Čudnovate lubanje i povratak otpisanih

Priče o divovima ili o biblijskom primordijalnom sukobu zvuče kao pseudoznanost, mistifikacija i ekscentričnost svima koji nisu nikada posvetili vrijeme sustavnijim istraživanjima ili makar ozbiljnijim razmišljanjima na tu temu. To je pak normalno, jer čovjek, zapleten u niti postojeće društvene svijesti, “zabavljen“ trkom za preživljavanje, jedva stiže izvršavati najosnovnije životne obaveze, a odakle još vremena i sredstava zamajavati se maglovitim i naoko nevažnim događajima, poput onih koji su se odigrali tisućama godina daleko u prošlosti?

Goran Majetić 02.08.2022. Divovi • Izvan Hrvatske
”Već postojeće javno objavljene obrade dosadašnjih arheoloških nalaza ukazuju da je vrlo moguće da se u mlađe kameno i brončano doba na našim prostorima odigrala invazija koja je došla s mora te preko Dalmacije i Hercegovine prodirala u Bosnu te koja je, na metahistorijski način, opisana u Bibliji.”

”Već postojeće javno objavljene obrade dosadašnjih arheoloških nalaza ukazuju da je vrlo moguće da se u mlađe kameno i brončano doba na našim prostorima odigrala invazija koja je došla s mora te preko Dalmacije i Hercegovine prodirala u Bosnu te koja je, na metahistorijski način, opisana u Bibliji.”

Međutim, te teme nisu nimalo trivijalne ili nevažne, jer najnoviji znanstveni pristupi razrješavanju sukoba daju prednost psihologiji, nesvjesnim metaprostornim i metavremenskim dinamikama te pojedinačnim i skupnim traumama, nasuprot racionalnom razmišljanju, strukturama, funkcijama, ulogama, podjelama krivnje i odnosima moći. Još od početaka psihoanalize, grade se, iako sporo i nedovoljno, mostovi između osobnog i društvenog, emotivnog i pragmatičnog, intuitivnog i racionalnog, pojedinačnog i kolektivnog, plemenskog i univerzalnog to jest, suma sumarum, nesvjesnog i svjesnog.

Osnova iscijeljenja je rasvjetljavanje svijesti to jest potreba da se upali svjetlost u zapretanim i mračnim terasama Ida gdje, figurativno rečeno, borave čudovišta koja se projiciraju u naše svakodnevne realnosti. Takvi procesi čine potrebnu infrastrukturu svih pozitivnih osobnih i kolektivnih promjena i daju osnovnu definiciju pojma “osvještavanja“ koje, prema tome, neće doći putem nekog zamišljenog automatskog kolektivnog iskupljenja bez svjesnog napora, već isključivo predanim radom pojedinca na podizanju vlastite svijesti. U te procese “osvještavanja svijesti“ treba uključiti mnoge tabue, a napose one koji u sebi kriju odgovore na pitanja tko smo, što smo i odakle dolazimo.

Glasinačke prethistorijske lubanje u obradi austrijskih profesora

Osvrnut ćemo se stoga na izvještaje o iskapanjima prahistorijskih grobova koja su krajem 19. stoljeća vodili u Bosni i Hercegovini Ćiro Truhelka, Franjo Fiak, Vjenceslav Radimski i Vejsil Oarčid. Detaljan pregled prethistorijskih lubanja pronađenih u tim istraživanjima može se pronaći u članku “Crania bosniaca“ (“Bosanska lubanja“) iz pera dr. A. Weisbacha, generalštabnog liječnika iz Graca, i dr. L. Glücka, glavnog liječnika Bosansko-hercegovačke zemaljske bolnice u Sarajevu, objavljenog u “Glasniku Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini" (Vol 13. No. 1 i 2, 1901.).

Prilikom iskapanja na Glasincu obuhvaćeni su lokaliteti Podpećine, Čitluci, Bandino brdo, Taline,  Gradac kod Sokolca, Borik kod Laza, Ljuburić polje, Gazivode, Borovsko, Brankotić, Osovo, Vrlazija i Rudine. Autori primjećuju  da se u gomilama, što se tiče načina ukopa, nalaze kombinacije običnog sahranjivanja i spaljivanja, a izgleda da oba načina potječu iz istog razdoblja, jer se naljepši predmeti katkad mogu naći kod spaljenih, a katkad kod nespaljenih tjelesa. Sudeći prema tome uvidu, moglo bi se u najmanju ruku reći da su u to vrijeme postojale dvije paralelne kulture to jest obreda koji su se dijelom, sudeći prema pronađenim sličnim artefakatima u grobovima, miješale i surađivale.

