Kostur diva pronađen je negdje ”u ledini” u zapadnom podnožju Bošnjakove gradine (Izvor: Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (registar.kulturnadobra.hr))
”Arkiv za povjestnicu jugoslavensku” smatra se prvim znanstvenim časopisom koji se bavio poviješću, arheologijom i umjetnošću na prostoru Hrvatske i susjednih zemalja. Družtvo za jugoslavensku povjestnicu i starine izdavalo ga je od 1851. do 1875. godine. Uređivao ga je povjesničar, književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889.). Potpisnik spomenutog napisa ”Kratko opisanje Lovreća u Dalmaciji s narodnimi običaji” bio je mladi svećenik Šimun Milinović (1835-1910.), rodom iz zaselka Opanci blizu naselja Lovreć u Imotskoj krajini u Dalmaciji (* 2).
Lovreć (Lovreć) je krševita udolina u zapadnome dijelu Imotske krajine s istoimenim središnjim naseljem, koje se nalazi oko 12 kilometara zapadno od grada Imotskog. Smješteno je uz cestu koja povezuje gradove Imotski i Sinj te južno od brijega Gradina (661 m.n.v.). Na maloj uzvisini sjeverno od spomenute ceste ističe se stara župna crkva u Lovreću, crkva Sveti Duh. Srednjovjekovna crkva današnji izgled dobila je 1755. godine. Crkva je upisana u Registar zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Oko crkve nekoć se nalazilo groblje s brojnim stećcima, od kojih je sačuvana tek nekolicina. Sjeveroistočno od crkve uzdiže se spomenuti brijeg Gradina.
Po obližnjem zaselku Bošnjaci, koji se pruža u njegovom jugoistočnom podnožju, brijeg Gradina naziva se i Bošnjakova gradina. Književnik Petar Gudelj (1933.), podrijetlom iz sela Podosoje nedaleko Lovreća, u knjizi ”Put u Imotu”, objavljenoj 1996. godine, naziva je imenom Vrh-Gradina, kako ju je imenovao i već spomenuti svećenik Šimun Milinović. O gradini govori pjesničkim jezikom, slaveći je kao kultno mjesto svojega zavičaja: ”Ilirska, rimska, možda starohrvatska, bezimena, Vrh-Gradina je pupak Lovreća: tvrđava, svetište, grad.” (* 3).
Gradina čuva tragove naseljenosti od prapovijesti (od oko 2000. godine prije Krista) do kasnoga srednjeg vijeka (do oko 1600. godine) (* 4). Najstariju gradnju predstavlja brončanodobna gradina, branjena suhozidnim bedemom od kojeg je djelomično sačuvan visok i širok nasip, najbolje vidljiv na sjevernoj i istočnoj strani uzvisine. Najkasnije u srednjem vijeku, a možda već i krajem staroga vijeka, na brijegu je izgrađena utvrda. Ostaci zidina te tvrđave vidljivi su na svim stranama, pa i na južnoj koja završava strmim liticama. Na vrhu utvrde nalazila se manja kula kvadratnoga tlocrta. U podnožju utvrde, s južne strane, postojalo je antičko naselje.
Šimun Milinović posvetio je Bošnjakovoj gradini, koju imenuje Vrh-Gradina, posebnu pozornost u već spomenutom napisu: ”S lieva puta stoji glavica ... imenom Vrh-Gradina, gdje je bila tvrdjava; što gomile razasutih zidovah sviedoče, i obilježje kako su bili razdieljeni. Tri reda zidovah opasivali su ju, i vide se još, ako i malo, izpredjelani kamenjem kresanim, srednje veličine i sklakom sazidani. Kaže puk, da je ovdje njegda kralj prebivao, i zato se njeki dio zidine, što je, reko bi, posobito stao, na kom se mogu poznati vrata, zove obično ”Kraljevi dvori”. U sriedini stoji čatrnja, koja se sve do malo godinah nazad jedva uzdržala ciela, nu sad ju ponajviše čobani i mladjarija zasipahu, ali se još poznaje.”.
