Ljuša u Janjskoj dolini: ”Pod svakijem mramorom nalaze se sve sami golijati”

Rijeka Janj nakon samo oko 14 kilometara toka ulijeva se pored Šipova u rijeku Plivu. Ime Janj označava i prostranu gorsku dolinu južno od toga grada, po kojoj je raštrkano 18 sela i zaselaka, čiji se stanovnici nazivaju Janjani. Zoran Gajić provezao se kroz Janjsku dolinu 9. svinja, snimivši upečatljive sugovornike i predivne krajolike, te dodavši priči i vlastita zapažanja i spoznaje o tome kraju. Dolina rijeke Janj poprište je bogate povijesti, sjećanje na koju čuvaju i ostaci brojnih prapovijesnih gradina, utvrđenih srednjovjekovnih gradova, grobalja sa mramorjem, ...

Jedno od najzanimljivijih mjesta koja je posjetio je selo Ljuša, na visoravni iznad Janjske doline. Predstavljajući ljepote i znamenitosti toga sela i okolice, Zoran Gajić posebnu pozornost posvetio je drevnom groblju s mramorjem, kako glasi tamošnji naziv za stećke. Prilog o nekropoli, koja sadrži oko 90 sačuvanih velikih kamenih ploča i sanduka, prikazao je u videu ”Janjska dolina - 1. dio | Zemljom Dembelijom”, između 25:10 i 27:30 minute.

U ovkru toga priloga, ne skrivajući oduševljenje predivnim položajem staroga groblja, kojega mještani zovu i ”Grčko groblje”, kao i veličinom i snagom koju zrači tamošnje mramorje, Zoran Gajić posebice je naglasio: ”Ovo je da čovjeku stane dah. Od lokacije, ovoga ovdje prizora, ... fantazija. Ono što je još posebno interesantno ovdje, da u monografiji od sveštenika koji je pisao o Janju, piše da su tu u 19. vijeku ljudi iskopavali ispod ovih kamenova, ispod ovog mramorja, i da su nalazili kosti vrlo velikih ljudi. To mi isto kaže sada ovdašnji čovjek, da je njegov otac, a i on kada je bio mali, također tu iskopavao i nalazio džinovske kosti.”.

Stvaratelj videa nije naveo ime mještanina koji mu je prenio podatak o ocu koji je, kao tek jedan od nalaznika, kopajući ispod mramorja u Ljuši pronašao  kosti vrlo velikog čovjeka. Nije spomenuo niti ime svećenika, niti naziv knjige u kojoj je isti ostavio zapis o iskopavanju divovskih kostiju na tamošnjem ”Grčkom groblju”. Manje važno, jer svaka mu čast na trudu oko slikama, riječima i glazbom odlično predstavljene priče o prošlosti i sadašnjosti Janja. No, već i podaci koje je predstavio u videu pokazali su se dostatnim za otkrivanje pisca koji nam je sačuvao uistinu poseban zapis o nalazu koštanih ostataka divova u tome kutku Janjske doline. Tragajući za svećenikom koji je u nasljeđe ostavio monografiju o tome kraju, ustvrdio sam da ju je zapravo napisao netko drugi. Knjigu naslovljenu ”Janj - Prošlost i sadašnjost”, koju bi bilo bolje zvati zbirkom radova nego monografijom, pripremio je, napisao i 1991. godine u Beogradu objavio književnik Branko Mićić (ili Mićić - Kondić, * 2), u izdanju Srpske pravoslavne crkvene opštine.

Branko Mićić u tu knjigu, objavljenu na ćirilićnom pismu, uvrstio je i napis ”Janj i njegova okolina”, napomenuvši da ga je napisao pop Stevo N. Davidović (* 3) i da je rad objavljen u ”Bosanskoj vili” 1886. godine. Branko Mićić je, kao što je i spomenuo na kraju uvrštenog rada, sam napravio njegov prijepis. Pri tome je na par mjesta neznatno odstupio od izvornog zapisa, čime međutim nije utjecao na smisao samoga napisa.