Sudeći prema nalazima (fibule s petljama, bombaci, alati, noževi, sjekire, oštrice mača itd.) u ogromnom broju slučajeva riječ je o kasnom kamenom i ranom brončanom dobu. Budući da je riječ o prapovijesnim nalazima, uočavamo non sequitur “pogrešku“ autora koji stećke na jednoj od tih gomila nazivaju “srednjovjekovnim“ bez ikakvog posebnog dokaza ili objašnjenja. To smo već mnogo puta uočili u arheološkim člancima. Naime, vrlo je čest slučaj da se općeprihvaćeni stavovi, nasuprot očiglednim dokazima za suprotno, nameću u krive kontekste pa se na taj način (možda nehotično, ali to je manje važno) betoniraju pogrešne koncepcije koje se potom beskonačnim nizovima citata dodatno dograđuju u posve iskrivljene znanstvene konstrukte.

Što se tiče antropoloških tipova pronađenih pokojnika, riječ je velikim dijelom o ekstremnim dolihocefalnim (izduženim) lubanjama koje su većinom smrskane kao da ih je netko pomlatio maljevima ili bradvama. Lubanje su često bez baze i smrskanog lica, kao da je riječ o glavosjeku, a ima i onih s rupom u kranijalnom području kao da je uzrok smrti pokojnika bio udarac šiljatim predmetom u glavu. Jesu li to možda znaci žrtvovanja? Sudeći prema arhivi prepiske koju vodim s forenzičarima, to je posve moguće.

Lubanje su duge, veoma ovalne, sa zatiljnjačama mahom vrlo uobljenim, zatiljcima uskim i paraboličnim i veoma uvijenim unazad, čela su vertikalna i glatka, a donje vilice malene. Međutim, ono malo brahicefala (kratkoglavi tip suprotan dolihocefalu) na Glasincu mahom ima vrlo masivne i debele vilične kosti s velikim i zdravim zubima, što treba uočiti u svjetlu opisa starog naroda iz predanja prema kojima su starinci imali upravo takve zube i prema navodima fratara koji navode da su u gomilama nalazili divove sa zdravim zubima. Zdravi zubi, prema glasinačkim nalazima, nisu rijetka pojava ni kod dolihoida, ali nisu pravilo.

Primjerice, lubanja iz Živaljevća je pripadala veoma velikom brahicefalu, a pronađena je bez baze i lica, donja vilica je veoma velika, masivna, brada široka i uglasta, dijelovi veliki i veoma široki, strmi, a zubi, osim što su sačuvani i zdravi, su prilično uglađeni. Dakle, donja vilica je veoma jaka i masivna, njezini su dijelovi veliki i strmi, a “daljina kuta je veoma velika (122mm)“ što je prilično nevjerojatno budući je riječ o iznimnoj veličini i za današnjeg čovjek pod pretpostavkom da je riječ o mandibularnoj širini to jest udaljenosti između dva kuta donje čeljusti. Naime, prosječna mandibularna širina današnjeg kod muškarca jest cca 103-106 mm, a tek najekstremniji primjeri idu do cca 122 mm.

A što tek reći o dolihocefalu “slijepih očiju i lica“ (a postoje na lubanji postoje sljepoočnice) s “daljinom kuta“ od 101 mm iz Rusanovića iz tumula kojeg narod zove Djevojčin grob? Kakav je to hominid? Kakva je to deformacija? Lubanja broj 68 iz Jezerina u Sjevernoj Bosni ima “daljinu kuta“ 101 mm. Iz Hrguda u Todorovićima kod Stoca potječe brahicefalna lubanja “daljine kuta“ 93 mm. Za lubanju broj 89 navodi se da “mora da je lice bilo veliko, široko“. Lubanja broj 90 je opisom vrlo slična, a “daljina kuta“ je 115 mm, što je ponovno iznimna veličina, a čak i ekstremna pod uvjetom da je riječ o ženskom tijelu.