Bošnjakovu gradinu pisac je istaknuo i kao mjesto pronalaska kostura diva. Njegov izvještaj o tome nalazu kratak je, ali nadasve zanimljiv: ”Na zapadu Gradine bi slučajno jedna ploča velika u ledini bez pisma prevaljena; pod njom nadjoše kosti zamirite veličine. Gnjat od tabana do koljena preko dva aršina dug, a glava malo veća od običajne, nu na njoj biahu dva roga, prilična živcu bravčijem. Bilo je i drugih stvarih, koje razturiše tamo amo. Gdje su kosti sada, neznam.”.
Iz ovoga zapisa Šimuna Milinovića doznajemo da je kostur diva pronađen negdje ”u ledini”, dakle na neobrađivanoj i zapuštenoj njivi, u travu a možda već i u korov zarasloj. To ujedno upućuje na vjerojatniji položaj ledine u zapadnom podnožju (toponim Dranića draga na suvremenom zemljovidu), a ne na padinama, Bošnjakove gradine. Kostur je otkriven nakon što je jedan veliki stećak - ploča, na kojemu nije bilo uklesanog natpisa ili crteža (reljefa), iz nepoznatog razloga prevaljen. Svećenik ne navodi kako je to ploča ”slučajno” mogla biti prevaljena. Je li do njezinog prevrtanja došlo pri kakvim poljodjelskim, šumarskim ili građevinskim radovima? Za vjerovati je da ipak nije prevaljena od strane ”lovaca na blago” jer bi u tome slučaju pisac zacijelo istaknuo takvo oskvrnuće.
Kada se na mjestu gdje je stajala kamena nadgrobnica ukazala raka, uočene su ”kosti zamirite veličine”. Da su bez sumnje potjecale od diva, pisac potkrijepljuje navodom dužine pronađenog gnjata (deblja kost potkoljenice, koja se pruža od gležnja do koljena). Gnjat diva bio je ”preko dva aršina dug”, što znači da je ta kost bila dugačka najmanje 130 centimetara. Tolika dužina gnjata odgovarala bi približnoj visini diva od bar 3,9 do 4,3 metra, ovisno o tome je li bio muškarac ili žena (* 5).
Naredna zanimljivost koju nudi gornji izvještaj Šimuna Milinovića je nesrazmjer veličine pronađene lubanje i dužine izvađenog gnjata. Pisac, naime, navodi da je lubanja bila tek ”malo veća od običajne”. Taj podatak, dapače, budi sumnju jesu li ta lubanja i gnjat uopće pripadali istome kosturu. Ili je u slučaju kostura iz Lovreća bila riječ o drugoj vrsti divovskih ljudi, a možda čak i o ljudima sličnih bića? Na tu mogućnost upućuje još jedna osobitost kod tjelesne građe bića čiji su koštani ostaci nađeni podno Bošnjakove gradine. Posebno, naime, iznenađenje predstavlja isticanje podatka da je nađena lubanja bila rogata. Pisac naglašava da ”na njoj biahu dva roga, prilična živcu bravčijem”. Rogovi diva su, prema tome, vjerojatno bili slični rogovima koje ima mladi ovan (* 6).
Šimun Milinović nadalje je izvijestio da su u grobnici uz kostur diva pronađeni i neki predmeti. Šteta što ne navodi o kojim se to stvarima radilo. Spomenuo je tek da su ih ljudi raznesli, a time im se i zagubio trag. Ista sudbina, na žalost, zadesila je i kosti diva. Pisac u vezi s time ističe: ”Gdje su kosti sada, neznam.”. Možemo samo nagađati, da su te kosti pokopane natrag u grobnicu, ali i da su dijelom ili u cijelosti razgrabljene. Što je prevagnulo, poštovanje, pa i strah, prema posmrtnim ostacima divovskog pretka ili nezasitan ljudski nagon za posjedovanjem?
Mladi svećenik Šimun Milinović ostavio nam je svjedočanstvo o očevidcu pronalaska kostiju diva u Lovreću. U bilješci uz zapis napomenuo je: ”Kaziva mi ovo g. J. Milinović, dostojni učitelj bogoslovja u Makarskoj, koj je svojim očima gore spomenute kosti gledao.”. Riječ je o još jednom svećeniku franjevcu podrijetlom iz Lovreća, Jakovu Milinoviću (1809-1871.), koji je također obnašao istaknute crkvene dužnosti u Sinju, Makarskoj i Omišu (* 7). S obzirom na vrijeme u kojem je živio, kao i već istaknuti podatak da je Šimun Milinović napis ”Kratko opisanje Lovreća u Dalmaciji s narodnimi običaji” objavio 1859. godine, do pronalaska kostiju diva u Lovreću došlo je vjerojatno negdje sredinom prve polovice 19. stoljeća (* 8).
