O snažnim ljudima u Poljicama u Dalmaciji: ”Ponija je na plećin skriňu tešku oko 500 kilograma”

U napisu ”Narodna predaja o divovima u Poljicama: ”Ruka bila jin debela ka najjačem čoviku noga u bedri”” predstavio sam dio njegovog zapisa u kojemu prenosi kazivanje ljudi rodnoga zavičaja o nalazima divovskih kostiju (* 1). U ovome napisu donosim i preostale bilješke iz etnografskog rada Frane Ivaniševića o otkrićima kostiju divovskih ljudi u Poljicama, a uz to i svjedočanstva o zapanjujućoj snazi nekadašnjih Poljičana. U glasilu ”Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena”, knjiga 8 svezak 2 iz 1903. godine, u poglavlju ”Tjelesni ustroj” etnograf je primjerice zabilježio:

”Kad se o snazi, jakosti pita, o š poniti teško brime, o š rastaviti, zametnuti se, potegnuti, upriti, ubaciti se s ramena, tvrdo bi se okladija, da Poličaninu malo ima para u Dalmaciji. Barjak nosu Dočani; nije ga majka rodila, ko će š niman izdurat. Običan čovik ponit će ka i ništa kvartu žita (70 klg.) na dalečinu od 2-3 kilometra. Niki malo objači ponit će na toliku dalečinu i 130 klg. Planina Mosor dosta je visoka ..., pak i se nađe u gornin Policin, koji iz primorja stolitar vina naprtu na rame i priko te visine donesu u Dolac. ... Bivalo je ludi neobično jaki , niko jin nije smija u prste, ali danas sve dolazi na slabije. Da je bilo u stari zeman jaki ludi, vidi se po stra ovitin stinan, šta su navalivali na zidove; a vidi se najbole i po velikin kosturinan, šta se u zemli i starin grebin na ode.”.

Frano Ivanišević napomeuo je da je za spomenuti etnografski rad kazivanja o snazi svojih sumještana prikupio Pere Simunić iz sela Gornji Dolac u Gornjim Poljicama. Upravo u tome dijelu Poljica, kako svjedoči gornja bilješka, nekoć su živjeli najjači ljudi toga dalmatinskoga kraja. Doznajemo da su neki od njih iz Donjih Poljica, smještenih niže i bliže obali Jadranskoga mora, prenosili i po 15-ak kilometara uzbrdo do svojega sela (na oko 500 m.n.v.) posude sa 100 litara (ili kilograma) vina. Pisac nas, međutim, upozorava da je snaga Poljičana iz novijega doba tek sjena jakosti koju su imali drevni ljudi toga kraja. Dokaz za to su, ukazuje, orgomni ulomci stijena od kojih su izgrađeni pojedini suhozidi u poljima, ali i zidovi starih kuća i pratećih gospodarskih gradnji. To kamenje je, svjedoče slobodni istraživači Domagoj Nikolić i Vinko Klarić, koji su obišli neka od tih drevnih megalitskih zdanja (* 2), teško i više stotina kilograma, a pojedino i više od tone. Frano Ivanišević skreće pozornost i na nalaze ”košćurina” na drevnim grobljima i na drugi mjestima u Poljicama, koje zacijelo potječu od vrlo velikih i također snažnih davnih predaka.

Da tjelesna snaga koju su posjedovali predci njegovoga kraja, s polja i obronaka planine Mosor (1339 m.n.v.), ne ostane ”neimenovana” pobrinuo se spomenuti etnografov pomoćnik Pere Simunić, koji je prenio i sljedeća kazivanja: ”Ante Lilak iz Sitnoga, kada bija nazad 12 godina u vojniškoj službi, ponija je na plećin skriňu pušaka od duvane do na Gripe (1 klm.), a bilo teško oko 500 klg. Kapetan mu da’ za nagradu 5 for. Ante Čepić iz Duća, čovik velike snage, na jednon prstu nosija priko broda veliku gredu; diza kaić (brodić) pod pazu i primišća ga.”. Zvuči gotovo nevjerojatno da je mladić iz sela Sitno u Srednjim Poljicama mogao nositi čak jedan kilometar veliki sanduk pun pušaka težak gotovo pola tone. Ili da je muškarac iz sela Duće u Primorskim ili Donjim Poljicama s lakoćom premještao cijeli čamac.

Frano Ivanišević i u ovome, početnome, napisu svojega etnografskog rada o Poljicama na više mjesta dotiče se drevnih stanovnika koje danas nazivamo divovima. Osim u ranije predstavljenom zapisu, piše o njima u odjeljku ”Različne oznake i griješke”, u kojemu progovara o različitim tjelesnim i duševnim značajkama nekadašnjih i današnjih ljudi u svojemu zavičaju. Kratko ističući glavne osobine ljudi divoskoga rasta, pisac naglašava: ”Gigant također čovik krupna visoka tila, a snažna pulca; u ni jake bedre, veliki gnati. Taki ludi bivalo u stara vrimena, danas se nalazi po gomilan ni ovi košćurina.”. Bilješkom ukazuje da su se u Poljicama velike kosti tih divova mogle naći još i u vrijeme objave rada ”Polica - Narodni život i običaji”, dakle početkom 20. stoljeća, i u pojedinim gomilama.

Naposljetku, u odjeljku pod naslovom ”Greble (grobišće)”, Frano Ivanišević navodi i primjer jednog takvog mjesta gdje su pronađene ”košćurine”: ”Starinski stvari, zidina, ploča, košćurina nađe se poštokod, ako i ne vele, u Policin. ... U zvečanu na Grebinu na odi se stari kosturina i rogati glava.”. Velike i stare kosti otkrivene su, dakle, u selu Zvečane (u napisu je greškom napisano s malim početnim slovom; na današnjem zemljovidu Zvečanje) u Srednjim Poljicama, povrh desne obale rijeke Cetine, istočno od naselja Ostrvica. Tamo su, na položaju naziva Grebine, koji upućuje na drevno groblje, nađene, međutim, i lubanje s rogovima. Na nalaze takvih neobičnih lubanja u Poljicama osvrnuo sam se već u prvom napisu o predajama o divovima iz Poljica iz pera Frane Ivaniševića, a ujedno i u još nekim napisima o nalazima divovskih kostiju u Dalmaciji (* 3).

Vrijedi još istaknuti da je napis Frane Ivaniševića ”Polica - Narodni život i običaji” jedan od najboljih etnografskih radova objavljenih u svojevremeno prestižnom časopisu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU; danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU)) iz Zagreba. Pisac je rad znalački i pomno sastavio, u suradnji s brojnim žiteljima Poljica koji su mu kazivali spoznaje ili su mu ih pomagali prikupiti, prateći iscrpne smjernice Antuna Radića (* 4), glavnog urednika glasila od 1897. do 1901., ”Osnova za sabirane i proučavane građe o narodnom životu”, objavljene u ”Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena”, svezak 2 iz 1897. godine. Napis je popraćen s nekoliko crteža, kao i s brojnim fotografijama koje vjerno prikazuju ljude te prirodu, sela, obiteljske kuće, alate, nošnje, ... dalmatinskih Poljica.