Slobodni kraljevski grad Perna

Samo putovanje u Pernu je doživljaj za sebe. Bolja je varijanta preko Toupuskog, pa kod ostataka opatije skrenuti desno prema Ponikvarima i onda oko deset kilometara po glavnoj cesti. Nakon table “Perna“ vozite ravno kroz selo i dolazite do križanja gdje asfalt vodi lijevo, a ravno je makadam. Taj makadam je smjer prema Vrginmostu, no samo 2-3 kilometra, a onda je i tamo asfalt. To je lošija varijanta prilaza baš zbog tog makadama.

U oba slučaja na tom križanju nastavite asfaltnom cestom prema jugozapadu. Nakon 200-300 metara preći ćete preko potoka mostićem koji je ucrtan u sve karte koje sam pronašao, uključivo i onu iz 1774. godine. To vam je najbolji pokazatelj da ste na dobrom putu. Držite se ceste i nakon sljedećih dvjesto metara imate makadam u desno koji vodi na neko imanje, no držite se asfalta još nekih stotinjak metara. Asfaltna cesta vodi desno u brdo, no vi nastavite još malo ravno i tu negdje parkirajte. Baš kao i mi.

Nemojte ponoviti našu grešku i uputiti se niz livadu do potoka. Idite pješice još malo niz cestu, možda sljedećih stotinjak metara, prođite pored drvene kuće s desna i ispred sebe ćete vidjeti još jednu drvenu kuću s lijeve strane. Tu skrenite u polje ili livadu i prođite skroz ispod i iza kuće prema potoku. Kad smo mi posjetili Pernu tu su bile košnice - možda neće biti kada vi budete išli.

Otprilike u ravnini kuće na brijegu s lijeve strane nalaze se ostaci grada Pernika ili Perne, kako hoćete. Nećete ga vidjeti jednako kao ni Zimić ili Skrad jer je jednako dobro skriven u raslinju. Da ste na dobrom putu znat ćete po tome što ćete naići na brvno s rukohvatom (mostić bi bio superlativ). Pređite preko njega i poludesno uz brdo, ako nije vegetacija te s malo sreće i vjerom u Boga ugledat ćete ostatke plašta vanjskog zida. To je to! GPS: 45.28295537429758, 15.854805912481432.

Slično kao utvrde Zimić i Skrad, Perna je izgrađena na tri razine.

Vanjski plašt pruža se prema zapadu polukružno u dužini od kojih pedesetak metara. To je ujedno i najimpresivniji dio. Teško vidljiva, ali ipak još uvijek vidljiva, je prilazna cesta koja obilazi zidine sa zapadne strane i tu su nekada davno bila gradska vrata koja su vodila u podgrađe, prostor između vanjskog i srednjeg plašta. Tu ćete na nekoliko mjesta pronaći ostatke zidova. Koristeći se kartom iz knjige povjesničara Gjure Szabe ”Sredovječni gradovi Hrvatske i Slavonije” iz 1920. godine, koju je nedavno malo bolje uredio povjesničar i leksikograf Krešimir Regan, uspijevamo se nekako snaći i prepoznati gdje je što bilo ili barem moglo biti. Ipak je prošlo preko 700 godina od kako je napravljeno.

Uspon na srednju i višu razinu vrlo je naporan. Nakon rušenja gradine zemlja i humus načinili su dosta nepristupačne strmine i popeti se na najvišu razinu na kojoj su bile dvije kule uistinu je prava pustolovina. No kada se uspijete domoći vrha onda imate što vidjeti, ako samo dođete u doba godine kad još nema vegetacije. Pogled puca da je milina. Zaslužili smo sendviče, banane, vodu i naravno travaricu iz kućne radinosti rođaka Zorana sa Šolte, onu koja pali grlo, dezinficira želudac, liječi tjelesne i duhovne rane i otpušta sve grijehe.

U povratku prolazimo južnom stranom utvrde, kroz jarak koji je imao očitu fortifikacijsku ulogu i dolazimo do ulaza u pećine. Prema navodu povjesničara Radoslava Lopašića iz knjige ”Oko Kupe i Korane - Mjestopisne i povjestne crtice” iz 1895. godine, tuneli su dugi preko stotinu metara. Goran nam objašnjava kako su ih speleolozi istražili, a pretpostavljam da su ispred ostavili ono veliko kamenje da bi u najboljoj namjeri odvratili sve ostale namjernike u njihovim namjerama.

Nastavljamo dalje preko mostića, bolje rečeno brvna kojega sam već spomenuo, a moj pokušaj pronalaska ostataka dvije mlinice nije baš sretno završio. Ono kamenja i slapa što sam našao možda jesu bili vezani uz mlinove, a možda i nisu. Naplavine su prevelike, a ja preumoran za više istraživanja.

Pri kraju izleta pokušavamo pronaći lokacije stare crkve (pravoslavne) i još starije Sv. Marije (katoličke), no ni to nam nije pošlo za rukom. Ipak, više nego zadovoljni izletom, naročito cucak Dante koji je iskoristio priliku za kupanje u potoku, odlazimo svi skupa u Topusko na kavu, pivu i sve to duplo. Sređujući dojmove prekopavamo pomalo i po prošlosti, naročito Frankopanskoj, i potvrđujemo dogovor za sljedeće izlete: Klokoč, Otmić, Krstinja … pa koliko od toga stignemo.