Goran Majetić, slobodni istraživač, 23. veljače 2023.
(* 1) U uvodnom dijelu rada napomenuo je: ”O Lovreću predaja i povjestnica govori, za to ću od obijuh odveć u kratko štogod napomenuti, budući da je moja odluka, s vremenom bolje starine ovoga rodnoga mjesta iznaći i obširnije objelodaniti.”. Cjelovitu povijest svojega rodnog kraja Šimun Milinović nije, međutim, napisao te je time dragocjeniji njegov rad objavljen 1859. u ”Arkivu za povjestnicu jugoslavensku”.
Vezano uz spomeničku baštinu Imotske, ali i Sinjske, krajine objavio je još i rad ”Stećci”, u tjedniku ”Vienac - zabavi i pouci”, broj 8 od 23. veljače 1879. i broj 9 od 1. ožujka 1879., u izdanju Matice hrvatske. (Književni tjednik ”Vienac - zabavi i pouci” izlazio u Zagrebu 1869-1903. u nakladi Matice ilirske (od 1874. Matice hrvatske), Dioničke tiskare 1873-1900. te Matice hrvatske.)
U tome radu Šimun Milinović također se dotiče div(kinj)a i divova, ali isključivo kroz narodne predaje. U prvom dijelu napisa, spominjući stećke na području naselja Otok (na Cetini) piše: ”U Otoku kraj ”Rotnjače” vele da su pod onimi pokopani nekakvi ”Džidi ili Divovi”.”. A u nastavku napisa, osvrćući se na predanja o stećcima u Dalmatinskoj Zagori, još spominje: ”Kažu da su donje stećke ili podnožne doniele tu na glavi "stare Hrvatkinje" preduć kudelju. A i mogle su, jer niesu se bile izrodile kao što danas, pak se vide kakve su to bile, kad su onake junake radjale, koji su popievajuć gornje stećke onamo pod pazuhom donieli i ozgor nasadili. Bile su to prave žene, pak i bilo pravih junaka.”.
Inače, i u radu ”Kratko opisanje Lovreća u Dalmaciji s narodnimi običaji” Šimun Milinović osvrće se na stećke s područja Lovreća, o kojima između ostaloga naglašava: ”Stećakah velikih broj ima i različita ukresa.”. A vezano uz predaje o suodnosu divova i stećaka, kratko ističe: ”Njeki vele, da jih je žena na glavi predući kudelju nosila; ...”.
(* 2) Poslije završene pučke škole u Omišu, pohađao je franjevačku klasičnu gimnaziju u Zaostrogu i Sinju, novicijat u Živogošću te filozofsko-teološki studij u Šibeniku i Makarskoj. Za svećenika je zaređen 1859. Potom je radio kao učitelj na javnoj franjevačkoj gimnaziji u Sinju. U Beču je 1862-1865. studirao povijest, zemljopis i slavistiku. Po povratku u Dalmaciju, nastavio je od 1866. predavati na sinjskoj gimnaziji, čiji je upravitelj bio 1878-1880. i 1885-1886. Bio je 1869-1870. i sinjski župnik. U Sinju je uredio i arheološku zbirku, a bio je i nadzornik školskih čitaonica. Papa Lav XIII. imenovao ga je 1886. za barskog nadbiskupa. Nadbiskupiju sa sjedištem u Baru u Crnoj Gori preuzeo je naredne godine, a vodio ju je do smrti. Već kao mlad svećenik zalagao se za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i uvođenje hrvatskog jezika u upravu i škole. Poticao je staroslavensko bogoslužje. Posebice je proučavao narodne običaje, hrvatsku srednjovjekovnu povijest i povijest hrvatske književnosti. U raznim časopisima i novinama objavljivao je povijesne, arheološke, zemljopisne i druge napise i znanstvene radove.