”Bosanska vila” bio je časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja, kojega je izdavalo Srpsko prosvjetno i kulturno društvo ”Prosvjeta” iz Sarajeva. Izlazio je punih 29 godina, dvomjesečno, od 1885. sve do početka Prvoga svjetskog rata 1914. godine. Časopis je okupljao mlade srpske, bošnjačke i hrvatske pisce, promičući kulturno jedinstvo Bosne i Hercegovine. Među takve pisce spadao je i svećenik Stevan (Stevo) N. Davidović, čiji je rad ”Janj i njegova okolina” objavljen u časopisu ”Bosanska vila - list za zabavu, pouku i književnost”, broj 5 od 1. ožujka 1886. godine.

Mladi svećenik u tome napisu ukratko je predstavio osnovne zemljopisne i povijesne značajke Janja (Janjske doline) te najvažnije običaje Janjana, a dotaknuo se i pojedinih narodnih predanja toga kraja. U razmjerno kratkom napisu podosta pozornosti posvetio je, što bi od svećenika i bilo za očekivati, janjskim crkvama i grobljima. Spominje i stara groblja sa velikim kamenim pločama, posebice u selima Babići (* 4) i Ljuša (* 5). Pišući o tamošnjim drevnim nekropolama, Stevan N. Davidović dotaknuo se i ljudi koji su na njima pokopani:

”Groblja ova (koja potječu iz novoga vijeka, nap. pis.), treba razlikovati od starih rimskih grobova (ili ”Grčko groblje”, nap. pis.), koje je puno velikog kamenja (nadgrobnih spomenika) koji su tako veliki, da ih ni snaga od 10 volova ne bi kadra bila prevrnuti. Kamenje ovo narod zove ”mramori” i ne dira u njega iz predrasude, da će se onda nebo natuštiti i početi olujina padati i t. d. Mramorova tijeh ovuda dosta ima; ali su prosti bez ikakova ureza; no što je takvo isto jedno groblje u Ravnom (Kupres) svo je kamenje izrezano, te se vrlo dobro mogu raspoznati likovi konjanika, strelaca, pasa i jelena kao i ljudi oružani.

Pod svakijem ovakim mramorom nalaze se kosti čovečije i to sve sami golijati t. j. kosti su mnogo veće i krupnije no u današnjih ljudi. U svake glave, koja se pri kosturu nađe, zubi su cijeli i zdravi.”.

Predstavljeni zapis Stevana N. Davidovića višestruko je zanimljiv. Ističući ogromnost mnogih ”mramora” (stećaka) u Janju, prenosi predaju tamošnjih stanovnika da ih se ne smije dirati, što se bez sumnje odnosi na njihovo pomicanje (premještanje), a posebice oskvrnjivanje i uništavanje. Premda razlog za takav odnos prema stećcima smatra predrasudom, prenosi narodnu kletvu koja ukazuje da se u to staro kamenje ne smije dirati jer ”da će se onda nebo natuštiti i početi olujina padati i t. d.”. Takvo upozorenje, a ujedno i opomena, koja se s koljena na koljeno prenosila u tome kraju, nije posebnost samo Janja, već je pravilo gotovo u svim predjelima koji baštine stećke. Šteta je, ipak, da pisac nije prenio još pokoji detalj rečene predaje.

No, ako već kazivanje naroda o nepoćudnim posljedicama po vrijeme, a potom i po ljude, u kraju gdje se ”dira” u stećke, svećenik drži predrasudom, vrijedno je primijetiti da o nalazu koštanih ostataka podno ”mramora” piše bez zadrške, kao o neporecivoj činjenici. Ukoliko osnovano pretpostavimo da su mu iskaze o tome priopćili Janjani, tada nam svećenikov zapis svjedoči da ih je prihvatio bez imalo nepovjerenja. Zapis Stevana N. Davidovića odaje da priče o nalazima brojnih velikih kostiju baš ničim nije doveo u pitanje. Dapače,  pisac navodi nešto što i predanog tragatelja za istinom o drevnim divovima može navesti da posumnja u njegovo (da li posredno i u narodno?) pretjerivanje po pogledu brojnosti divova ukopanih ispod stećaka. Uglavnom, Stevan N. Davidović ne propituje vjerodostojnost ”istine” da ”pod svakijem ovakim mramorom nalaze se kosti čovečije i to sve sami golijati”.

