Steničnjak

Zborno mjesto bila je terasa lokala ”Naksi” na Turnju, u blizini Muzeja Domovinskog rata. Prekrcali smo se u dva auta i preko Sajevca i Skakavca uputili prema Lasinji. Ako se odlučite našim stopama, držite se samo glavne ceste i nakon Banskih Moravaca vidjet ćete odvajanje desno na makadam, a ako malo bolje pogledate možda uočite drvenu tablu s putokazom Roknići.

To je znak da ste na dobrom putu. Roknići su selo najbliže utvrdi Steničnjak, koja je u vojne karte iz prošlog stoljeća označena kao Roknić-gradina. Vozite se samo po tom makadamu i kada vam nakon dva kilometra već dojadi voziti se onda znajte da ste tek na pola puta. Još dva pa ćete doći do uzbrdice koja vas vodi lijevo kroz usjek i - bingo - stižete na zadnju točku dostupnu autima. Selo Roknići. Drvene kuće, sve uredno, trava pokošena, ali nigdje žive duše. Ovdje ne vrijedi ona narodna - “Kartu čitaj, čobana pitaj“. Nema čobana. Samo karta.

No, Goran je s nama. Bio je ovdje prije 10-15 godina, malo mu se pomiješalo što nije ni čudo s obzirom na to koliko je lokacija obišao, a i godine su možda dale svoj obol.

Dakle, parkirali smo kraj prve kuće s lijeve strane, pa kroz njezino dvorište uputili se prema prvoj glavici i - opa! Pred nama je omanji zidić između drveća.

To NIJE utvrda Steničnjak - spremno nas poklopi Goran. Tu je bio samostan i župna crkva Svete Marije. Penjemo se na uzvisinu i da - tu jeste bila gradnja, to je očito po ostacima kamena, keramike, žbuke i - šljake, odnosno ostataka od nekadašnje talionice. Steničnjak je, između ostalog, imao u ono vrijeme i proizvodnju željeza za koju se sirovina kopala u obližnjim rudnicima.

Spuštamo se preko desnog obronka (što se pokazalo dobrim jer smo u povratku išli lijevim, pa smo cijelu lokaciju Crkvina vidjeli sa svih strana) i dolazimo do čistine na kojoj je bilo predgrađe. To je južno predgrađe, prema dostupnim podacima i skicama trebalo biti ZIDANI objekt do kojega je vodio drveni most, a iz njega drugi drveni most prema jedinom ulazu u glavnu utvrdu. Upamtite ovo “zidani objekt“ jer će to biti bitno nešto kasnije.

Prelazimo, dakle, preko te čistine. Široka je nekih 40-50 metara, a s lijeva i desna je strmina. Idealno za obranu. Pred nama je najviši dio utvrde i ako je neki drveni most išao prema njoj, taj je bio prilično strm. Sad se već sasvim lijepo vide ostaci zidova. Najviša točka tog dijela utvrde je sada oko 30 metara iznad čistine, a na njoj je bila kula visine dva ili tri kata, što znači još možda dodatnih desetak metara (s nekakvim krovom, recimo). Tu već nema nikakvog puta, već se veremo po strmini kao vjeverice. Danteu je najlakše, jer mu je kao četveronošcu najnormalnije ići na sve četiri. Nama baš i nije, ali se hrabro svi uspinjemo na vrh.

Kad se dobro promotri mjesto na koje smo došli, uočava se da je to osnova kule pravilnog kvadratnog oblika širine nekih 7-8 metara. Teško je precizno procijeniti dimenzije zbog neravnina i raslinja, a metar nemamo, što i nije naš zadatak. Mi smo samo na putopisnom izletu, a neka mjere arheolozi kojima se ovdje baš i ne žuri. Nemam baš nikakvih spoznaja da li je ovdje ikada ijedan arheolog kročio nogom i ostavio iza sebe nekakvu službenu zabilješku.

Spuštamo se u unutrašnjost utvrde prema sjeveru - utvrda je inače položena gotovo pravilno u smjeru sjever-jug, i tu vidimo kružno postavljeno kamenje što nas navodi na zaključak da je to u stvari zatrpani bunar. Desno, odnosno istočno je još uvijek vidljiv dio zidanog plašta. U tom dijelu nailazimo na uski otvor koji navješćuje da je ispod nas podrum ili kakva druga podzemna prostorija, ili je barem sada podzemna. Ne znam. To će neka buduća iskopavanja utvrditi. Još jedan takav otvor nalazi se nešto dalje prema sjeveru, ali je taj nešto veći. Zdravko ga je već ogledavao ne bi li se možda zavukao unutra, no odustao je bez posebnog nagovaranja.

U tom trećem dijelu nalazila se velika zgrada čije se osnove još uvijek vide, možda nekih deset puta petnaest metara, a iza nje sedam-osam metara je krajnji sjeverni vanjski zid utvrde. Spuštamo se na sjevernu stranu i slikamo ostatke vanjskog zida, odnosno plašta, te uočavamo da zida ima i prema istoku. Prolazim prema toj strani i snimam. Imam što i snimati. Gotovo po cijeloj dužini utvrde s istočne strane vidi se zid, po slobodnoj procjeni oko 60-70 metara. Na najvišem dijelu visok je preko pet metara. Tu se vidi da je očito neki od ovih potresa ove godine učinio svoje i odvalio nešto kamenja. Lako je to zaključiti jer je kamenje bijelo, i ono na zemlji otkotrljano nizbrdo i ono još uvijek u debelom zidu, dok je ono koje je odoljelo potresu pokriveno mahovinom, humusom i lišćem.

Vraćamo se na sjeverni dio jer se tamo, prema skicama kojima se vodimo, nalazio drveni čardak - osmatračnica. Dante se prvi popeo na nisku uzvisinu na kojoj ima puno kamena. Eh, sada - to mi je u suprotnosti s onime što sam pročitao. Ovdje je trebao biti drveni čardak, a kamenja ima toliko da je sigurno bila barem neka kamena podloga i kakav obrambeni zid. Stoga zaključujem da je netko pogrešno zapisao. Vjerojatnije je da je s južne strane bilo drveno predgrađe s drvenim mostom koje se žrtvuje u slučaju napada, a sa sjeverne strane je bio zidani objekt. Ne tvrdim izrijekom da je bilo tako - ali stanje na terenu ukazuje upravo na takav zaključak.

Vraćamo se zapadnom stranom ispod utvrde preko terase koja sigurno nije prirodna. Tu je vjerojatno bilo naselje, opet vjerojatno od drvenih kuća, a možda i na terasi ispod. Komentiramo kako je sasvim vjerojatno da su terase bile zaštićene palisadama i zamišljamo kako je život ovdje mogao izgledati u ona davna vremena. Nešto od toga je zapisano, pa divaneći o svemu tome vraćamo se prema autima.

U povratku prema Karlovcu odlučujemo napraviti koju fotku kod Pavlinskog samostana Kamensko. Ima to neke veze. Prema podacima koje imamo, dio samostanske zgrade i crkve sagrađen je baš od kamena sa Steničnjaka.

Tomislav Beronić, 22. travnja 2021.