(* 3) Navod je preuzet iz napisa ”Lovreć, misto Imotske krajine”, objavljenom na mrežnim stranicama Općina Lovreć (lovrec.hr), kojega je prema izvorniku iz knjige Petra Gudelja ”Put u Imotu” pripremio profesor Ivan Botica iz Zagreba 2005.
(* 4) Bošnjakova gradina zavedena je u Registar kulturnih dobara Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske kao nepokretna kulturno-povijesna cjelina "arheološka baština", pravnog statusa zaštićenog kulturnog dobra, pod oznakom Z-7148.
(* 5) Aršin je turski naziv za lakat, prastaru mjernu jedinicu duljine, zasnovanu na duljini ljudske ruke od lakta do vrha prstiju. Vrijednost joj je bila promjenljiva, ovisno o razdoblju i mjestu korištenja te dobru koje se njome mjerilo. Na području današnje Hrvatske u srednjem vijeku bilo je u upotrijebi više mjernih laktova. Dubrovački lakat (ili lakat Dubrovačke Republike) bio je određen duljinom desne ruke na kipu viteza Orlanda u Dubrovniku, duljine 51,2 centimetra. Lakat Hrvatskoga primorja bio je dug 58,4 centimetra. Riječki lakat za svilu iznosio je 63, a za ostale tkanine 68,5 centimetara. Korišten je i njemački lakat, duljine oko 77,8 centimetara, venecijanski lakat (dulji 66,7 do 68,6 cm i kraći 62,5 do 63,9 cm) te turski laktovi ili aršini (graditeljski oko 75 cm, trgovački oko 68 cm i krojački oko 65 cm).
Na koji se mjerni lakat odnosi navod Šimuna Milinovića o dužini divovskoga gnjata? S obzirom da koristi naziv aršin, možemo pretpostaviti da je na umu imao neki od spomenutih turskih laktova. U tome slučaju proizašlo bi da je pronađeni gnjat bio dugačak između 130 i 150 centimetara. Za izračun visine diva iz Lovreća uzet ćemo manju od te dvije vrijednosti.
Visinu diva iz Lovreća možemo procijeniti na osnovu jednadžbi koje koriste forenzičari za utvrđivanje približne visine žene ili muškarca na osnovu izmjerene dužine njihovih gnjatova. Jednadžbe su predstavljene u osvrtu (* 4) napisa ”Tragom višestoljetnog zapisa o nalazu ”iznimno velikih ljudskih kostiju””. Za izračun visine žena koristi se jednadžba v = 2,90 x g + 61,53 cm ± 3,66 cm, a za izračun visine muškaraca jednadžba v = 2,42 x g + 81,83 cm ± 4 cm, pri čemu je g duljina goljenice u centimetrima a v visina žene ili muškarca u centimetrima.
Divkinja iz Lovreća, čiji je gnjat dugačak 1,3 metar, bila bi prema tome izračunu visoka od 434,87 do 442,19 centimetara ili najmanje 4,3 metara (2,90 x 130 cm + 61,53 cm ± 3,66 cm = 377 cm + 61,53 cm ± 3,66 cm = 438,53 cm ± 3,66 cm). Div iz Lovreća, čiji je gnjat dugačak 1,3 metar, bio bi prema tome izračunu visok od 392,43 do 400,43 centimetara ili najmanje 3,9 metara (2,42 x 130 cm + 81,83 cm ± 4 cm = 314,60 cm + 81,83 cm ± 4 cm = 396,43 cm ± 4 cm).
Treba, dakako, uzeti u obzir da procjena visine diva polazi od pretpostavke da je anatomija divova u najmanju ruku vrlo slična onoj današnjih ljudi. Podaci iz zapisa Šimuna Milinovića daju, međutim, naslutiti da su kod kostura diva iz Lovreća postojala odstupanja od takve pretpostavljene anatomske jednoobraznosti (nesrazmjer dužine gnjata i veličine glave, rogovi na glavi). Podaci ujedno pobuđuju sumnju da je div iz Lovreća bio predstavnik neke druge vrste ljudi ili čak čovjekolikih bića.