Nalaz to jest lubanja iz sela Lipa kod Livna također zaslužuje posebnu obradu: “velika, teška, dobro očuvana dolihocefalna lubanja, debele kosti ... zubi uglađeni, lice veoma veliko, dugo, usko ... kosti nosa velike ... otvor nosa velik ... donja vilica velika, masivna ... daljina kuta 109 mm ...  dijelovi veliki, veoma visoki.“

U zaključku članka autori se čude izmjerenoj širini neke lubanje od 164 mm pa navode da je to mjerenje “sumnjivo“, vjerojatno stoga što se, prema današnjim mjerama, radi o 13% većoj mjeri od prosjeka i većom od 99% živuće ljudske populacije. Pošto nam nije jasno zašto bi netko svoje vlastito mjerenje proglasio sumnjivim, zaključit ćemo da je vjerojatno riječ o intervenciji nekog recezenta koji je htio, iz tko zna kakvih razloga, nalaz prikazati upitnim. Dakle, ostavimo li na strani uvjerenja i ideologije, iz ovog istraživanja moglo bi se mirne duše zaključiti da su na području Glasinca u doba enolita (mlađeg kamenog i starijeg brončanog doba) živjele pomiješane različite rase različitih i u nekim slučajevima vrlo čudnih hominida, od kojih su neki (ne svi, to je također važno uočiti) bili gotovo divovskih proporcija.

I zaista, prema njihovim zapažanjima, brahicefala je bilo više u Hercegovini, a dolihocefala u Bosni s tim što su dolihocefali pripadali starijem narodu, a brahicefali mlađem. To mišljenje, međutim, nije do kraja uvjerljivo, jer autori tu ulaze u djelomičnu kontradikciju, budući da nalazi iz Glasinca, gdje su razni antropološki tipovi i načini ukopa pomiješani, takvo što prije mogu opovrći nego dokazati. Iz tih nalaza, dapače, proizilazi da dolihocefali i brahicefali pripadaju istom razdoblju, iako su dolihicefali moguće stariji i da se klatno vremenom pomiče u korist brahicefala.

Prema tome, naš narativ po kojem jedna rasa predstavlja starince (u ovom slučaju dolihocefale), a druge došljake (brahicefale) koji dolaze s juga, koji neko vrijeme žive jedni pored drugih i povremeno se miješaju ili ratuju, uklapa se u narodne predaje, biblijski kontekst, Kaerove opservacije iz Dalmacije, Trojanovićeve uvide iz Srbije, i, kako vidimo, u arheološke analize bečkih profesora.

Na kraju članka autori se bave neuvjerljivim špekulacijama o brahicefalnim Albancima to jest navodnim Ilirima, i dolihocefalnim slavenskim srednjovjekovnim doseljenicima, premda je očito da su nalazi brahicefala i dolihocefala prethistorijski i antički te da se tu pak radi o potpunoj kontradikciji, jer su gore naveli da su dolihocefali stariji od brahicefala. Ovakve prohode ne možemo objasniti ničim drugim doli htijenjem da se uklope u vladajuće ideološko-političke stavove što je jedna od glavnih tendencija unutar socioloških dinamika znanosti, bez obzira je li riječ o društvenim ili prirodnim disciplinama.

Čudnovati hominid iz Doleže

Nameće se zaključak da čudni hominidi nisu bili tako rijedak slučaj na našem području u arhajskom dobu i da mnogo toga što je pronađeno i skrajnuto tek trebamo integrirati u fundus operativnog znanja. Da je riječ o širem evropskom kontekstu, neka nam pokaže nedavni članak  “Puzzling artifacts found at Europe s oldest battlefield (Zagonetni artefakti pronađeni na najstarijem evropskom bojnom polju)“ objavljen 16. listopada 2019. u internet izdanju “National Geographica“. U njemu je objavljena (procurila?) fotografija lubanje bez ikakvih komentara koju sam dao na pregled uglednim stranim sveučilišnim forenzičarima koji su potvrdili moje zapažanje da je riječ o čudnom hominidu, vrlo neobičnih očnih duplji i vrlo uske izdužene lubanje.

