju prometnicu koja je preko Skrada vodila do Modruša i dalje prema Senju.

Nakon nekih pola sata laganog hoda stižemo do ostataka vanjskog plašta gradskih zidina nekada slavnog grada Skrada. Zidine su čak i u ruševnom stanju impresivne, tim više što se prema konfiguraciji terena lako dade zaključiti da je ono što se vidi manje od polovice njihove postojeće visine jer je veći dio pod naslagama zemlje, kamenja i humusa na kojima je u proteklih četiristo i više godina od kako je Skrad napušten, niknulo drveće. Ma što drveće - cijela šuma. Ono što je sada unutrašnjost podgrađa je ogroman nanos ispod kojega bi se imalo što kopati, a sigurno i pronaći. Pravi ostaci grada su, prema slobodnoj procijeni, preko dva metra ispod površine po kojoj hodamo.

Nekih tridesetak i više metara od nekadašnje glavne ulazne kule do srednjeg plašta gradskih zidova doima se kao ravan plato ispod kojega su temelji i vjerojatno zidovi crkve sv. Lovre i zgrada koje se još uvijek daju naslutiti. Sama crkva bila je smještena u podgrađu desno od glavnog ulaza i bila je naslonjena na vanjski zid. Cijelo podgrađe ima približan oblik pravokutnog trokuta. Iza istočnih zidova vanjskog plašta je strmina, gotovo kao obrambeni rov, koji je cijelom gradu davao prirodnu obrambenu fortifikaciju nad kojom je podignut bedem.

Južna strana gradskih zidova podignuta je iznad kanjona Korane, vrlo strmo, a visinska razlika iznosi oko 160 metara. Impresivan je pogled na cijeli kraj. Bura je očistila zrak i vidi se sve do Ličke Plješivice, Huma i Kapele. Savršena osmatračnica, točno onakva kako ju je opisao čuveni kapetan senjskih uskoka Ivan Lenković.

U središnji dio grada ulazilo se kroz manju kulu s manjim vratima koje je danas teško raspoznati čak i uz pomoć karte. Odmah iza te ulazne kule u smjeru zapada nedostaje dio zidina koje su se urušile u Koranu nakon udara groma prije nekih dvjesto godina. Ipak, još uvijek postoji staza ispod ostataka nekadašnje glavne zgrade dvorca koja ima tlocrt nepravilnog trokuta. Prema karti u sjeverozapadnom dijelu dvorca nalazio se bunar koji je, prema postojećim zapisima, imao stalni izvor pitke vode, tako da stanovnici nisu morali dovlačiti vodu izvan gradskih zidina. Sada je bunar, naravno, zatrpan.

Krajnja zapadna točka grada Skrada odlično je mjesto za premještanje onoga što smo ponijeli u naprtnjačama, pa su sendviči, banane, voda, sokovi i naravno travarica preselili u naše stomake.

Poseban gušt bio je odslušati Goranove priče o Skradu (doduše još je poneko od nas dodao koju pametnu), ali i o drugim povijesnim znamenitostima cijelog područja od Karlovca do Velebita. O tome sada neću - tko to želi čuti neka nam se pridruži na nekom od sljedećih izleta.