*
Neovisno o objavi ovoga napisa, s radom ”Nalazi divova i narodne predaje o divovima iz Imotske krajine” za portal Budni Div, u kojem spominje i zapis Šimuna Milinovića o nalazu kostiju diva u Lovreću, javio se slobodni istraživač dr. sc. Domagoj Nikolić. U radu pretpostavlja da je Šimun Milinović u svojem zapisu dužinu goljenice diva iskazao u venecijanskom aršinu, na osnovu čega je izračunao da je visina lovrećkog diva - muškarca bila oko 3,9 metara. Domagoj Nikolić u prepisci mi je dodatno obrazložio: ”Budući da sam podrijetlom iz Imotske krajine i da su se moji obiteljski pretci bavili trgovinom, tekstilom, drvodjelstvom i graditeljstvom kao poduzetnici, zanatlije i umjetnici u to doba (pradjed je bio veletrgovac, drugi pradjedovi su gradili crkve i drvene oltare - radionica Rako), po predaji znam da su koristili većinom venecijanske mjere, iako su još u opticaju bile i turske, npr. oka, osobito na selima. Budući da su ove izvještaje sačinili Milinovići, ipak obrazovani ljudi uvezani u državne i crkvene institucije, odlučio sam se za venecijanski lakat i to onaj najmanji zbog opreza.”.
Napis ”Nalazi divova i narodne predaje o divovima iz Imotske krajine” ujedno će biti dijelom knjige Domagoja Nikolića "Potraga za divovima". Izvještaj Šimuna Milinovića Domagoj Nikolić inače spominje i u svojoj izvanrednoj knjizi “Ilirija - sveta zemlja: stećci i autohtonost”, objavljenoj 2018., na 202. stranici u poglavlju Krunski dokaz - kosti divova”, također uz navođenje izračuna visine muškog diva iz Lovreća od oko 3,9 metara.
*
Na aršin kojega u svojem napisu spominje Šimin Milinović, naknadno se osvrnuo i Mate Puljak. Naglasio je, temeljem poznavanja brojnih predaja i priča baka i djedova iz Lovreća i okolice, sljedeće:
"Na prostoru Dobrinča, Medova Doca, Opanaka, Lovreća, Studenaca ... kada se mjerilo kosti, u ovim krajevima se koristio turski krojački aršin od 65 cm. Dakle, samo je turski krojački aršin korišten za kosti. Ne samo u Lovreću nego i u Zagvozdu ... Zvali su (za mjerenje kostiju, nap. pis.) krojačicu.”.
(* 6) Riječ brav odnosi se u Dalmaciji na ovna, a u drugim krajevima Hrvatske označava i jarca (dakle mužjake sitne stoke (ovaca ili koza)). Kod ovaca rogove u pravilu imaju samo ovnovi. Ti su rogovi šuplji (ovce stoga spadaju u porodicu šupljorožaca, kao i primjerice koze i goveda), a proizvod su kože. Još u zametku iz vezivog tkiva na čeonoj kosti počinju se razvijati kvržice, iz kojih nakon poroda rastu stalni rogovi. Građeni su od tri dijela: rožišta, živca i rožine. Rožišta su porozni koštani nastavci (izrasline) čeonih kostiju. U mladosti su mekši, a s godinama postaju sve tvrđi i potpuno ispune šupljinu rožine. Rožina je orožnjela koža koja oblikuje rožnati tuljac koji obavija živac i rožište. Živac je tanaki i sluzavi omotač koji povezuje rožište i rožinu.
(* 7) Kratki životopis Jakova Milinovića predstavljen je u glasilu ”Lovreć - Opanci”, listu župe Sveti Duh Lovreć - Opanci, broj 1 (2) iz 2010. godine, u napisu ”Duhovne osobe Župe Lovreć”. Napis nije potpisan, no zacijelo ga je napisao urednik glasila, župnik Dinko Bošnjak. Iz spomenutog životopisa izdvajam:
”U samostan u Omiš došao je kad je bio u 17. godini života. ... 1829. ušao je u Zaostrogu u novicijat, ... U Splitu je studirao filozofiju. Svečane zavjete položio je u Makarskoj ... 1833. Poslije toga studirao je u Beču, da bi ga nakon svećeničkog ređenja, ... 1837., ... imenovao lektorom (suplentom) moralne i pastoralne teologije. Zaslužan je za to da je Franjevačka klasična gimnazija u Sinju 1854. dobila pravo javnosti. Fra Jakov je bio 1856. imenovan za nadzornika pučkih škola Makarskog kotara jer je u to vrijeme uprava nad školstvom bila povjerena crkvenim vlastima. Bio je ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije u Sinju od 1858. do 1860. Predavao je moralku i pastoral na teologiji u Makarskoj sve do 1858. Obnašao je i službu rektora bogoslovije. ... Bio je i dekan omiškog dekanata.”.