Mišljenja sam da je moguće da kosturni ostaci ljudi ukopanih pod ”mramore” na području današnjeg Janja uistinu upućuju na u prosjeku krupnije stanovnike od današnjih ljudi. U prilog tome svjedoče pojedini arheološki izvještaji  iz novijeg vremena o iskapanjima kosturnih grobova ljudi koji su u dinarskim i panonskim krajevima obitavali u prapovijesti. Neke od tih izvještaja tek namjeravam predstaviti u napisima. No, ujedno nije i nemoguće da je među krupnim prastanovnicima Janjske doline bilo i pojedinaca koji su rastom ”stršali” i iznad takvog uvećanog prosjeka. Stoga nas ne bi trebalo čuditi da su žiteljima iz sredine 19. stoljeća, koji su ispod stećaka pronalazili njihove ostatke, pronađene kosti izgledale - u poređenju s njihovim vlastitim kostima - divovskim. Uostalom, za otkopane drevne kosti pisac izričito naglašava da ”su mnogo veće i krupnije no u današnjih ljudi”.

Zanimljivo je primijetiti da su se, prema zapisu Stevana N. Davidovića, stanovnici Janja ustezali bilo kakvog postupanja sa stećcima, dok su - s obzirom na prenesena svjedočanstva o nalazu velikih kostiju - ispod tih istih ”mramora” iskopavali kosti pokojnika. Je li radoznalost pri tome predstavljala jedinu ”dozvolu” za takav čin skrvnjavljenja drevnih grobova? Kako je moguće da su se Janjani, u doba kada je o njima pisao Stevan N. Davidović, plašili (samo) nadgrobnog kamenja ali ne i kostura pod njima? Nije li ta neka prastara moć, u novije doba tek naslućivana, ipak prožimala i ljudske ostatke, a ne samo kamene spomenike njima u čast izrađene i postavljene? Prenosi li nam spomen na tu drevnu, a danas zaboravljenu, snagu sadržanu u onodobnoj tvari, primjerice upravo bilješka pisca o čudesnim ostacima zubiju janjskih ”golijata”: ”U svake glave, koja se pri kosturu nađe, zubi su cijeli i zdravi.” (* 6).

Napominjem da izvještaj o pronalasku dobro očuvanih zubiju u grobnicama ispod stećaka u Janju nije jedini koji ukazuje na izvrsnost stanja koštanih ostataka drevnih ljudi ili divova. Na kosti ”koje nisu sagnjile” upućuje, primjerice, i iskaz mještanina visoravni Vučjak na jugoistočnom Velebitu o iskapanju kostura tamošnjeg diva (* 7). Postoji, međutim, i iskaz žitelja sela Đevrske u sjevernoj Dalmaciji s početka 20. stoljeća koji je ”preslika” zapisa iz Janjske doline, samo što je opis zubiju još iscrpniji: ”Ope će oni: ”E moje mi duše, ludi, da ste mu vidili zuba u onoj velikoj glavi, bi rek da su koński, i svi ciglati mu zdravi, kutńi mu svi dvojstruki, bogme ga le boleli nijesu.”” (* 8).

Staru nekropolu u selu Ljuša mogli bismo nazvati ”Groblje divova”, ako bez ikakvih ograda prihvatimo ovdje predstavljeni zapis pravoslavnog popa Stevana N. Davidovića. Da su tamo pronađeni ostaci i samo jednoga ljudine, zapis bi bio jednako vrijedan. A da su na istoj nekropoli i nakon svećenikovog napisa o Janju pronađene kosti čovjeka divovskoga rasta, možda još sredinom 20. stoljeća, posvjedočio je Zoran Gajić u već predočenom video-zapisu, spominjući da mu se mještanin Ljuša povjerio ”da je njegov otac, a i on kada je bio mali, također tu iskopavao i nalazio džinovske kosti.”. Dječaku koji je pod tamošnjim stećkom tražio velike kosti očito je upravo otac prenio spoznaju o kosturnim ukopima ljudina pod ”mramore”. U slučaju dječaka, uzbudljivo predanje zacijelo je predstavljalo dostatan poticaj za potragu za velikim i moćnim kostima (* 9).