Nalaz je pronađen u dolini rijeke Tollense (Doleže ili Dolenice na Poljskom, očito je riječ o slavenskom korijenu) kod sela Weltzina i Burowa (ponovo očigledni slavenski korijeni, Velcin i Burov) na krajnjem istoku Njemačke. Slavensku etimogiju navodimo da potcrtamo da politika potiskivanja i asimiliranja Slavena kroz selektivno-tendenciozno prikazivanje arheološko-povijesnih uvida i posljedičnog izvođenja ideološko-političkih narativa, nije kod nas slučajna, već je dijelom posve pomno smišljene i široko razgranate politike potiskivanja Slavena u sklopu geopolitičke doktrine Drang nach Osten. Tako su Germani sistemski vršili subverziju dokaza da smo mi ovdje autohtoni, podmećući to Šćipetarima rečenim Albancima, a nas i sebe (Germane) postavili u izmišljeni poredak da smo poslije njih stigli u Evropu što je skandalozan i bezobrazan falsifikat. Nastavimo li se puštati niz ovakve tokove potiskivanja i asimilacije prije svega naše svijesti, naša djeca ili unuci se neće previše čuditi ako jednog dana putem, primjerice, u Split stignu u neki Spandau, ili dolinom Vrbasa, umjesto u Banju Luku, stignu u nekakav Herzogwiese.

Lubanje u najnovijim istraživanjima bosanskih znanstvenika

Na ovaj članak austrijskih profesora s početka 20. vijeka nadovezuje se jedan nedavni kojeg su napisali suvremeni bosanski znanstvenici, a koji je pod naslovom “Cephalic index in crania Bosniaca since prehistoric times to recent hominides“ (Zapažamo izraz “hominid“. Zar se ne radi o ljudima?) objavljen u “Journal of Experimental and Clinical Medicine”, 2015, Vol. 32 Issue 2, p. 71-76. Analizirano je ukupno 196 lubanja, od kojih 82 iz fundusa Zemaljskog muzeja, a 114 iz depoa Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Primjećujemo da, izgleda, 14 lubanja iz Zemaljskog muzeja nedostaje u odnosu na Weisbachov i  Glückov članak iz 1901. pa se pitamo gdje su nestale te lubanje te zašto njihov broj nije danas veći. Valjda bi bilo logično da su brojke u porastu, a ne u padu.

Autori zaključuju da je veličina ljudske lubanje bila u manjem porastu (slight increase) od prehistorijskog do antičkog doba, a kasnije su imale tendenciju pada (after which the value was on the decrease). Međutim, u sažetku članka objavljenom na portalu Research Gate, 19. prosinca 2018., tvrdi se posve suprotno - citiram:

“The cephalic index suggests tendency of slight downfall from the prehistoric times to the Antique period, with a tendency of growth afterwards.“ (U prevodu: “Cefalični indeks sugerira tendenciju blagog pada od prapovijesnog do antičkog razdoblja, s tendencijom rasta nakon toga.“) Slijedi još jedna rečenica s praktički istim značenjem: “Our results suggest that in the areas of today s Bosnia from the prehistoric times to the Antique times there was a slight decrease in average value of cephalic index, which had a tendency of growth afterwards.“ (Prevod: “Naši rezultati sugeriraju da je na područjima današnje Bosne od pretpovijesnih do antičkih vremena došlo do neznatnog pada prosječne vrijednosti cefakalnog indeksa, koji je imao kasniju tendenciju rasta.“) Tu nešto, dakle, nije jasno, jer su dva različita izdanja istog članka u kontradikciji.

Međutim, autori navode da se kroz povijesna razdoblja događa pomak od dolihocefalnih ka brahikalnim lubanjama u smislu zastupljenosti. Od prahistorijskih nalaza, lubanja s najvećim kranijalnim kapacitetom imala je zapreminu od 1699 cm3. Od pronađenih antičkih lubanja, najveća je bila kapaciteta 1810 cm3. Prema raznim procjenama, kapacitet lubanje prosječnog suvremenog čovjeka zaprema između 1400 i 1500 cm3 s tim što ekstremi mogu varirati između 950 i 1850 cm3 (“Cranial Capacity", "The Encyclopedia of Evolution: Humanity s Search for its Origins”, New York,  Malt, 1990, p. 98). Očito je riječ o iznimno velikoj lubanji i po modernim standardima. Autori ovog pak članka navode da najveća zapremina lubanje koju su izmjerili među recentnom populacijom varira između 1216 i 1729 cm3 kod muškaraca što najbolje govori o veličini starih lubanja koje su doista divovske.