(* 8) Divovima Imotske krajine posebno se zanima slobodni istraživač Mate Puljak iz Imotskog. Bogato istraživačko iskustvo stječe još od mladosti, surađujući s arheolozima, posebice s Marijanom Lozom (1953-2015.) iz Imotskog, u obilascima i iskapanjima na gradinama, crkvinama, grobištima, ... svojeg zavičaja.
Od 2015. objavio je više od 200 napisa o Ilirima i (pra)povijesnoj baštini Imotske krajine, na mrežnim stranicama Fondacija ”Arheološki park: Bosanska piramida Sunca” (piramidasunca.ba), u rubrikama ”Iz mog ugla” (http://piramidasunca.ba/bs/iz-mog-ugla.html) i ”Mate Puljak Blog” (http://piramidasunca.ba/bs/blogovi-3/mate-puljak-blog-x.html). U 15-ak napisa, posebice u onima s nadnaslovom ”Tragom divova”, piše o divovima Imotske krajine. Njihovom proučavanju posvećen je od 2011., prikupljajući narodne predaje, ali i tragajući za mjestima sahrane divova. O izuzetnim otkrićima do kojih je došao tijekom te potrage priprema knjigu.
Među napisima koje je objavio na stranicama Fondacije nalaze se i oni posvećeni povijesti, baštini i otkrićima u Lovreću. To su ponajprije napisi “Čuvari lovrećkog naslijeđa”, objavljen 16. veljače 2016. te “Bošnjakova gradina”, objavljen 4. svibnja 2017. U tim napisima nije spomenuo ovdje predstavljen izvještaj Šimuna Milinovića o pronalasku kostiju diva u Lovreću. No, u napisu “Grčki bog Hypnos na stećku”, objavljenom 1. rujna 2020., spominje nekropolu stećaka Olujića ograda u Dragama te donosi više fotografija tamošnjih stećaka. Ta nekropola nalazi se zapadno od Bošnjakove gradine i zacijelo su upravo pod jednim od njenih stećaka bili koštani ostaci lovrećkog diva, o kojima izvještava Šimun Milinović.
Po okončanju ovoga napisa doznao sam od Mate Puljka da za objavu u ranije spomenutim rubrikama mrežnih stranica Fondacije priprema rad ”Tragom divova 11.” o rogatom divu iz Lovreća, s više predaja o tome divu - kralju, s vjerojatnim položajem groba, ... Ovaj napis stoga je tek skroman dodatak izvanrednim spoznajama o divovima Imotske krajine, a napose o divu iz Lovreća, do kojih je došao i dolazi Mate Puljak.
* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected] 
Bošnjakova gradina uzdiže se sjeverno od naselja Lovreć (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))
Svećenik Šimun Milinović o nalazu: ”Gnjat ... preko dva aršina dug, a glava malo veća od običajne, nu na njoj biahu dva roga” (Izvor: ”Sinjska spomenica 1715.-1965.”, 1965.)
Naslovnica glasila ”Arkiv za povjestnicu jugoslavensku” iz 1859. godine u kojoj je Šimun Milinović izvijestio o pronalasku kostiju diva u Lovreću (Izvor: Stari hrvatski časopisi - portal digitaliziranih časopisa (dnc.nsk.hr/journals))
Stara crkva Sveti Duh u Lovreću, nekoć okružena grobljem s brojnim stećcima (Izvor: Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (registar.kulturnadobra.hr))
Uzdužni presjek roga kod šupljorožaca (Izvor: ”Lovstvo”, 2004.)