Zanimljivo je da suvremena mjerenja citirana u njihovom članku odbacuju gore spomenutu Weisbachovu i  Glückovu sumnju u vjerodostojnost mjerenja lubanje koja siže 164 mm u širinu, jer autori 114 godina novijeg članka spominju istu mjeru. Budući da su raspolagali istim depoom Zemaljskog muzeja, najvjerojatnije je riječ o istoj lubanji, tako da sad apsolutno nije jasno zbog čega bi stari austrijski doktori sumnjali u svoju mjeru koja je sad ponovo potvrđena, osim što je predmetna lubanja, prema antropometrijskim tablicama, ekstremno široka to jest šira nego kod 99% današnje populacije i zato predstavlja dokaz nečeg što se nema kud smjestiti u službeni narativ. Najduža lubanja koja se spominje ima duljinu od 206 mm što je također ekstremno, jer je dulja nego kod 95% današnje populacije. Opseg lubanja ide do 550 mm što bi odgovoralo većim lubanjama kod suvremenog čovjeka, a čak kod 15 primjeraka prelazi 530 mm.

Što se tiče oblika lubanja, iz Glasinca dolazi 25% brahicefala i 75% dolihocefala, a iz Hercegovine 60% brahicefala i 40 % dolihocefala. Zaključak autora glasi da u ranom brončanom dobu čitavo naše područje nastanjuju vrlo različite antropološke skupine što se može vidjeti iz priložene slike proučavanih lubanja.

Artefakti oprezno potvrđuju metahistorijski biblijski narativ

Na kraju ovog pregleda, oprezno ćemo iznijeti stav da ima osnova zaključiti da već postojeće javno objavljene obrade dosadašnjih arheoloških nalaza ukazuju da je vrlo moguće da se u mlađe kameno i brončano doba na našim prostorima odigrala invazija koja je došla s mora te preko Dalmacije i Hercegovine prodirala u Bosnu te koja je, na metahistorijski način, opisana u Bibliji. Nakon što je početno nasilje jenjalo, dva posve različita antropološka tipa ljudi nastanjuju isto područje i miješaju se kulturno, obredno i biološki tokom dužeg povijesnog razdoblja uz povremene vrlo nasilne ispade, a također postoji osnova za tvrdnju da je dio populacije bio divovskog rasta što daje odgovor i na pitanje porijekla tzv. dinarskog gigantizma. To bi, otprilike bio supstrat iz kojeg smo ponikli i točka emanacije morfičkog polja koje oblikuje naš antropološki, ne samo naš fizički, nego i karakterološki, tip.

Takva kob to jest metavremenska prošlost, koja je preko budućnosti prisutna u sadašnjosti te tako na odlučujući način oblikuje sve naše fenomene, može se promijeniti tek kada se osvijesti. Dakle, metahistorijsko polje stravičnog i na kraju neuspjelog primordijalnog genocida koji završava u nelagodnom suživotu prisutno je u našim historijskim posrtanjima kao kotač kobi iz kojeg već jednom moramo izaći. Samo takvo “osvještavanje svijesti“ zasnovano na relacijskom razumijevanju našeg zajedničkog porijekla i prirode naših sukoba, integracije svih naših sličnosti i različitosti te svega što je potisnuto i isključeno, može nam pomoći da se ispravno psihosocijalno percipiramo i na taj način mijenjamo. Dakle, igra je odavno počela, u njoj moramo igrati, očito je namještena, dospjeli smo na samu ivicu konačnog poraza, a zašto se već jednom ne bismo osvijestili i pobijedili? Osobno, upravo u tom "povratku otpisanih“ vidim našu metahistorijsku misiju.

Domagoj Nikolić, slobodni istraživač iz Splita

Nalaz lubanje iz sela Lipa kod Duvna koji po svemu sudeći potječe iz rimskog doba

Nalaz lubanje iz sela Lipa kod Duvna koji po svemu sudeći potječe iz rimskog doba

Čudnovata lubanja iz Doleže kod Velcina

Čudnovata lubanja iz Doleže kod Velcina

Vrlo neobične i različite lubanje iz fundusa Zemaljskog muzeja i Medicinskog fakulteta u Sarajevu

Vrlo neobične i različite lubanje iz fundusa Zemaljskog muzeja i Medicinskog fakulteta u Sarajevu

Tematski povezane objave